Odijevanje i ukrašavanje -I

“O, sinovi Ademovi, dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna od jela, ali, odjeća čestitosti, to je ono najbo­je. - To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.” (El-A’ raf: 26).

Pa ko god poriče ijedan od ova dva aspekta, pokrivanje avreta ili ulje­pšavanje izgleda, skrenuo je sa puta islama na put šejtana. U tome leži taj­na dvaju poziva - nakon prethodnog - koje Allah dželle šanuhu upućuje si­novima Ademovim, a u kojima ih upozorava na golotinju i zapuštanje ­izgleda kao znakova povođenja za šejtanom: “O, sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo, skinuvši s njih odjeću njibovu da bi im stidna, mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo učinili šejtane zaštitnicima onih koji ne vjeruju.” (El-A’ raf: 27).

”O, sinovi Ademovi, ljepo se obucite kada hoćete da namaz obavite! I je­dite i pijte, samo ne pretjerujte, On ne voli one koji pretjeruju (El- A’ raf: 31)

Islam nalaže muslimanu da pokrije svoje intimne dijelove tijela (el-'a­wre, avret), jer, naravno, svako razumno biće se stidi pokazivati ih, u če­mu se razlikuje od razgolićenih životinja. Ustvari, islam sugerira izbjega­vanje otkrivanja ovih dijelova tijela čak i kada je čovjek sam kako bi sra­mežljivost i stid postali sastavni dijelovi njegova ponašanja i vjerovanja.

Behez ibni Hakim, prenosi od svoga oca, a ovaj od svoga oca: "Pitao sam: “Božiji Poslaniče, šta bismo trebali (sa)kriti a šta pokazati od inti­mnih dijelova tijela?” - On je odgovorio: "Pokrij svoj avret (intimne dijelove tijela) pred svakim osim pred svojom ženom ih onom ženom koja je u tvojoj vlasti (ew ma meleket jeminuke)."
- Božiji Poslaniče -, rekoh, - a šta ako se desi da ljudi žive zajedno (na putovanju, logorovanju i sl.)? - On uzvrati: "Potrudi se, ako ikako možeš, da ti avret niko ne vidi. " Ja onda rekoh: - A ako nema nikoga (ako je čovjek sam)? –

“Najpreče i najpotrebnije je osjećati stid pred Allahom dželle šanu­hu," odgovorio je on (Ahmed, Ebu Davud, Et-Tirmizi i Ibni Madže).



Vjera čistoće i urednosti


Prije nego skrene pažnju na pitanja ukrašavanja i lijepog izgleda, Islam se temeljito bavi problemom čistoće, jer je čistoća temelj lijepoga izgleda i ljepota svakoga ukrasa.

Prenosi se da je Resulullah - alejhi's-selam - kazao: “Držite se čisto i uredno jer je islam čist i uredan" (Ibni Hajjan).

"Čistoća poziva u vjeru, a vjera vjernika vodi u Džennet" (Et-Taberani).

Poslanik - alejhi's-selam - zagovara i ističe čistoću tijela, odjeće, kuća, ulica i putova, a posebno akcentira čistoću zuba, ruku i glave. Ovo akcentiranje čistoće ne treba da čudi u vjeri čija se temeljna forma ibadeta, namaz, ogleda upravo u čistoći, jer muslimanu namaz nije kabul ako njegovo tijelo, odjeća i mjesto gdje ga obavlja nisu potpuno čisti. U ovom smislu postoje dvije vrste pranja: pranje cijeloga tijela (gusul) i pranje onih dijelova tijela koji su izloženi prljavštini, wudu’, uzimanje abdesta.

Pustinjski reljef Arabije i nomadski način života nisu baš išli naruku čisto­ći i pranju pa neki njezini stanovnici ili većina njih nisu pridavali značaj ličnoj higijeni i ljepoti izgleda. Svojim živopisnim uputama i direktnim opomenama Resulullah - alejhi's-selam - ih je postepeno odvikavao od njihovih ružnih na­vika i učio ih pristojnosti i civilizaciji. Jednom je nekakav bradat, dugokos i ra­zbarušen čovjek prišao Poslaniku - alejhi's-selam -, a ovaj napravi nekoliko pokreta rukom kao da mu hoće reći da se počešlja. Čovjek posluša te se po­češlja i onda se vrati Resulullahu - alejhi's-selam -, a on mu reče: "Zar nije ljepše ovako nego da čovjek boda raščupane kose poput šejtana?" (Malik u El-Muwettau).

Jednom drugom prilikom je Resulullah - alejhi's-selam - ugledao ne­kog čovjeka kako hoda nepočešljane kose i primijetio: "Zar on nema baš ništa čime bi se počešljao?" (Ebu Davud) . Primijetivši drugoga čovjeka u kojega je odjeća bila prljava, rekao je Resulullah - alejhi's-selam: "Ta zar ne može nabaviti ništa čime bi očistio svoju odjeću?" (Ebu Davud).

