Zeri Islam

Poznato je također da je ovo islamsko carstvo ostavilo velike znakove, na jedan ili drugi način izgradilo je srednjovjekovnu historiju ovog an- tičkog grada, podiglo je svijest građana, utjecalo na njihovu kreativnost, rad, vjerski odgoj i duhovni život.

Veliki broj osmanskih vladara i učenjaka izučavalo je prizrensko sta- novništvo, izgrađivali džamije, tekije, hamame, biblioteke, mlinove te uspostavili sveobuhvatni životni korpus i sistem na području Prizrena i okoline. U nastavku, pokušat ćemo obrazložiti i spomenuti glavne insti- tucije na polju kulture i obrazovanja.

Osmansko carstvo je u balkanskim zemljama, pa i na ovom podne- blju, dalo doprinos u podizanju opismenjavanja općenito. Institucije u ovom pravcu, s posebnim naglaskom, su: džamije, medrese, biblioteke i hamami.

Institucija vakufa na jedan ili drugi način je skrnavljena u Prizrenu kao i u ostalim mjestima Balkana od strane prethodne vlasti, uglavnom neprijateljske prema svim islamskim institucijama, a posebno prema in- stituciji o kojoj govorimo.

Međutim, značajnu krivnju snose i sami muslimani zbog stanja u ko- jem se nalaze vakufi, dok je odgovornost institucija koje bi se trebale brinuti o ovim vakufima mnogo veća. Sadašnja generacija bi se trebala pobrinuti da povrati imidž vakufa i vrati one eksproprirane i uzurpirane vakufe od strane prethodne vlasti i pojedinaca. Nažalost, u tom prav- cu se još uvijek ne poduzimaju nikakvi koraci, ili se institucija o kojoj govorimo zloupotrebljava od strane nadležnih organa. Kada su ljudi iz redakcije Dituria Islame, časopisa Islamske zajednice Kosova, profesoru Nedžatu Ibrahimiju, postavili pitanje šta on misli o nezbrinjavanju, za- nemarivanju pa i rušenju vjerskih objekata i vakufa (džamija, medresa, tekija itd.) koji imaju historijske monumente, on je dao sljedeći odgovor:

„Pitanje obuhvata nekoliko odgovora, zato mi je teško odgovoriti i dati potpuni odgovor. Nezbrinjavanje i nebriga je spoljašnje i unutrašnje naravi. Pod onim unutrašnjim se misli na nas, kadar Islamske zajednice, a pod spoljašnjim bih nabrojio indiferentne vjernike prema vakufskoj imovini te organe aktuelne vlasti. Svaki znak, ostatak koji je formiran na islamskim motivima treba da bude poštivan; treba ga njegovati, odr- žavati, cijeniti i voditi brigu o njemu. Islamska zajednica Kosova prven- stveno treba napraviti evidenciju, analizu i popis cjelokupne vakufske imovine. One koje su nacionalno uzurpirane i eksproprirane, treba vratiti pod svoje okrilje, pod okrilje Islamske zajednice, a one koje su u posjedu Islamske zajednice treba rehabilitirati pomoću nadležnih insti- tucija, bilo državnih (kosovskih) ili izvanjskih. Ovo je zahtjevan posao i traži angažiranje  cjelokupnog stanovništva  Kosova. Međutim, oni koji rizikuju islamske kulturno-historijske vrijednosti među Albancima, jesu ljudi skloni manipulaciji, s narušenim standardima...“1

1.    Preuzeto sa internet stranice: http://www.zeriislam.com/artikulli.php?id=760, dana, 16.06.2013. Ovaj tekst prof. Nedžata Ibrahimija nije nikada objavljen u časopisu Islamske zajednice  Kosova, Dituria Isla- me, iz nepoznatih razloga. Autor je intervju dao 02.11.2001. godine.

