DUHOVNA STANJA U SUFIZMU (Poglavlje iz knjige:ŽIVI SUFIZAM, ogledi o sufizmu, Izdavač: Naučnoistraživački institut “Ibn Sina”, Sarajevo, 2004. god.)

Ako ostavimo po strani pogrešne i okr­njene koncepte o čovjeku kao biću načinjenom samo od tije­la i uma, koncept koji duguje više no ikome kartezijanskom dualizmu i nerazumijevanju određenih načela skolasticizma, i okrenemo se tradicionalnoj koncepciji čovjeka kao bića koje uključuje tijelo, dušu i Duh (corpus, anima i spiritus herme­ticizma i ostalih sapijencijalnih doktrina), relevantnost duho­vnih stupnjeva postaje jasnija. Duh je kao nebo, svijetlo i ne­promjenjivo nad vidokruzima duše. To je svijet koji, iako još nije Bog, neodvojiv je od Njega, tako da je dostići Ga goto­vo kao biti u dvorištu Raja i blizu Božanskog. Tijelo, također, nosi svoju objektivnu i prirodnu egzistenciju, iako ne obave­zno u njenom subjektivnom produžetku u psihi, 'tragovima Stvoritelja' (vestigio Dei), tako da se može smatrati hramom Duha, te može igrati vrlo pozitivnu ulogu u samom procesu duhovne realizacije. 2

Ono što preostaje od čovjeka, odnosno duša ili anima, upravo je subjekt duhovnog djelovanja. To je olovo koje tre­ba pretvoriti u zlato, to je mjesec koji se mora vjenčati sa sun­cem, i istovremeno zmaj koji se mora ubiti kako bi junak pro­našao blago. Čovjek u stanju nepreporođenosti i 'posrnulosti', da upotrijebimo kršćansku terminologiju, predmet je broj­nih rasprava duhovne nauke. Čovjek u ovom i ovakvom sta­nju upravo je onaj ko sebe u potpunosti poistovjećuje sa svo­jom psihičkom supstancijom ili umom, ne shvatajući da je to, ustvari, samo odraz Intelekta na psihičkoj ravni. On se iden­tificira sa dušom koja još nije iskusila oslobadajući susret sa Duhom i živi zatočen u svijetu čulnih impresija tijela, uz lo­gične zaključke izvedene iz tog svijeta, u neosvijetljenom subjektivnom labirintu punom strasnih impulsa. Duhovni put nije ništa do proces rasplitanja korijena duše iz psiho-fizičkog svijeta za koji su vezani, te njihovo presađivanje u Božansko. To, dakle, predstavlja radikalnu transformaciju duše, omogućeno milošću otkrovenja i inicijacije, dok duša ne zavrijedi da postane mládá Duha, i ne sjedini se s njim. Da bi dosegla Boga, duša mora postati Bogu slična. Otud značaj duhovnih stupnjeva i stanja koja duša mora iskusiti, kao i duhovnih vr­lina što ih mora steći, koje označavaju stepen uzdizanja duše ka Bogu. Ustvari, svaka vrlina jeste stupanj kojeg duša mora preći i koju mora iskusiti na jedan trajan način.

Ako se sjetimo dobro znane definicije sufizma koju je dao Junayd (al-Bagdadi) - 'sufizam je da Bog učini da umreš u sebi i uskrsneš u Njemu', 3 razumjet ćemo da postizanje duhovnih vrlina i njima odgovarajućih stanja i stupnjeva, ustva­ri, predstavlja jednako toliko stupnjeva smrti duše u smislu njene niske i prolazne prirode te njeno uskrsenje in divinis. Zbog toga je najuzvišenija od svih vrlina iskrenost, koja sto­ji nasuprot svim mračnim težnjama duše, a najuzvišeniji stu­panj opstojanje u Bogu, koje nije ništa do uskrsenje u Nje­mu. Krajnji cilj sufizma svakako je dosezanje Boga, Istine (Al­-Haqq), a ne stjecanje određenih stupnjeva. Ali, kako čovjek nije tek inteligencija kadra prepoznati Istinu i spoznati Apso­luta, već i volja, te su vrline neophodne prateće okolnosti po­tpunog prepuštanja čovjekovog Istini. Jer, 'Istina, kada se po­javi na nivou želje, postaje vrlina, tada je ona istinitost i iskre­nost.' 4 Slično, pošto je krajnji cilj sufizma Bog, a ne svijet akcije ni bilo kakva materijalna dobit, vrline nisu samo mo­ralni činovi, nego unutarnja stanja koja se nikada ne mogu odvojiti od intelektualnog i duhovnog značaja vezanog za svi­jet Duha. 'Istina nam omogućava da razumijemo vrline i daje im njihovu kozmičku ispunjenost i duhovnu djelotvornost. Što se vrlina tiče, one nas vode istinama i za nas ih pretvaraju u stvarnosti koje su konkretne, viđene i proživljene.' 5

Rasprava o duhovnim stanjima u sufizmu neodvojiva je od rasprave o vrlinama (mahāsin ili fadā'il), jednostavno i sto­ga što se u sufizmu na vrlinu ne gleda kao na djelo ili na spo­ljašnje svojstvo nego kao na način bitisanja. Ona ima defi­nitivan ontološki aspekt. Zbog toga se, pri svakom pokuša­ju klasičnog pobrojavanja stanja i stupnjeva duše, susrećemo, ustvari, sa nabrajanjem vrlina. Stanje ili stupanj, kao strplji­vost (sabr) ili predanost, povjerljivost (tawakkul), jeste vrlina koja znači da, kada duša jednom dostigne to stanje, ne samo da slučajno posjeduje tu vrlinu, nego je njegova suština tako transformirana tom vrlinom da, dokle god je na Putu u ovom stanju on ustvari jeste, sam po sebi, ta vrlina. To je ona ontolo­ška dimenzija koja njihovo razmatranje čini neodvojivom od rasprave o duhovnim stanjima i stupnjevima, kako je to vi­dljivo u mnogim sufijskim radovima - kako starim tako i no­vim. Naravno, sufiji nikada ne prestaju naglašavati da krajnji cilj sufizma nije posjedovanje neke vrline ili stanja, nego dose­ći Boga, mimo svih stanja i stupnjeva. Ali da bi dosegao Tran­scendentno, mimo svih vrlina, čovjek prije svega mora ima­ti sve te vrline; da bi dosegao stupanj poništenja i opstojanja u Bogu, čovjek mora proći kroz sva stanja i stupnjeve.