Resulullahu - alejhi's-selam - dođe nekakav čovjek u pohabanoj odjeći:

"Imaš li ti ikakva imetka?, upita ga Resulullah - alejhi's-selam.
- Imam, - odgovori čovjek “Kakva?", opet će Resulullah - alejhi's-selam.
- Svake vrste, koje mi je podario Allah džell šanuhu, - odgovori ovaj čovjek. Onda mu Poslanik - alejhi's-selam - reče: “Kad ti je Allah dao imetka, neka se onda i vidi trag Allahove milosti i darežjivosti prema tebi" (En-Nesai).

Resulullah - alejhi's-selam - je insistirao na tome da ljudi na skupove kao što su džuma ili Bajrami dolaze lijepo obučeni i uredni. On je rekao:"Svako od vas je dužan - ukoliko mu to dozvoljavaju materijalne mogućnosti - da za džumu ima posebno odijelo" (Ebu Davud).




Muškarcima su zabranjeni zlato i svila



Ne samo da su dotjerivanje i elegancija dopušteni u islamu, već su i obavezni i islamu je, uopće uzev, mrzak svaki pokušaj da ih se zabrani.

Reci: “Koje zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?" Reci: "Oni su za vjernike na ovom svijetu, na onom svijetu su samo za njih. " Eto, tako mi podrobno izlažemo doka­ze ljudima koji znaju (El-A' raf: 32).

Međutim, islam muškarcima zabranjuje dvije vrste nakita, koje žena­ma dopušta. To su, prije svega, zlatni nakit, i drugo, odjeća od čiste svile.

Alija -radijallahu anhu - prenosi da je Resulullah - alejhi's-selam - uzeo komad svile u desnu, a komad zlatnoga nakita u lijevu ruku, pa rekao: "Ovo dvoje je haram muškarcima iz moga Ummeta" (Ahmed, Ebu Davud, En-Nesai, Ibni Hajjan i Ibni Madže, koji također prenosi i frazu: "ali je halal ženama ").

Omer prenosi kako je Resulullaha - alejhi's-selam - čuo kako govori: “Ne nosite svilu, jer oni koji je nose u ovom životu neće je nositi na onome svijetu" (El-Buhari i Muslim; oni su također prenijeli i jedan dru­gi njemu sličan hadis preko Enesa).

Također u povodu svilene odjeće, on je kazao: "Ovo je odjeća čovjeka koji nema udjela (u dobru) " (El-Buhari i Muslim).

Poslanik - alejhi's-selam - je jednom vidio zlatni prsten na ruci neka­kva čovjeka. Smjesta mu ga je uzeo i bacio rekavši: "Pojedinci među vama kao da žele uzeti u ruke žeravicu i držati je!" Nakon što je on otišao sa toga mjesta, neko upita onoga čovjeka: - Za­što ne uzmeš prsten i ne izvučeš kakvu korist od njega? - Ovaj uzvrati: - Tako mi Allaha, neću ga uzeti nakon što ga je Allahov Poslanik bacio! - (Muslim).

Ista zabrana koja se odnosi na zlatni prsten, tiče se i drugih predmeta od zlata kakve možemo vidjeti u raskošnika, npr. zlatno pero, zlatni sahat, zlatna kutija za cigarete i upaljač, zlatna proteza, itd. Međutim, Božiji Poslanik - alejhi's-selam - je dopustio muškarcima da nose srebreno prstenje.

El-Buhari, preko Ibni Omera, prenosi: - Resulullah - alejhi's-selam - je nabavio i nosio prsten od srebra. Nakon njega su ga nosili Ebu Bekr, a potom Omer i Osman, sve dok nije ispao u bunar Eris - (El-Buhari u po­glavlju Odijevanje).

Što se tiče drugih metala, kao što je gvožde, ne postoji pozdan izvor o njihovoj zabrani. Naprotiv, u El-Buharijevu Sahihu stoji da je Resulullah - alejhi's-selam - savjetovao čovjeku koji se želio oženiti sa ženom koja mu je ponudila brak: "Zatraži od nje kakav dar, makar to bio i prsten od gvožda."

Na osnovu ovog hadisa, El-Buhari govori o dopuštenosti nošenja prste­nova od gvožda.

Poslanik - alejhi's-selam - je napravio ustupak kada je dozvolio noše­nje svilene odjeće iz zdravstvenih razloga. Tako je Abdur-Rahmanu ibni 'Awfu i Ez-Zubejru ibni El-'Awwamu, koji su bolovali od svraba, dopustio da nose svilenu odjeću (El-Buhari).

U čemu je smisao zabrane nošenja zlata i svile muškarcima

Uvodenjem ovih dviju zabrana koje se odnose na muškarce, islam na­stoji postići odgojne, moralne i plemenite ciljeve. Zaista islam - kao vjera džihada (borbe) i snage - nastoji zaštititi muške odlike muškarca od bilo kojeg vida slabosti, pasivnosti i letargije. Allah diele šanuhu je odlikovao muškarca korpulentnošću stasa i skladnošću mišića; za razliku od žene, njemu ne dolikuje da oponaša pjevaljku u oblačenju finih tkanina i isti­canju skupe nošnje i nakita.