Medrese i ostale obrazovne  institucije

Kraj jednog društva koji ne pokazuje osjećaj, veliku brigu i posebno pošto- vanje za vakuf, i gazi ovaj božanstveni emanet jeste bolan (Osman Nuri Topbaš)

Medrese, zajedno sa džamijama (mesdžidima), su najvažnije institu- cije i pružaju najšire vjersko obrazovanje u islamskoj kulturi. Iako se u periodu od drugog do petog hidžretskog stoljeća pojavljuju i druge obra- zovne institucije, kao što su: biblioteke, zavije, tekije itd., medrese  nikada nisu izgubile vodeću ulogu u obrazovanju muslimana i drugih zainte- resiranih strana. S druge strane, bez obzira na zajednički cilj, džamije i medrese su zadržale svoju specifičnu ulogu: džamije su prvenstveno održavale ulogu ibadeta, a medrese odgojno-obrazovnu ulogu, odnosno ulogu pružanja poduke (ta’lim). Na ovaj način, džamija uz pomoć me- drese prenosi vrijednosti islama, dok medresa uz pomoć džamije pruža najviši cilj njene misije.2

Muslimani Balkana u srednjem vijeku, osim povremene upotre- be otvorenog prostora (musalle, namaz-džahovi) a rijetko i mesdžida i džamija, nisu imali institucija niti stabilnu muslimansku  vlast. To će se promijeniti tek tokom XV stoljeća i kasnije, s formiranjem vojne, izvrš- ne, upravne i sudske vlasti. U ovom periodu dolazi do planske izgrad- nje islamskih vjerskih objekata (džamija, mesdžida, namaz-džaha), privrednih objekata (bezistana, dućana), komunikacijskih postaja (ka- ravan-saraja), općinskih zgrada (sahat-kula, hamama, česmi, šadrvana), humanitarnih objekata (musafirhana, imareta) i školskih ustanova (mu- allimhana, medresa, mekteba).

Izvanredan zamah je dao sam sultan Mehmed Fatih II (1432-1481). In- tenzivna izgradnja koja je uslijedila nakon osmanlijskog osvajanja teri- torija omogućila je lokalnom stanovništvu da stječe znanje i vještine za realizaciju monumentalnih objekata, vjerskih i profanih, javnih i privat- nih, kao što su džamije, medrese, hamami, česme itd. Sve ovo, naročito u ranom periodu, bilo je podudarno s islamskim obrazovnim sistemom koji se prakticirao u arapsko-islamskom svijetu u tom vremenu.

2.     http://ardhmeriaonline.com/artikull/article/medreseja-dige-e-identitetit-fetar-dhe-kombetar-gjate-hi- storise/#.UuU-olI1j8u, preuzeto dana: 25.01.2014.

U tom pogledu, javljaju se prve obrazovne institucije kao što su: mek- tebi (mejtefi) - početne škole, medrese - srednje škole i specijalizirane ustanove kao daru-l-hadis (naučni institut za proučavanje poslaničke tradicije) ili daru-l-Kur'an (naučni institut za proučavanje Kur'ana) itd.

Imamo i druge podjele, kao što su bile one u skladu s osnivačima ško- la (emiri, veziri, paše i visoki državni dužnosnici), prema sposobnostima (stručnosti) profesora, a zatim na osnovu glavnih djela koja su izučava- na (Hašije-i tedžrid, Miftah, Telvih, Mevakif, Hidaje, Keššaf, odnosno ha- ridž medrese, dahil, musile, itd.), u skladu s platom nastavnog osoblja te pomoćnog personaliteta i sl.3

Medrese u Prizrenu

U nastavku, spomenuti ćemo neke od medresa koje su dale značajan doprinos u obrazovanju u Prizrenu i okolini.

