OSNIVAČ IHVANU’L-MUSLIMINA HASAN BENNA (poglavlje iz magistarske teze)

Hasan Benna je već u osnovnoj školi pokazivao neke osobenosti svojega karaktera. Naime, u višim razredima osnovne škole jedan od njegovih nastavnika ga je uključio u “Moralno-etičko udruženje”*, no on je vrlo brzo osnovao nekoliko novih udruženja s ciljem upućivanja na dobro a odvraćanja od zla.[1]

Po završetku osnovne škole, upisuje učiteljsku školu u Demenhuru (Damanhûr) a potom, 1923. godine, započinje studije na Daru’l-ulumu[2] u Kairu. Tu veliku pažnju posvećuje analizi novih životnih obrazaca, te političkih, ideoloških, socioloških i ekonomskih gibanja koja su obilježavala Kairo u dvadesetim godinama dvadesetog stoljeća. Osobito snažan dojam na njega je ostavljala sve izraženija moralna anarhija, koju je on smatrao jednim od snažnih talasa ateizma i ekstremnog liberalizma (ibahiyye), odnosno otvaranjem prema zapadnjačkoj kulturi, liberalnoj demokratiji i socijalističkim idejama koje su također prodirale u Egipat. To mu je bio dodatni poticaj da odlazi na skupove i sastanke “Uzoritog islamskog bloka” (Mu´askar al-islāmiyya al-fādila), tj. azharskog saveza, različitih islamskih udruženja i škole El-Menar (Al-Manār) koju je držao šejh Rešid Rida. Tu se upoznao s mnogim istaknutim i uvaženim ličnostima.

Godine 1927. Hasan Benna završava školovanje na Daru’l-ulumu i zapošljava se kao nastavnik arapskog jezika u jednoj osnovnoj školi u Ismailiji, gdje kao 21-godišnji mladić započinje svoj samostalni život.

U novoj sredini odmah do izražaja dolazi njegova ličnost. On se nameće kao islamski pregalac novoga kova, novog načina rada. Hasan Benna se tu ne obraća masama koje dolaze u džamiju, a koje su u velikoj mjeri bile opterećene frakcijskim nesuglasicama, već za objekat svoga djelovanja uzima nekoliko većih kafana i za svaku od njih određuje dan u sedmici u kojem će tu držati predavanje. Nakon samo šest mjeseci, takav način njegovog djelovanja pokazao je prve znake uspjeha: u mjesecu martu 1928. godine[3] njega je u njegovom stanu posjetilo šest njegovih prijatelja: Hafiz Abdulhamid (Hāfiz ´Abd al-Hamîd), Ahmed Husari (Ahmed al-Husari), Fuad Ibrahim (Fu´ād Ibrāhîm), Abdurrahman Hasebullah (´Abd ar-Rahmān Hasabullāh), Ismail Izz (Ismā´îl ´Izz) i Zekki Magrebi (Zakkî al-Magrabî).[4] Tom prilikom oni su se zakleli i čvrsto obećali jedni drugima da će nesebično raditi za dobro islama i muslimana. Kad su toj svojoj zajednici htjeli dati i nekakvu odrednicu – udruženje, klub, tarikat, sindikat..., Hasan Benna se tome usprotivio. “Okanite se formalnosti i zvaničnosti!”, rekao je. “Neka ovaj naš prvi sastanak odredi ideja. Mi smo braća u službi islamu – prema tome, mi smo “Muslimanska braća”!”[5]

Bila je to jezgra iz koje će izrasti najveći pokret savremenog Egipta, pokret koji će značajno obilježiti čitavo dvadeseto stoljeće ne samo u zemlji u kojoj je rođen, već i širom arapsko-islamskog svijeta.

Njegovi odjeci čuli su se i u Bosni i Hercegovini.