Pored ovoga, postoji i društvena opravdanost ove zabrane. Zabrana no­šenja zlata i svile muškarcima dio je širega islamskog programa koji na­stoji suzbiti luksuz u životu. Sa stanovišta, Kur'ana, luksuzan život vodi sla­bljenju nacije i njezinoj eventualnoj propasti; luksuz je jedna vrsta dru­štvene nepravde jer ga samo mali broj ljudi može sebi priuštiti i to na ra­čun obespravljenih masa, koje ponekad nemaju osnovnih sredstava za ži­vot. Pored toga, luksuzan život je neprijatelj svakog pozivanja na istinu, pravdu, dobro i socijalne reforme. Kur'an kaže: “Kad hoćemo da jedan grad uništimo, onima koji su u njemu na ra­skoš navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluže kaznu, pa ga onda do temelja razrušimo." (El-Isra': 16). i: “Mi ni u jedan grad nismo poslanika poslali, a da nisu rekli oni ko­ji su na raskošan život bili navikli : "Ne vjerujemo mi u ono što je po vama poslano!" (Sebe': 34).

U duhu Kur'ana, Resulullah - alejhi's-selam - je muslimanima zabra­nio da se odaju konzumiranju svega što je sumnjivo. Ne samo da je mu­škarcima zabranio da nose zlato i svilu, već je i ženama i muškarcima za­branio da koriste zlatni ili srebreni pribor. Konačno, ove zabrane imaju i neke ekonomske reference. Budući da je zlato univerzalno sredstvo ra­zmjene, koristiti ga za izradu predmeta za potrebe domaćinstva ili nakita za muškarce, besmisleno je sa ekonomskoga aspekta.



Zašto su zlato i srebro dopušteni ženama



Žena je izuzeta iz ove zabrane zbog svoje ženstvene prirode, jer su lju­bav prema draguljima i nakitu nešto posve prirodno i prikladno za nju. Međutim, ona ne smije nositi nakit da bi zavodila muškarce i pobudivala njihove strasti. Prema hadisu: "Kada žena stavi parfem i izađe u muško društvo, a njezin miris bude tako jak da ga i drugi osjećaju, ona je preljubnica i svako oko (koje se za njom okrene) je oko preljubnika» (En-Nesai, kao i Ibni Hu­zejme i Ibni Hibban u svojim Sahihima).

Uzvišeni Allah delle šanuhu upozorava žene: "... i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita nji­hova koji pokrivaju.” (En-Nur: 31).



Odijevanje muslimanke



Islam zabranjuje ženi da nosi odjeću koja ne pokriva tijelo, koja je transparentna ili koja ne pokriva donje dijelove tijela. Također je ženi ha­ram nositi odjeću koja je pripijena uz tijelo pa ocrtava dijelove tijela, oso­bito one dijelove koji su izazovni: grudi, struk, bokove i sl. Ebu Hurejre r. a. vjerodostojno prenosi da je Resulullah - alejhi's-selam - kazao: “Dvije vrste džehennemlija ne želim nikako sresti: Ljude sa volov­skim žilama (bičevima), koji batinaju svoje podanike (aluzija na vla­dare tirane koji nametnu strahovladu svome narodu) i žene koje su, premda obučene, ipak obnažene, koje su zavodnice i koje bivaju zave­dene, i one čija je kosa nalik na devinu grbu; takve neće unići u Dže­nnet, takve neće osjetiti njegov miris! A džennetski miris se osjeća na vrlo velikoj udaljenosti" (Muslim).

Kraće tumačenje navedenog hadisa

Resulullah - alejhi's-selam - je nepropisno i nepristojno odjevene že­ne nazvao 'arijat, što znači: obnažene, zato što je njihova odjeća providna i izazovna i ne služi pokrivanju tijela već ga više otkriva, kakva je odjeća većine savremenih žena. On je njihove frizure usporedio sa grbom jedne posebne vrste deva (el-bakht) koje imaju veoma velike grbe, jer te žene nasred glave oblikuju punđu. Kao da se Poslanik - alejhi's-selam - vinuo iznad granica gajba, nevidljivog, pa svojim očima posmatra naše vrijeme, kada postoje specijalni frizeraji za pravljenje raznovrsnih ženskih frizura i saloni ljepote, koji su postali profesija muškaraca koji na tome zgrću sil­ne pare. I ne samo to, već mnoge žene, nezadovoljne kosom kakvu im je Allah dželle šanuhu darovao, na glavu stavljaju velike perike ili isprepleću vještačku s prirodnom kosom kako bi istakle svoje čari, sjaj i ljepotu i ta­ko izgledale privlačnije i izazovnije.