1. Gazi Mehmed-pašina medresa

Među starijim medresama na Kosovu, ako ne i prva, je bila ona Gazi Mehmed-pašina u Prizrenu, koja je inače poznata, kao „Bajrakli“ medre- sa. Poznato je da je bila vjerska visoko obrazovna institucija. Veliki vakif, Gazi Mehmed-paša, u Prizrenu je prethodno izgradio Hamam u centru grada (1563/64) i njegov monumentalni kompleks, koji se sastojao od džamije izgrađene 1573/74. (981. god. po H.), biblioteke, medrese, siroti- šta, karavan-saraja, turbeta i dershane (objekat odvojen od internata). Ovaj kompleks je jedan od najvrednijih spomenika u ovom ruhu na al- banskom teritoriju. Osnovan unutar gradskih zidina, jedan je od rijetkih primjera takvih konstrukcija podignutih u prošlosti. Vanjski dio kom- pleksa karakterizira izdužen krov pokriven crijepom, osim kupole dža- mije i turbeta Mehmet-paše (danas biblioteke džamije) koje su pokrive- ne olovom, vrata i prozori su vrste odraza narodne arhitekture Prizrena. Spoljni kompleks je jako lijep. Bile su obojene krečom. Monumentalni kompleks, sa svojom specifičnom gradnjom, i danas je rijetki primjer očuvane tradicionalne arhitekture u nas. Gazi Mehmed-pašinu vakufna-

3.    http://www.zeriislam.com/artikulli.php?id=2490, preuzeto dana: 25.01.2014.

  mu je legalizirao dr. Ekrem Hakkı Ayverdia u mjesecu muharremu 988.  

  god. po H., odnosno  februara 1580. godine. (Parim K., 2003, str. 11).

Treba napomenuti da je Sulejman-efendija, koji je imao ulogu mu- derrisa u ovoj medresi, prema vakufnami, izgradio 1795. god. pet soba za stanovanje, koje je predao ovoj medresi.4 (Parim K., 2002, str. 169).

Međutim, 8. aprila, prema valorizaciji projekta, ovaj kompleks je sru- šen. (Šukriu M., 1981, str. 636).

2. Medresa muderrisa Ali-efendije

Oskudni su izvori o radu medrese Mevlana muderrisa Ali-efendije. Po- znato je da je medresa funkcionirala u kompleksu ove džamije. Vjeruje se da je džamija sagrađena 1581. od strane gore navedenog mederrisa. Medresa više ne postoji, a džamija je još uvijek u funkciji. Muderris Me- vlana Ali-efendija je bio veliki učenjak vremena, tumačio je Kur’an pre- ma Bejdaviju. Istraživač H. Kaleši misli da je medresa Mevlane muderri- sa Ali-efendije, bila prva ili druga medresa osnovana u Prizrenu. Čak i za vrijeme našeg istraživanja nismo bili u stanju da pronađemo podatke o radu i aktivnostima medrese, navodi Kaleši. (Kaleši H., 1962, str. 96). Turbe Mevlana Ali-efendije nalazilo se na zapadnoj strani džamije i bilo je u dobrom stanju, ali, 1993. krivicom imama džamije, bezosjećajni su ga porušili. Godine 1996. mezar  Ali-ef. je popravljen, postavljen je i nišan s natpisom: Muderris Ali-efendija. Ponovo, u augustu 2003. godine bezo- sjećajni su ponovo porušili nišan.

3. Medresa Mahmud-paše Rotle

Mahmud-paša Rotla, mutesarif Sandžak Prizrena, od 1806. do 1836, sa- gradio je u Terzi-mahali u Prizrenu, u blizini svog prebivališta, džamiju, mekteb i medresu s učionicama i osam soba za podučavanje učenika. Za održavanje tih objekata i plaće profesora te za troškove hrane i dru- ge potrebe učenika (svijeća, kandila, papira, rogoža itd), Mahmud-paša je ostavio vakufu četiri prodavnice, mlin sa pet kamenova i 15.000 akča gotovine. Svoj vakuf je legalizirao 1831. godine. (Dr. Haskuka E., 1985., str.

_________

153). U ovoj vakufnami postavlja muderrisu u medresi, hadži Ali-efendi- ji, godišnju plaću od 1.200 akča.  (Kaleši  H., 1962, str. 96). Ova medresa je razvijala svoje aktivnosti do kasnih dvadesetih godina XX stoljeća; aktiv- nosti joj prestaju naredbom srpske vlade.