Ebu’l-Hasan Nedevi (Abû al-Hasan al-Nadawî), jedan od vodećih savremenih muslimanskih autora,[6] govoreći o El-Bennāu, pored ostalog kaže:

“...Jedan od uspješnih reformatora; jedan od onih koji su se pojavili i izrazili u za to nimalo naklonjenim okolnostima, u nepovoljnom ozračju, štaviše u tmurnim, mračnim vremenima, u razdirućim, ubitačnim sredinama, u narodu kojeg je zahvatila intelektualna zamrlost, duhovna zapuštenost, otupjelost osjećanja, bezvoljnost..., tako da je čitava ta generacija bila poput jednog izdanja jedne knjige, štampane u dobroj štampariji, gdje su svi primjerci i sve stranice potpuno identični. Dovoljno je bilo pročitati samo jednu knjigu i na temelju nje prosuditi o svim drugim: nema bogatstva ideja, nema različitog viđenja, nema ambicija..., ničeg, mimo uobičajenog, ničeg iznad prosjeka, tako da je čitav život ličio na kompoziciju koju vuče samo jedna lokomotiva – lokomotiva materije i stomaka...”[7]

Hasan Benna ubijen je u Kairu, 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Šubbanu'l-muslimin (“Mladi muslimani”).* Jedan od aktivnih sudionika tih zbivanja, njegov bliski saradnik Salah Šadi (Salāh Shādî), ovako evocira Bennāovo ubistvo:

“Ihvanu’l-muslimin su, kako smo spomenuli, godine 1948. bili trn u grlu vladi Nukrāšijevoj (Al-Nuqrāshî)* koji je, za vrijeme koje je bio na vlasti, utro put primirju s Jevrejima. Bilo je to primirje koje nisu prihvaćali Ihvanu’l-muslimin i koje je prouzročilo velike studentske demonstracije na kojima je Nukrāši osuđivan za izdaju i kolaboraciju sa cionistima. Kako je primirje Nukrāšiju diktirano od strane Engleza i Dvora, to je podrazumijevalo da je nužno eliminirati organizaciju Ihvanu’l-muslimin.

Međutim, budući da cionistima i Zapadu ne bi značila mnogo eliminacija same organizacije, jedini put za njeno potpuno neutraliziranje bio je taj da se – kako su mislili neprijatelji Hasana Bennāa – smakne on, kao osnivač i glavni zamajac organizacije.

Stoga su, u cilju ostvarenja tog cilja, prema njemu primijenili drukčiji metod: ostavili su njega na slobodi, dok su istovremeno hapsili sve članove njegove organizacije, i veliko i malo.

On je, u vezi s tim, premijeru Ibrahimu Abdu’l-Hadiju (Ibrāhîm ´Abd al-Hādî), koji je došao poslije Nukrāšija, uputio pismo sljedeće sadržine:

“Kad ste već zabranili organizaciju Ihvanu’l-muslimin i pohapsili čak i one od njih koji su se nalazili u Palestini, kao i ove ovdje, kad ste ih protjerali na planinu Tûr – uhapsite onda i mene s njima, jer ja sam taj koji ih je odgojio!”

Dobivši negativan odgovor, Hasan Benna je zatražio odobrenje da ode posjetiti selo jednog svog pristalice, hadži Abdullaha Nebravija (´Abdullāh al-Nabrāwî), no nisu mu dopustili, ali su hadžiju Abdullāha Nebrāvija zato uhapsili! Hasanu su uz to oduzeli i pištolj na koji je, kao i svaki istaknuti čelnik u Egiptu, imao uredno izdatu dozvolu. Kad ga je njegov brat oficir Abdu’l-Basit Benna (´Abd al-Bāsit al-Banna) htio čuvati svojim oružjem, strpan je u zatvor.

Nakon toga mnogi ljudi su ga savjetovali da ode u ilegalu, budući je vladina zavjera protiv njega bila sasvim očita. Njegov odgovor je bio: “Od koje smrti da bježim: od one koja mi nije suđena, ili od one koja jeste?! Onoga što mi nije suđeno ja se ne plašim a ono što je suđeno ne može se izbjeći, ni uz kakav oprez!”