Ono što je ovdje, u ovom hadisu, zapanjujuće jeste veza između političko­ga apsolutizma i moralnog propadanja. Apsolutističke vlasti, uvlačeći mase u svakojake naslade i namećući im ono što razbuktava njihovu požudu, ustvari, njihovu pažnju udaljuju od životnih problema i potreba od javnog interesa.


O ženama koje imitiraju muškarce i obrnuto


Muhammed - alejhi's-selam - je izjavio da žena ne smije nositi mušku, niti muškarac smije nositi žensku odjeću. On je prokleo muškarce koji imi­tiraju žene i žene koje imitiraju muškarce (El-Buhari i dr.). U vidove ovakve imitacije spadaju način govora, način hoda, odijevanja i sl. Zlo ovakvog po­našanja, koje šteti i životu pojedinca i društvu, u tome je što se u njemu kri­je izlazak iz okvira prirodnog instinkta (el-fitre) i pobuna protiv prirodnoga poretka. Prema ovom poretku, postoje muškarci i žene, i svaki od ova dva spola ima svoje karakteristike po kojima se razlikuje od drugoga spola. Međutim, ako muškarci postanu feminizirani, tj. nalik na žene, a žene na­lik na muškarce, ovaj prirodni poredak će biti poremećen i on će se raspasti.

Od onih koje su prokleli Allah dželle šanuhu i meleci Njegovi i koji su prokleti i na dunjaluku i na ahiretu, Resulullah - alejhi's-selam - spome­nuo je onoga koga je Allah dželle šanuhu stvorio muškarcem ali je on po­stao feminiziran imitirajući žene, i onu koju je On stvorio ženom a ona postala maskulinizirana imitirajući muškarce. Stoga je Božiji Poslanik - alejhi's-selam - zabranio muškarcima da nose žutu odjeću (op. prev). Muslim u svome Sahihu prenosi da je hazreti Alija kazao: "Božiji Poslanik - alejhi's-selam - mi je zabranio da nosim zlatni prsten, svilenu i žutu odjeću!"

Muslim također, preko Ibni Amra, prenosi jedan hadis u kojem se kaže: - Božiji Poslanik - alejhi's-selam - me vidio kako nosim dvije žute ha­ljinke i rekao mi: "Tako se odijevaju nevjernici! Ne nosi takve haljine!"



http://www.dzemat-oberhausen.de/pages/edukacija/fetve/propisi-o-odijevanju-i-ukrasavanju-i-jusuf-elkaradavi.php





Odijevanje i ukrašavanje - II



Odijevanje zarad hvalisanja i uobraženosti


Opće pravilo kada je riječ o uživanju u tajjibat, lijepim, ugodnim i do­brim stvarima u životu, kao što su hrana, piće i odijevanje, je da u tome ne smije biti pretjerivanja i uobraženosti. Pod pretjerivanjem (el-israf) se podrazumijeva prekoračivanje granica u onome što je halal, dok je ikhti­jal, uobraženost i oholost, nešto što se više odnosi na namjeru ili želju za hvalisanjem, veličinom i isticanjem superiornosti nad drugim ljudima ne­go vanjsko ispoljavanje. Kur'an o takvima kaže: "... Allah ne voli nikakve razmetljivce, hvalisavce.” (El-Hadid: 23).

Muhammed - alejhi's-selam - je rekao: “Na Sudnjem danu Allah dželle šanuhu se neće osvrnuti na onoga u ko­ga se odjeća vukla po zemlji od oholosti i isticanja." (El-Buhari i Muslim).

Da bi se izbjegla i pomisao na uobraženost, Muhammed - alejhi's-se­lam - je muslimanima zabranio da nose odjeću kojem se iskazuje supe­riornost i gordost naspram drugih ljudi i koja je, zapravo, isprazna vanjšti­na. U jednom hadisu se kaže: "Onoga koji nosi odjeću oholosti Allah dželle šanuhu će na Sudnji dan odjenuti u odjeću poniženosti" (Ahmed, Ebu Davud, En-Nesai i Ibni Madže).

Jedan čovjek upita Ibni Omera: "Kakvu odjeću da nosim?" a on mu odgovori: "Takvu koja u maloumnih neće pobuditi zavidnost (znači: zbog toga što se on nosi jeftino), niti će ti zamjeriti mudraci zbog prekoračenja gra­nica umjerenosti." (Et-Taberani).


Pretjerivanje u uljepšavanju i izmjena lika


Islam je odbacio pretjerivanja u uljepšavanju koja zahtijevaju izmjenu fizičkog izgleda Božijih stvorenja. Kur'an takve radnje smatra šejtanskim, a šejtan kaže: “... i sigurno ću im narediti pa će stvorenja Allahova mijenjati!"... (En-Nisa': 119).


Zabrana tetovaže, oštrenja zuba i plastične kozmetičke hirurgije


U ovakve prijestupe spadaju i tetoviranje i oštrenje zuba. (Ovo su Arabljani predislamskog perioda koristili pri uljepšavanju - op. prev.)