4. Medresa Emin-paše Rotle

Brat Mahmud-paše Rotle, Emin-paša, mutesarrif u Prizrenu tokom 1841. i 1842, također je izgradio džamiju i medresu u Prizrenu. Ova medresa je bila u dvorištu džamije i radila je neprekidno do 1912, dok je tokom srpske okupacije 20-ih godina XX stoljeća radila samo nekoliko godi- na.5 Ovoj medresi, prisustvovao je veliki broj učenika a džamija je jedna od najljepših u Prizrenu. (Kaleši H., 1962, str. 96). Jedan dio medrese je uništen kasnih 20-ih godina XX stoljeća, a ona se sastojala od nekoliko objekta. Drugi dio medrese uz dio dvorišta, nakon 1912. godine, iznenada prelazi u vlasništvo pravoslavca Aralamba Toskića(?!) i još uvijek služi kao stambena kuća, kuća na glavnoj cesti sa sedam podzemnih loka- la. Treći objekat medrese je srušio Vakuf Islamske zajednice  u Prizrenu

1992, a na njegovo mjesto je nastao novi objekat  nazvan  „Kurs Kur'ana“, danas Internat Medrese Alauddin u Prizrenu. Na zidu objekta koji je bio dio mekteba, postoji mermerna pločica (dim. 67x 55 cm), gdje je ispisani natpis sulus u dvije kolone uklesan, koji ukazuje na izgradnju medrese (koju je sagradio Emin-paša Rotla).

5. Medresa Mehmed-efendije  Javuza

Član Vrhovnog vijeća Sandžak Prizrena, Javuz Mehmed-efendija, legali- zirao je u sudu 1864. (1281. god.  po H.) vakufnamu. Medresi, koju je sam izgradio i koja je preko puta džamije Sofi Sinan-paše, za održavanje je poklonio tri lokala. (Kaleši H., 1962, str. 97). Jedan dio zgrade Medrese i danas je u ispravnom stanju, ali kat služi kao stambena kuća, dok se prizemlje pretvara u lokal. Ova zgrada ima bogatu narodnu arhitekturu, koja je zajedno sa Sofi Sinan-pašinom džamijom turistička atrakcija, jer su među najstarijim objektima osmanske arhitekture preostalim iz tog perioda, u centru Šadrvana u Prizrenu.

6. Medresa Sofi Sinan-paše

O ovoj medresi postoji samo nekoliko zapisa, nedostaju nam autentični izvori. Prema  M. Šukrije, Sofi Sinan-pašina medresa je smještena u pred- vorju džamije, sa dekorativnim sobama relevantnim za učenje, koja je bila u funkciji do 1912. godine U periodu 1908-1912. godine, njen direktor je bio Nuri-ef., muftija Prizrena, sin Halim-efendije, također muftije u Prizrenu. (Šukriu M., 2001, str. 297). Mula Sefer Restelica je učio i stu- dirao u ovoj medresi u Prizrenu od 1888. do 1892. godine,  također i mu- derris Halim-efendija, sin Teufik-efendije. (Dr. Pirraku M., 2003, str. 20).

Istraživač  E. Haskuka  kaže: „U čardacima Sofi Sinan-pašine džamije od 1908, tri godine je radila Daru-l-muallimin, škola na osmanskom jezi- ku. Direktor ove Visoke obrazovne škole je bio Ali-efendi iz Preševa.“ (Dr. Haskuka  E., 1985, str. 154-155).

Važno je napomenuti da je u toku najnovijih istraživanja u literaturi na koju je naišao dr. Haskuka, otkriveno da je u blizini džamije (izgrađe- na 1543.) Ilijaz Kuke u Prizrenu radila i medresa...Vjerujem da će buduća istraživanja dati rezultate za ovu medresu. (Dr. Haskuka E., 1985, str. 154-

155)

O ovoj medresi, Daru-l-muallimin, kazivat će se u daljnjim istraživa- njima.

Džamije i njihova uloga u obrazovanju

Džamije, kao najbitnije vjerske islamske institucije, bile su rasprostra- njene na Kosovu. U toku svoje cjelokupne historije, osim kao mjesta za molitvu, bile su i prve škole. (Smailagić N., 1990, str. 150). Kasnije  u sklo- pu džamija, podizane su posebne izgradnje za osnovno obrazovanje, nazvane mektebi, čiji se broj vremenom znatno povećavao tako da je u svakom selu postojao po jedan mekteb a u određenim situacijama bilo je i više mekteba. (Prof. dr. Ziya Kazici, 2001, str. 18).

