O autoritetima, komentar hadisa

Između ostalih obaveza kojima nas je on zadužio bila je: poslušnost vladaru odnosno imamu (emiru) i u zadovoljstvu i u trenucima nezadovoljstva, i u nesreći i u trenucima sreće (napretka) čak i kada je nekome neopravdano data prednost u odnosu na nas i da ne osporavamo onoga ko je sasvim valjano izabran. Poslušnost prema njemu je bezuvjetna, osim kada imate jasne dokaze da ne vjeruje odnosno da se ne pokorava Allahu, dž.š., dokaze koji vas apsolutno uvjeravaju da on ne ispunjava Njegove naredbe". (Muslim, Imara, 32)

Već duže vremena među muslimanima prisutna je kriza autoriteta. U stanju naše sveopće, rekli bismo egzistencijalne krize kroz koju ovih dana veoma ozbiljno prolazimo, taj problem dobiva jednu posve noviju dimenziju. Nerijetko ćemo čuti kako se u običnim razgovorima ili sredstvima informisanja nastoji udariti na dostojanstvo najviših muslimanskih autoriteta, kako pred užom islamskom jednako tako i pred širom javnošću. Baš zbog toga u ovome komentaru citiranoga hadisa želimo kazati nekoliko riječi o ulu-l-emru, tj. ljudima čije mišljenje muslimane obavezuje, naslanjajući se pri tome na osnovne izvore islama Kur'an i Poslanikov Sunnet.

Tri su bitne tačke koje je ovdje nužno raspraviti. To su: šta je to ulu-l-emr ili ko su njegovi predstavnici, koja i kakva se poslušnost ima iskazati takvim ljudima i treće pod kojim uvjetima je dopušteno muslimanima ustati (dići glas) protiv takvih ljudi ? Raspravimo tačku po tačku.

1. Ulu-l-emr je termin koji ima daleko obuhvatnije značenje no što se to na prvi pogled misli. U običnome jeziku on označava one osobe koje zauzimaju istaknutije funkcije u društvu odnosno zajednici. Međutim, u kontekstu vjersko-teološkoga mišljenja on podrazumijeva sve ljude koji upravljaju i rukovode poslovima islamske zajednice primjerice, intelektualce (ulemu), političare, suce, rukovodioce kulturnih, socijalnih, humanitarnih i drugih organizacija.

2. U svojoj poznatoj knjizi I´alamul-muwaki´in poznati islamski učenjak Hafiz b. Kajim pitanje poslušnosti muslimanskih autoriteta raspravlja nadugo i naširoko.1 Ovaj put ćemo se poslužiti jednim značajnijim fragmentom. Za temeljno polazište on uzima kur'anski ajet: "O vjernici pokoravajte se Allahu, dž.š., i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim, a ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet; to vam je bolje i posljedice su ljepše" (IV,59).

Kur'an stalno dovodi u vezu, ističe Hafiz b.Kajjim, Allaha dž. š., i Poslanika tamo gdje se govori o autoritetima, dok se u velikom broju ajeta vjernicima nalaže da štuju Boga i Njegova Poslanika.

Kur'an naglašava veliku važnost Sunneta za naše razumijevanje i življenje islama. Samo se u toj ravni može shvatiti onaj dobro poznati hadis u kojemu se kaže da "čovjek neće biti vjemik sve dotle dok mu Poslanik ne bude miliji od njegove djece, njegovih roditelja i cijeloga svijeta".

Ovdje dolazimo do stvarnosti koja ima centralno mjesto u našemu komentaru. Radi se dakle o muslimanskim autoritetima, naučiteljima, na koje se, pored Allaha, dž.š., i Poslanika glagol pokoravati svojim značenjem proteže. To su oni koji nasljeđuju treću Poslanikovu vlast imameta. Oni tu vlast nasljeđuju po principu vjerskoga osvjedočenja. Drugim riječima vlast imameta mogu nositi samo oni koji u cijelosti slijede Poslanikov primjer, i samo takvi mogu kompetentno i mjerodavno tumačiti Kur'an odnosno upravljati poslovima zajednice muslimana. Stoga, da bi muslimani iskazali svoju poslušnost izabranim autoritetima, temeljni je uvjet da se svi oni bezuvjetno podlažu Allahu, dž.š., i Njegovu Poslaniku. Sve dok se predstavnici ulu-l-emra u svojemu svakidašnjem životu rukovode općim zahtjevima islama i njegovim univerzalnim principima, muslimani su obavezni slijediti svoje predstavnike. Onog časa kada njihova praksa ne bi bila u skladu sa osnovnim izvorima islama, muslimani nisu više obavezni slijediti njihove instrukcije i programsku politiku, kako je to zaključeno u hadisu.

3. Treća tačka odnosi se na to pod kojima uvjetima muslimani mogu ustati protiv svojih najviših autoriteta? Centralno je pitanje zapravo, da li je muslimanima dopušteno da na najviše funkcije postavljaju ljude vodeći pri tome isključivo računa o profesionalnim i stručnim a zanemarujući njihove moralne i vjerske kriterijume. Stajalište je svih islamskih učenjaka, ustvrđuje Imam Ebu Bekr el-DŽessas u svojoj knjizi Ahkamu-l-Kur'ani, da takvo što muslimanima principijelno nije dopušteno. Da bi se neko postavio na najvišu funkciju moraini i vjerski kriterijumi moraju biti odlučujući.2

To je ona tačka koja bi trebala da zajednicu muslimana čini drugačijom u odnosu na sve druge tipove društava i organizacija.

I na kraju postavlja se pitanje kada je dozvoljeno muslimanima dići svoj glas protiv izabranih autoriteta koji zloupotrebljavaju povjereni im položaj, ili pak onih koji su na bilo koji način uzurpirali položaje u zajednici ? Velika većina hadiskih učenjaka su mišljenja da bilo koji vid oružane borbe protiv muslimanskih autoriteta nije dozvoljen bez obzira na okolnosti. Muslimani su obavezni kritički osporavati njihovu neislamsku politiku, te da kroz razgovore korigiraju učinjene propuste.

Imami Ebu Hanife, međutim, smatra da Imamet onih koji su uzurpirali položaje, ne samo da nije valjan nego određenu vrstu revolta, ako se za to stvore uvjeti, treba neizostavno izraziti. Time se stvaraju mogućnosti uspješne promjene, tj. da se umjesto nepravičnoga vođe (emira ili imama) izabere pravedan, bez prolijevanja krvi i uništavanja života.3


Bilješke:

1. Šire o tome vidi El- Dževzi, I´lamu-l-muvaki'in fi rabbi-l-alemin, Kairo, 1325. h., I, str. 48.
2. Ebu Bekr el-Džessas, Ahkamu-l-Kur'an, I, str. 81; nav. prema Siddiki, Sahihu Muslim..., III, str. 1024.
3. lbid.

RSS per kategorine Lajme Shfletuesi i Kur'anit

  • RSS per kategorine Lajme