Vjerovjesnik - alejhi's-selam - je prokleo onu ženu koja tetovira i onu koja se podvrgava tetovaži, te onu koja oštri zube i onu kojoj se zubi oštre. (Muslim)

Što se tiče tetovaže, ona modrim pigmentom i odbojnim šarama traj­no mijenja izgled lica, ruku i ostalih dijelova tijela. Neki Arabljani, osobi­to žene, običavali su tetovirati velike površine tijela. Pripadnici izvjesnih vjerskih sekti davali su da im se na rukama i prsima tetoviraju slike nji­hovih božanstava ili simbola, kao što kršćani ucrtavaju krst/križ na svojim rukama i prsima. Sve ove gnusne radnje praćene su bolom i agonijom ko­je onaj koga se tetovira mora pretrpjeti uslijed uboda igala. Zbog svega to­ga prokleti su i onaj koji tetovira i onaj koga se tetovira (el-wašime i el­-mustewšeme).

Što se tiče oštrenja, turpijanja ili skraćivanja zuba, Resulullah - alejhi's­selam - je prokleo i žene koje to rade i žene koje to traže. A ako to čini i mu­škarac, on zaslužuje još veće prokletstvo. Božiji Poslanik - alejhi's-selam - je također zabranio proširivanje razmaka između sjekutića i prokleo je “... žene koje proširuju razmak između svojih zuba, jer se tako skrnavi ono što je stvorio Allah dželle šanuhu" (El-Buhari i Muslim od Ibni Mes'uda). Proklete su one koje se time bave, ali i one koje traže da im se to napravi.

Allah dželle šanuhu je, očito, neke žene stvorio sa više razmaknutim prednjim zubima, a druge sa manje razmaknutim. Ima, opet, onih kod kojih su zubi srasli jedan uz drugi po rođenju i one koje žele razmaknuti zube umjetnim putem. Islam ovo tretira kao prijevaru i pretjerano uljepšavanje koje se protivi prirodi ove vjere.

Iz ovih hadisa Božijeg Poslanika - alejhi's-selam - mi također saznaje­mo kakav je stav šeri'ata o plastičnoj hirurgiji. Hirurški kozmetički zahva­ti radi uljepšavanja danas su u modi uslijed savremene materijalističke ci­vilizacije Zapada koja preferira naglašavanje tijela i isticanje njegovih po­žuda. Muškarci i žene potroše na stotine i hiljade dolara da bi izmijenili oblik nosa ili grudi ili bilo kojeg drugog dijela tijela koji im se učini "ne­pravilnim". Sve ovo zasigurno spada u kategoriju pretjeranoga uljepšava­nja, bespotrebnoga mijenjanja Božijih stvorenja i stoga zaslužuje prokle­tstvo Allaha dželle šanuhu i Poslanika Njegova - alejhi's-selam. Ovakve za­hvate također prati mučenje, bol i rasipanje novaca samo zarad nečijega izgleda. To je izraz individualne preokupacije više formom nego kvalite­tom i vrijednošću, više tijelom nego duhom.

"Međutim, ako se dogodi da neko ima urođeni fizički defekt, izraslinu i sl., koja privlači pažnju drugih do te mjere da pričinjava smetnje i duše­vni bol kada god je u kontaktu sa ljudima, u tom slučaju takvoj osobi je dozvoljeno da odstrani taj defekt i da traži lijeka, jer Allah dželle šanuhu u islamu nije propisao ništa što de čovjeku pričinjavati tegobu i teret."* (* Prof. El-Behi el-Huli, El-mer'etu bejne'l-bejti we'l-mudžteme'i, II. izd., str. 105.)

Može biti da se ova tvrdnja temelji na hadisu koji govori o proširivanju razmaka između zuba radi dopadanja, iz kojeg se razumije da je prokle­tnica i nevaljalica ona koja to čini ne iz opravdanog razloga nego samo ra­di privlačnosti i lažne ljepote. Međutim, ukoliko su ovakvi zahvati potre­bni za otklanjanje bola ili neprilika, u tome nema ničega lošeg, a Allah dželle šanuhu zna najbolje.



Čupanje i modeliranje obrva


Među pretjerivanja pri uljepšavanju koja su u islamu zabranjena spa­da i en-nems, što označava čupanje dlaka iz obrva da bi se poravnale ili da bi ih se na poseban način oblikovalo.

Muhammed - alejhi's-selam - prokleo je i žene koje to čine i one koje se podvrgavaju takvom tretmanu (Ebu Davud preko pouzdanih izvora). En-nems je naročito omražen zato što je to ustaljena praksa i simbol sumnjivih i poročnih žena.