Kao u ostalim teritorijama pod osmanlijskom vlašću tako i u Prizre- nu obrazovna funkcija džamija je bila prisutna, dakle, islamske vjerske škole su stare koliko su stare i same džamije. (Mr. Mehmeti S., 2009, str.

135). Tako je prema vakufnami  Kukli-bega,4  (Ali A., Dituria islame, 2011, str. 42) legaliziranoj 1538. godine, podignuto mnogo vjerskih objekata i socio-humanitarnih ustanova. Izgrađene su dvije džamije, koje su isto- vremeno imale i ulogu škola, što je posvjedočilo nekoliko muallima.5

Jednu sličnu školu je 1513. godine izgradio i Suzi, koji je kasnije bio i sam učitelj u njoj.6 Gazi Mehmed-paša je, 7 u sklopu svoje džamije, jedne od najljepših ne samo u Prizrenu i na Kosovu nego i šire, izgradio i prvu

medresu na Kosovu, koja se po sadržini i nivou obrazovanja, odlikovala

4.    Kuklibeg je izgradio 1534. džamiju koja je nazvana Saraćhana. Ona se nalazi u starom djelu grada Prizre- na, blizu gradske centralne pošte, u ulici „Sheshi i lidhjes“, prema Urbanskom razvojnom planu godine

1993. O Kuklibegu ima puno kontradiktornih mišljenja, bitno je da je bio osvajač i skroman čovjek, čovjek koji je volio slobodu naroda, čovjek koji je bio mudar i pametan. U početku je džamija služila kao mesdžid. Ovaj mesdžid - džamija, nekoliko puta je renoviran i popravljen. Originalni natpis koji se nalazio u džamiji nije sačuvan. Sada postoji samo natpis koji se nalazi na ulazu džamije na kome je navedena godina renoviranja 1317. god. po H. (1897 M.). Natpis  je napisan na starom osmanskom jeziku. Iz ovog natpisa saznajemo da je popravku džamije uradio Ahmed-beg koji pripada familiji Kukli-be- ga. Vidjeti: http://prizren360.com/ba/what-to-visit/monuments/08-damija-ilijaz-kuka, preuzeto dana:

16.06.2013.

5.    Ibid., str.135.; Isto vidjeti: Hasan Kaleši, u: Kosovo nekad i danas, Beograd, 1973, str. 922.

6.    Ibid., str.135.

   7.     Original tri vakufname Mehmeda-paša Kačaniklije, čuva se u Kosovskoj arhivi, pisan je na osmanlij-

       skom sa arapskim pismom nesh podebljanim, izvanredno lijepim, mnogo jasnim i čitko napisanim.

od ostalih u Rumeliji,8  tako da su i u mjestima gdje nije bilo džamija i mekteba, muallimi (učitelji) povremeno obilazili ta mjesta i podučavali djecu. (Dr. Redžepagić J., 1968, str. 43).

1. Sinan-pašina džamija

Sinan-pašina džamija, prema njenom natpisu, izgrađena je 1615. Njena arhitektura izražava moć, kompaktnost, gracioznost i eleganciju.

Što se tiče arhitektonskog stila islamske umjetnosti, predstavlja ri- jetkost. Na osnovu svog položaja, elegancijom, masivnim i gracioznim karakteristikama i munarom, dominira u gradskom pejzažu. Džamija se nalazi na najvišem nivou, ima glavnu cestu s pogledom na povijesne jezgre grada.

Sa gigantnom elegancijom elemenata, njenom kupolom i munarom,9 predstavlja jedan od dominantnih arhitektonskih karakteristika Prizre- na. (UNESCO, 2006).

Sinan-pašina džamija u Prizrenu, po svemu sudeći završena je 1615, kada je i umro Sinan-paša. Odlikuje se kupolom s promjerom od 16,5 m. i bogatim dekorom u unutrašnjosti.10

2. Gazi Mehmed-pašina džamija

Gazi Mehmed-pašina džamija je najstariji spomenik islamske umjetno- sti u Prizrenu. Natpis iznad ulaza napominje da je sagrađena 1561. godi- ne. Džamija je kvadratne osnove s brojnim prozorima, dok su mihrab i ograde izrađeni od mermera. Medresa je izgrađena u dvorištu džamije u kojoj Mehmed-paša zadržava zemljište za svoj mezar. (Ibrahimgil, M.Z.; Connuck, N., 2006.)