Dvanaestog februara 1949. godine, Muhammed Jusuf Lejsi (Muhammad Jusûf al-Laysî), predsjednik odjeljenja za omladinu pri Udruženju Šubbanu’l-muslimin, otišao je do kuće profesora Bennaa a po zadatku prof. Nagija (An-Nāgî), rođaka premijera Ibrahima Abdu’l-Hadija (Ibrāhîm ´Abd al-Hādî), koji je vjerovao da će prof. Benna predložiti premijeru nešto što bi i njemu moglo stvoriti pozitivno ozračje za rješenje krizne situacije koja je nastupila između njega i vlade, kao što je vjerovao i da je, istoga dana, upriličio i susret između Bennāa i državnog ministra Zekkija Alija (Zakkiy ´Āli) u sjedištu Udruženja “Šubbanu’l-muslimin”.

Profesor Benna je otišao na dogovoreno mjesto gdje je državnog ministra čekao sve do osam sati navečer. Ministar se nije pojavljivao... Upravo u to vrijeme bilo je predviđeno da se izvrši ubistvo, budući su sve okolnosti bile povoljne za to.

Kad je prof. Benna bio izgubio nadu da će Ministar i doći, zajedno sa svojim puncem, advokatom prof. Abdu’l-Kerimom Mensurom (´Abd al-Karîm Mansûr), izišao je na stepenište Udruženja “Šubbanu’l-muslimin” s namjerom da sjednu u taksi kojeg su prethodno bili pozvali. Međutim, u tom času su isključena svjetla u Ramzesovoj ulici, u kojoj se nalazilo sjedište “Šubbanu’l-muslimina” i Benna je sa svojim puncem pošao u pravcu taksi auta koja su stajala u neposrednoj blizini. I tek što su ušli u taksi, bio je zasut mecima koje su nasilnici ispaljivali smušeno i nasumice a onda se, u jednom crnom autu sa brojem 9979, dali u bijeg. Ranjeni Benna je uspio registrirati broj automobila, a potom se vratio nazad u sjedište “Šubbanu’l-muslimina” kako bi zatražio kola hitne pomoći i tim kolima je prevezen u očnu bolnicu “Dvor”! Jedan od ljekara Ihvanu’l-muslimina se odmah zaputio tamo kako bi se on brinuo o njemu, no ulaz mu je bio zabranjen... A svako malo vremena Kraljev dvor je telefonom kontaktirao bolnicu kako bi dobio potvrdnu vijest o smrti Hasana Bennāa. Njegove rane su jednako krvarile a ni jedan ljekar nije se usuđivao prići i pružiti mu prvu pomoć!...”[8]





*Gam´iyyat al-ahlāq al-adabiyya

[1] V. Salāh Shādi, Al-Shahîdān-Hasan al-Banna wa Sayyid Qutb, Dār al-Wafa, Al-Mansûra, 1994., peto izdanje, str. 11.

[2] Dār al-´ulûm – visoki islamski vjersko-pedagoški zavod u Kairu.

[3] Posvuda u literaturi upravo se ovaj datum navodi kao datum formalnog osnivanja pokreta Ihvanu’l-muslimin, što je, po svemu sudeći, greška koja se ponavlja po inerciji. Naime, sam Hasan Benna navodi da je do ovog susreta došlo “u mjesecu zu’l-ka’ade, 1347. h. godine”, što odgovara aprilu-maju 1929. godine. (V. Magmû´ah rasāil..., op. cit. str. 170.)

[4] Hasan al-Banna, Mudhakkirāt al-da´wah wa al-dā´iyah, Dār al-tawzî´ wa an-nashr al-islamiyyah, Kairo, 1986., str. 83.

[5] Isto, str. 84.

[6] Rođen u Indiji 1332. h. godine; autor brojnih djela objavljenih na arapskom, urdu, bengalskom, turskom, perzijskom, engleskom i drugim jezicima. Poznata djela su mu: Šta je svijet izgubio dekadencijom muslimana, Četiri temelja, Čuvari islamskog duha, Kadijani i kadijanije i Poslanikov životopis. Kod nas mu je objavljena knjiga “Poslanstvo i poslanici u svjetlu Kur’ana”, izdavač: Ilmijja BiH, Sarajevo, bez godine izdanja, u prijevodu Fikreta Pašanovića.

[7] Abû al-Hasan al-Nadawî, u svom predgovoru Al-Bannāovoj knjizi “Mudhakkirāt al-da´wah wa al-dā´

RSS per kategorine Lajme Shfletuesi i Kur'anit

  • RSS per kategorine Lajme