Prema nekim učenjacima Ibni Hanbela, ukoliko suprug dopušta, žena može odstranjivati dlačice sa lica i upotrebljavati puder, kniti jagodice prsta, manikirati nokte i sl. jer to spada u uljepšavanje i kozmetiku. En-Newewi je strožiji jer odstranjivanje dlačica sa lica smatra en-nemsom te stoga zabra­njenim. Suprotno njegovu mišljenju, navest ćemo, međutim, izjavu Ebu Da­vuda iz njegova Sunena da je "en-nems čupanje obrva da bi bile tanje", iz čega se može zaključiti da odstranjivanje dlačica sa lica ne spada u en-nems.
Et-Taberi je izdvojio riječi žene Ebu Ishaka koja je došla hazreti Ai­ši, koja je u to vrijeme bila mlada pa je dosta pažnje posvećivala svo­me izgledu. Ishakova žena je upitala: - Je li dozvoljeno da žena, radi svoga muža, odstranjuje dlačice sa lica? - Hazreti Aiša je odgovorila: - Odstrani od sebe neprijatnosti koliko god možeš - (Fethu'l-bari, ko­mentar hadisa Ibni Mes'uda iz knjige El-Libas, poglavlje El-Mutene­mmisät).




Nošenje perike


Kada je riječ o ženskim ukrasima, korištenje perike kao i upletanje sa svojom tuđe prirodne ili vještačke kose je haram.

El-Buhari i drugi prenose od Aiše i njezine sestre Esme, zatim od Ibni Mes'uda, Ibni Omera i Ebu Hurejrea, da je Božiji Poslanik - alejhi's-selam - prokleo el-wasilu i el-mustawsilu.

Wasila označava ženu čije je zanimanje pravljenje perika i umetaka od kose, a mustawsila označava onu koja to traži i koristi.

Muškarcima su ove stvari još izričitije zabranjene, bili oni wasil (vla­suljar ili frizer) ili mustawsil, poput današnjih efeminata, onih koji nose periku, i mladih dugokosih hipika.

Muhammed - alejhi's-selam - bio je veoma strog u suzbijanju ove vrste prevare. Ukoliko bi neko izgubio kosu uslijed kakve bolesti, nije dopuštao da koristi ikakvu drugu kosu osim onoga što mu je od njegove kose osta­lo, čak i ako se radilo o mladi koja se uskoro trebala udati.

El-Buhari prenosi i Aišinu priču o jednoj služavci iz ensarija koja se udala i odmah potom oboljela i izgubila kosu. Ukučani su željeli da ona koristi kakvu drugu kosu, no, kada su o tome upitali Božijeg Poslanika - alejhi's-selam -, on je odgovorio:”Allah je prokleo wasilu i mustawsilu" (El-Buhari u svojoj knjizi Odi­jevanje, poglavlje Dopuna kose).

Esma - radijallahu anha - prenosi da je neka žena upitala Muhamme­da - alejhi's-selam: - Božiji Poslaniče, moja kćerka je prebolovala boginje pa joj je kosa opala. Udata je, pa da li bih joj dala napraviti umjetnu kosu? - Muhammed - alejhi's-selam - joj odgovori: “Prokleta je ona koja to radi kao i ona ko­ja traži da joj se to napravi." (El-Buhari).

Se'id ibni El-Musejjeb pripovijeda: Mua'wija dođe u Medinu i obrati se ljudima prilikom svoje posljednje posjete tom gradu. Tom prilikom je izvadio pramen kose i kazao: -Nisam vidio da iko drugi osim Jevreja ovo nosi. Resulullah - alejhi's-selam - je to nazvao obmanom. Prema jednom drugom izvještaju, on je građanima Medine kazao: - Gdje su vam alimi? Čuo sam da je Resulullah - alejhi's-selam - za­branio upotrebu ovoga i rekao: “Djeca Israilova su uništena kada su nji­hove žene počele stavljati perike."

Sama činjenica da je Muhammed - alejhi's-selam - upotrebu umjetne kose nazvao obmanom, ukazuje na razlog zabrane ove prakse. To je, zapra­vo, podvala, falsifikacija i obmana, a islam osuđuje obmane i ograđuje se od onih koji ih prakticiraju, materijalnim iii psihološkim sredstvima, jer: "Onaj koji nas vara nije naš" (prenosi nekolicina ashaba).

Khattabi to ovako komentariše: "Namijenjene su surove kazne na ahi­retu za ovakve postupke jer u njih spadaju podvale i lukavstva. Dozvoli li se bilo šta od toga, vrata će biti otvorena i za druge vrste obmane. Štavi­še, ovdje spada i izmjena izgleda Božijih stvorenja, kako se navodi u Ibni Mes'udovu hadisu o mijenjanju Allahovih stvorenja (Fethu'l-bari, pogla­vlje Nadomjestak kose).

Ono što je prema ovom hadisu zabranjeno jeste prikrivanje ćelavosti na­domještenom ili vještačkom kosom, budući da je to jedan vid obmane i prijevare. Ono što ovim hadisom nije obuhvaćeno jeste upotreba materija­la, konca ili platna, umjesto kose, koji se može uplesti u prirodnu kosu. Pre­ko Se'ida ibni Džubejra imamo hadis Božijeg Poslanika - alejhi's-selam. “Nema ničega lošeg u tewamilu," (navedeno u Fethu'l-bariju preko Ebu Davuda, pod čim se podrazumijeva upotreba vune ili svile pri pravljenju pletenica radi maskiranja ćelavosti. Ovo je također podržao i Imam Ahmed ibni Hanbel (Fethu'l-bari).