8.    Ibid., str. 135, ; Isto vidjeti: Hasan  Kaleši, u: Kosovo nekad i danas, Beograd, 1973, f. 922.

9.      Preuzeto  s   internet   stranice,  http://portal0.unesco.org/en/ev.phpURL_ID=20053&URL_DO=DO_ PRINTPAGE&URL_SECTION=201, dana 25.01.2014.

   10.    http://www.kosovahaber.net/?page=1, 11,4718, preuzeto dana: 25.01.2014.

3. Džamija Suzia

Suzijeva džamija izgrađena je u XVI stoljeću, nalazi se u naselju Ta- bakhana u Prizrenu, nizvodno uz Bijeli Drim. Kompleks Suzi džamije nosi višestruke vrijednosti kulturno-historijskog naslijeđa Prizrena.11

Dobročinstvo pokriva i izgradnju kanala za navodnjavanje dugog oko

7 km za područje Prizrena od Krk-Bunara do sela Graždanik. Iako srpski naučnici tvrde da je kanal možda postojao u vrijeme cara Dušana ili čak i ranije, Suzi ga obnavlja.

Biblioteke

Rukom napisane i štampane islamske knjige pohranjene su u većini slučajeva u bibliotekama i bogatim kolekcijama džamija te u Islam- skoj zajednici Kosova. Smještene su u kompleksu turbeta u dvorištu Mehmed-pašine džamije u Prizrenu, u kompleksu džamije Haduma i Bektašijske tekije u Orahovcu. U Vakufu Islamske zajednice Prištine po- stoji veliki broj ovakvih knjiga. Veliki broj knjiga su ispisane na starom osmanskoturskom, arapskom i perzijskom jeziku prošlog i ranijih sto- ljeća i smještene su u državnoj arhivi. Nekoliko knjiga iz XVIII i XIX sto- ljeća se nalaze u Državnoj nacionalnoj biblioteci u Prištini. U biblioteci Mehmed-pašine džamije je sačuvan komentar (tumačenje) Kur’ana od

1312. godine, koji je zajedno s tridesetak drugih knjiga izložen u Muzeju orijentalnih rukopisa u Sinan-pašinoj džamiji. Zaista, ovaj drevni orijen- talni rukopis je najstariji orijentalni rukopis na Kosovu. Za knjige, prema prosperitetu orijentalne baštine, važno je prepoznati one autora Lutfije Pačarizija  iz Prizrena.  (Ćukić D., 1971, str.50).

1. Mehmed-pašina biblioteka

U blizini medrese Mehmed-paše funkcionirala je bogata biblioteka s više od 50 knjiga u rukopisu koji se čuvaju i danas, s različitim vjerskim sadržajima, naučnim i filološkim, izučavanih u to vrijeme. U nekim od ovih knjiga vidi se da su hedije poznate prizrenske  uleme. Važno je na-

   __________________

11.    http://www.zeriislam.com/artikulli.php?id=2418&h=prizreni, preuzeto dana: 25.01.2014.

pomenuti komentar Kur’ana na perzijskom jeziku iz 948. godine po H. (1541-42). Ovaj rukopis je vrlo lijep. Poed arapskog teksta je napisan perzijski prijevod, riječ po riječ ajet po ajet. Ova knjiga ima poseban značaj. Poklonio ju je ovoj biblioteci Kođa Sinan-paša. (Kaleši H., 1962, str. 94-95). U ovo blago islamskih rukopisa nalazi se i egzemplar Kur’ana napisan 1312. i predstavlja najstariji primjerak rukopisa na Kosovu. (Dr. Haskuka  E., 1985, str. 160).

2. Biblioteka Suzija

U sjeveroistoku svoje džamije Suzi Prizrenac sagradio je zgradu u koju je smjestio kutubhanu/biblioteku, pisarnicu (gdje su se prepisivali i ko- pirali različiti radovi) i njegov mekteb, koji je, zajedno sa svojim drugim vakufima, legalizirao 1513. Od ove tri institucije (škola, pisarnica i biblio- teka), osnovane od Suzia, sa sigurnošću se zna da su najstarije na Koso- vu. Objekat Kutubhane je bio na katu. U prizemlju su bila tri izvora, ta- kođer vakufi Suzija, koje izlaze iz velike kamene ploče i kristala. Postoji i prostor za odmor vjernika prije i poslije abdesta. Krov je bio prekriven škriljevcima. Tako su bili pokrivani krovovi kuća u Prizrenu u to vrijeme.

Na osnovu naslova knjiga navedenih u Suzijevoj vakufnami, istraživa- či su primijetili da su se u ovoj kutubhani čuvali radovi nekih poznatih učenjaka Arapa i Perzijanaca, što nam ukazuje ne samo na ukus Suzija nego i da je u Prizrenu u to vrijeme bilo ljudi koji su znali čitati na ovim jezicima.

Osim knjiga iz oblasti tradicije i šerijatskog prava, u ovoj biblioteci po- stoje čak i neka popularna djela mistika, naprimjer Dželaludina Rumija i Attara, te velikog Gazalija.

U Suzijevoj biblioteci su također pohranjeni i Suzijevi vlastiti radovi i radovi njegovog brata, pjesnika Neharia. Tu je sačuvana i njegova ču- vena Gazāvatnāma, koja Suzija svrstava među najpoznatije hroničare i historičare  vremena. Ovaj rad obogaćuje popis velikih imena iz albanske historije.

Od Suzijeve biblioteke danas je ostao samo dio zgrade, dok je drugi dio zbog nepažnje srušen. Sudbina mnogih knjiga kojima je biblioteka raspolagala, nije poznata, kao što se ne zna ni sudbina mnogih islam-

skih orijentalnih biblioteka koje su čuvale veliki broj vrijednih rukopisa. Međutim, neke od tih bibliotečkih rukopisa, radovi autora ili prepisiva- ča Albanaca, poslani su u razne biblioteke u Turskoj, Bosni, Bratislavi, Beogradu i drugim zemljama. Rukopise albanskih autora, kao Suzija, Mustafe Šem’ija, Sa’ita, Neharija, Jahja-beja Dukađina i mnogih drugih autora, prepisivača, pronalazimo u biblioteci Gazi Husrev-bega u Sara- jevu, u Arhivu akademije nauka i umjetnosti Srbije u Beogradu, Univer- zitetskoj biblioteci u Bratislavi, Zagrebu, Berlinu i drugim centrima. Oni očekuju albanske istraživače da ih izvedu iz tame na svijetlo, otklone stoljetnu prašinu s njihovih korica i da se barem kopije od njih vrate u svoje mjesto porijekla, ondje gdje su pisane i gdje su živjeli i djelovali njihovi autori.

Islamska arhitektura, blago Prizrena

Razvojni vrhunac Prizren je postigao tokom XIV stoljeća. U ovom vre- menu Prizren je imao tipičan izgled srednjovjekovnih zapadnih gra- dova, kada postaje važan trgovački grad obrtnika s više od 1.500 radnji, kao i centar kulture i umjetnosti. (Dr. Nuran Zeren Gulersoy i suradnici,

2008, str. 11).

Dakle, u novim okolnostima veze Balkana s Istokom, u smislu suživo- ta Albanaca s drugim narodima Osmanskog carstva, počeli su prodirati elementi umjetnosti i materijalne kulture islama i kod Albanaca, već sintetizirajućim i modificirajućim majstorima s etničkim motivima kod Albanaca.  (Drançolli  F., 1995, str. 167).

Prizren se, s brojnim kulturnim i historijskim spomenicima, ubraja među najvažnije gradove na Balkanu. Ima ilirske, rimske, bizantijske, turske i srpske tragove. Za sve ove vlasti, manje ili više se govori u po- zitivnom kontekstu, osim Turaka, iako je islam u ovaj grad i u ova po- dručja doveo čistu monoteističku religiju, kvalitetni sistem političkih, ekonomskih, socijalnih, odgojno-obrazovnih i drugih imitacija. Shodno tome, možemo zaključiti da je islam (turskog perioda) Prizrenu darovao najviše dobara.