Bojenje kose


Drugi aspekt dotjerivanja odnosi se na bojenje sijede kose ili brade. Već je rečeno da Jevreji i kršćani izbjegavaju bojenje kose smatrajući da je do­tjerivanje i ukrašavanje u suprotnosti sa pobožnošću i vjerovanjem, u če­mu su ih podržavali rabini, svećenici i asketi, koji pregone u vjeri. Božiji Poslanik - alejhi's-selam - zabranio je muslimanima da oponašaju nemu­slimanske narode, da slijede njihove običaje i sl., kako bi oni, muslima­ni, mogli razvijati svoju osobenost i neovisne karakteristike u izgledu i po­našanju.

El-Buhari prenosi od Ebu Hurejrea da je Resulullah - alejhi's-se­lam - rekao: “Jevreji i kršćani ne boje kosu, a vi se razlikujte od njih" (El-Buha­ri, Odijevanje, poglavlje Bojenje kose).
Međutim, ovo nije zapovijed već samo preporuka, kao što se da vidjeti i iz postupka ashaba poput Ebu Bekra i Omera, koji su običavali bojiti ko­su, dok drugi, kao npr. hazreti Alija, Ubej ibni Ka'b i Enes, to nisu činili.

Ostaje pitanje koju vrstu boje treba koristiti, crnu ili to mogu biti i dru­ge boje. Ili izbjegavati crnu boju? Ako je čovjek u poznim godinama, sije­de kose i brade, ne priliči mu baš da koristi crnu boju. Na dan oslobođenja Mekke Ebu Bekr je doveo svoga ostarjela i slijepog oca Ebu Qahafu, noseći ga sve dok ga nije posadio ispred Božijeg Poslanika - ale­jhi's-selam. Ugledavši Ebu Qahafinu bijelu kosu, Resulullah - alejhi's-se­lam - reče: "Promijenite mu ovo (tj. boju kose), ali izbjegavajte crninu" (Fethu­'l-bari - objašnjenje spomenutoga hadisa, poglavlje Bojenje kose).

Međutim, ukoliko čovjek nije tako star i iznemogao kakav je tada bio Ebu Qahafe, ne smeta ako se koristi crna boja. U povodu ovoga Ez-Zuhri je kazao: "Mi smo kosu bojili u crno dok je lice bilo mlado, ali smo je prestali koristiti kada je lice postalo izborano a zubi istruhli" (Ibni Ebu Asim u knjizi Bojenje kose).

Neki od prvih muslimana, selefa, uključujući i neke od Poslanikovih - alejhi's-selam - ashaba poput Sa'da ibni Ebi Weqqasa, Uqbea ibni 'Amra, El-Hassana, El-Husejna, Džerira i drugih, uživali su olakšicu u upotrebi crne boje. No, neki alimi, opet, nisu mišljenja da je upotreba crne boje do­puštena osim u ratu kada bi neprijatelj mogao biti impresioniran činjeni­com da su svi muslimanski vojnici mladići.

Ebu Dherr prenosi hadis:"Najljepše čime ćete ukloniti sijedu kosu je hinna' i ketem" (Fethu­'l-bari).

Hinna' je biljka ružičastorumene boje koja se upotrebljava za knu, a ketem je biljka koja uspijeva u Jemenu, producira crnu boju s nijansama crvenila.

Prenosi se da je Enes rekao: - Ebu Bekr se knio hinna'om i ketemom, a Omer samo hinna'om.



Održavanje i njegovanje brade


Puštanje brade je također povezano sa ovom temom. El-Buhari preno­si od Ibni Omera da je Vjerovjesnik - alejhi's-selam - rekao: "Razlikujte se od mušrika (idolopoklonika): njegujte bradu, a pot­kresujte brkove!"

Cilj je, dakle, kako navodi hadis, razlikovati se od idolopoklonika, koji su, kako se navodi u jednom hadisu, bili međusije, obožavaoci vatre, či­ji je običaj da podrezuju ili briju bradu. Poslanikova - alejhi's-selam - za­povijed da se razlikujemo od njih ima cilj da se muslimane navikne na ra­zvijanje nezavisne ličnosti, jednako različite i iznutra i spolja, kako u biti, tako i u formi. Ujedno, brijanje brade je protivno muškoj prirodi, kao što je i pokušaj da se bude nalik na žene; brada je sastavni dio muškosti i vanjski oblik razlikovanja od ženskog roda.

Međutim, puštati bradu ne znači da je treba pustiti da raste divlje jer bi na taj način odudarala od svoje namjene, bila bi neuredna i velika i smetala bi svome sahibiji. Ona se mora podrezivati po dužini i širini, i ovu preporuku nalazimo u Et-Tirmizijevom hadisu i tako je činio časni selef.

Seid Ijjad (učenjak iz 20. stoljeća, autor jedne čuvene knjige o osobi­nama Resulullahovim - alejhi's-selam - /op. prev./) kaže: - Mekruh (po­kuđeno) je previše izbrijavati bradu ili je previše skraćivati, ali je muste­hab (preporučuje se) malo je skratiti i izbrijati ako je preduga i prevelika.

Ebu Šame se požalio kako su "neki narodi počeli brijati brade, a zna se da je medžusije samo podšišaju" (Fethu'l-bari, poglavlje Puštanje bra­de). Ja smatram da je žalosno što danas najpoznatiji i najveći islamski učenjaci briju brade oponašajući neprijatelje njihove vjere i izrabljivače njihovih zemalja, kršćane i Jevreje, jer je uobičajeno da pobijeđeni opona­ša pobjednika. Oni zanemaruju Muhammedovo - alejhi's-selam - naređe­nje da se muslimani razlikuju od nevjernika i njegovu zabranu da se bu­de sličan njima, jer: “Ko oponaša jedan narod, on i pripada tome narodu." (Ebu Davud od Ibni Omera).

Veliki broj pravnika smatra da je, na temelju Resulullahove - alejhi's­selam - zapovijedi, brijanje brade zabranjeno. Ova zapovijed da se pušta brada podrazumijeva obavezu, osobito zato što je njezina svrha da se bu­de drukčiji od nemuslimana, jer je razlikovanje od nevjernika obaveza (vadžib) muslimanima.

Nije zabilježeno da je iko od muslimana prve generacije napuštao ovaj vadžib. Pod pritiskom stvarnosti i uslijed popustljivosti pred iskušenjima, neki savremeni znanstvenici dopuštaju brijanje brade obrazlažući svoj stav ovako: da je nošenje brade bila lična, svakodnevna navika Božijeg Po­slanika - alejhi's-selam -, a da to nije šeri'atska zapovijest kojom se posti­že pobožnost. No, istina je da se puštanje brade ne zahtijeva samo zato što ju je i Resulullah - alejhi's-selam - nosio, već zato što je on to eksplicituo zapovijedio da bi se očuvalo razlikovanje od nevjernika.

Ibni Tejmijje je ustrajan u tvrdnji da je razlikovanje muslimana od ne­muslimana bilo cilj Zakonodavca, jer sličnost u izgledu rezultira ljubavlju, prijateljstvom i afinitetom u osjećanjima, kao što ljubav u srcu producira sličnost u vanjskom izgledu. Ova psihološka činjenica utemeljena je na iskustvu i opservaciji. Ibni Tejmijje kaže: "Kur'an, Sunnet i konsenzus muslimanskih učenjaka (idžma) uče da se muslimani moraju razlikovati od nevjernika i u svemu izbjegavati sli­čnost s njima. Sve što bi moglo dovesti do fesada, poroka i grijeha, u vidijivom ili nevidljivom obliku, ukoliko ne postoji jasan tekst o zabrani to­ga, također je zabranjeno. Imitiranje izgleda nevjernika dovest de do imi­tiranja njihova nemoralnoga ponašanja i pokuđenih djela, ali i njihovih vjerovanja. Ovakve utjecaje se ne može kontrolirati, niti ih se može lahko uočiti, pa ih je kasnije teško, čak nemoguće iskorijeniti.

Zbog toga je Zakonodavac, Allah dželle šanuhu dakle, zabranio sve što vodi fesadu (v. Kitabu'l-igtida'i's-sirati'l-musteqim).

Vidimo, dakle, da postoje tri različita mišljenja o brijanju brade: prvo, da je to haram, koje zastupaju Ibni Tejmijje i drugi; drugo, koje zastupa Iyyad u Fe­thu'l-bariju, da je to mekruh, ali ovo mišljenje ne zastupa niko drugi osim nje­ga; treće, da je to dopušteno, mubah, kako smatraju savremeni znanstvenici.

Najvjerovatnije je drugo mišljenje, da je to mekruh, najbliže istini i na­jumjerenije jer samo naređenje ne upućuje eksplicitno da je to vadžib, oba­veza, iako se spominje razlikovanje od nevjernika kao razlog ovog propisa.

Najbolji primjer za ovo nalazimo u naredbi o bojenju sijede kose - također radi razlikovanja od Jevreja i kršćana, dočim, neki ashabi to nisu či­nili, što upućuje na zaključak da se naredba ovdje ima tumačiti kao mu­stehab, preporuka ili pohvalno djelo.

Istina, ne postoji dokument da se neko iz selefa brijao. Možda nisu osje­ćali potrebu za tim jer je nošenje brade bila stvar njihove navike i adeta.

RSS per kategorine Lajme Shfletuesi i Kur'anit

  • RSS per kategorine Lajme