Jasno je, da su određeni albanski gradovi, koji su imali povoljan geo- grafski položaj za trgovinu te ukupni ekonomski i socijalni razvoj, lahko prihvatili ove inovacije. U toku nekoliko stoljeća osmanskog perioda, kao i u drugim područjima Albanije, i u Prizrenu su izgrađene mnoge građevine, različite vrste - sakralne i profane, obrazovne, javne i privatne

- kao što su monumentalne džamije, turbeta i tekije, hamami, mosto- vi, karavan-saraji, hanovi, sahat-kule, mektebi, medrese, urbanističko- arhitektonski kompleksi bazara, stambene kuće i sl. Ova arhitektonska izgradnja kao objekti materijalne kulture, razvijeni u specifičnim histo- rijskim okolnostima, političkim, društveno-ekonomskim  i socijalnim, imaju veliki značaj za istraživanje i proučavanje prošlosti albanskog na- roda i etniciteta na ovim prostorima. (Drančoli F., 1995, str. 168).

Među najstarijim dokazima otkrivenim dosada koji potvrđuju po- četak izgradnje islamskih arhitektonskih objekata u Prizrenu, jeste vakufnama Suzi Čelebije, koja datira iz 1513.  godine. Ovaj dokument pokazuje napredak u Prizrenu početkom XVI stoljeća. Prema njemu, Prizrenac poznati kao Suzi Čelebija (Mevlana Muhammed ibn Mahmud ibn Abdullah-efendija), muderris, pjesnik, povjesničar, putopisac i le- gator, sagradio je u Prizrenu džamiju i mekteb (osnovnu školu), most, javne česme, biblioteku i knjige. Ova biblioteka je jedna od najvećih bi- blioteka Kosova, ali i regije. (Rizaj S., 1983., str.62.; također, Ibrahimi N.,

1990, str. 20-21).

Još jedan važan dokaz koji odražava razvoj grada Prizrena je va- kufnama Mehmed Kukli-bega, koja je legalizirana 1539. godine.  U ovoj vakufnami, među ostalim, spominju se i muallimi (učitelji), što je indi- kativni dokaz i obrazovnog života u gradu. (Kaleši H. i Redžepi I., 1960, str. 163-166).

Na osnovu arhivskih dokumenata četvrte decenije XVI stoljeća, vidi se da je Prizren u to vrijeme imao osam džamija, koje su također imale i svoje mektebe. (H. Kaleši, 1962, str. 93). Ove detaljne vakufname i knjige (knjige mufassale) od Sandžak Prizrena iz godine 1590. i 1591. Pokazuju da se u to vrijeme Prizren počeo ubrzano razvijati i dobijati karakter istinskog islamskog grada. (Rizaj S., 1983, str. 62).

Hamam

Hamam, monument Prizrena, je iz ranog osmanskog perioda u kojem su se preplitale orijentalne i lokalne tradicije.

Hamam je osnovan od strane Gazi Mehmet-paše, sandžak-beja Ska- dra 1573-74, kao dio izvanredne graditeljske cjeline.

Kompleks u kojem se nalazi Hamam uključuje i veliku džamiju, koja se kasnije počela nazivati Bajrakli džamija, srednju školu (medresu), osnovnu školu (mekteb), biblioteku i mauzolej (turbe) osnivača. Svi ovi objekti postoje i danas. Hamam se nalazi 150 m od džamije.

Objekat je dvostruki hamam: pola za muškarce i pola za žene i imaju zasebne ulaze. Posjeduje iste unutrašnje prostore: mjesta za svlačenje, toplo mjesto, ugrijani prostor sa nekoliko manjih prostorija za kupanje. Ugrijani prostor je prekriven malim svodom i kupolom pokrivenom olo- vom, dok je prostor za svlačenje prekriven popločanom kupolom.

Objekat je izgrađen od kamena balasta i cementa. Danas je zgrada muzej. (Rexha, I., 2004. str.77-92).