Sufije su', kaže Abu'l-Hasan al-Nūri, jedan od Junaydovih učenika, 'oni ljudi čije duše su postale čiste od nečistota ljud­ske prirode (u njihovom čisto stvorenjskom pogledu). To su oni koji su se očistili od jada tjelesne duše i oslobodili želja i odmaraju se na najuzvišenijem i najvišem stupnju sa Bogom. Utekli su od svega što nije On. Ne posjeduju ništa i ništa njih ne posjeduje.' 6 Ovo čišćenje duše i oslobađanje od svih strasti i tjelesnih želja je potrebno zarad oplemenjivanja vrlina i pre­laska duhovnih stupnjeva. Jer, da duša nije bila udaljena od Duha koprenama strasti i neznanja, već bi posjedovala vrline i ne bi bilo potrebe razvijati ih. Ali upravo stoga što je ta ko­prena tu i odvaja dušu od svjetlosti Duha koji omogućava ne­posredno stjecanje saznanja o Bogu, mora postojati duhovna disciplina i smrt i uskrsnuće duše, kako bi se ona ukrasila vrlinama i zavrijedila Božansko Prisustvo.

U Mahāsin al-majālis, radu koji predstavlja jednu od naj­dubljih rasprava o duhovnim vrlinama koja se može naći u sufizmu, marokanski sufi Ibn al-'Arif piše:

`Da nije bilo tmine odvojenosti, zasigurno bi svjetlost ne­vidljivog postala vidljiva. Da nije bilo iskušenja tjelesne duše, zasigurno bi koprena bila podignuta. Da nije bilo uzroka stvorene prirode, Allahova svemoć iskrsnula bi u punom svje­tlu. Da nije licemjerja, znanje bi bilo čisto. Da nije bilo žu­dnje, zasigurno bi Božija ljubav bila čvrsto ukorijenjena (u duši). Da nisu neka zemaljska zadovoljstva i užici ostali, zasi­gurno bi strasna ljubav Božija obuzela duše (ljudi). Ako bi rob prestao biti, Gospodar bi se zamislio. Tako, kada se ove koprene podignu prekidom ovih djelimičnih uzroka i razloga, i pre­đu se prepreke odsjecanjem ovih zemaljskih veza, dolazi se do onoga što je (Hallāj) već rekao:

Tajna ti je razotkrivena, što je dugo od tebe bila skrivena; za­sjala je zvijezda kojoj si bio mrak.
Ti si koprena koja tvome srcu skriva tajnu Njegove misterije; jer bez tebe, pečat nikada ne bi bio stavljen na tvoje srce (lišava­jući te vizije Boga).
Ako se udaljiš od svoga srca, On će Sebe smjestiti tamo, i Nje­gov šator raširit će se nad planinom dobro čuvane objave.
I počet će pripovijedanje čije slušanje ne može zamoriti i čija će proza i poezija postati jako poželjne.' 7



Putovanje duhovnom stazom ispunjeno je neprestanim susretima duše i Duha, nekih prolaznih a nekih koji ostaju za vječnost, dok se divlji i neukroćeni konji duše ne ukrote i ose­dlaju a duša ne prožme miomirisom Duha, sve do preobra­žaja same suštine. Sufiji u iskustvima duše na putu razazna­ju razliku između vječnih i prolaznih stanja, pri čemu prve zovu maqām (mn. maqāmāt) ili tehnički `stupanj', a druge hāl (mn. ahwāl) ili tehnički `stanje'. U sufizmu, rasprave o duho­vnim stanjima u općem smislu riječi tiču se u osnovi ahwāla i maqāmāta, koji su, naravno, iz gore navedenih razloga ne­odvojivi od vrlina. Čovjek koji nije osjetio božansku privla­čnost, te koji još nije izišao na duhovni put, povezan je sa svi­jetom mnogostrukosti i obično ne zna ništa o duhovnim sta­njima. Kao što Niffari kaže: 'Kada sam ja (Bog) odsutan, oku­pi oko sebe svoje nesreće, i sve što postoji doći će da te utje­ši zbog Mog odsustva. Budeš li slušao, pokorit ćeš se; ako se pokoriš, nećeš Me vidjeti.' 8 Ali kada se jednom Milošću Bo­žijom božanska privlačnost (jadhb) pojavi i duša počne pra­kticirati duhovne vježbe što ih predviđa sufizam, čovjek po­činje doživljavati ona iskustva koja čine stanja (ahwāl) i stu­pnjevi (maqāmāt).

Sufiji su vrlo opsežno razmatrali pitanje ahwāla i maqāmāta i njihove međusobne razlike. A pošto svako od njih govori sa svog vlastitog maqāma, prema Shabistariju, koji u jednom stihu svog Gulshani rāza veli,


A sveci na tom putu - prije i poslije
svaki od njih novosti daje o svome stanju...
Pošto je jezik svakoga od njih u skladu s njegovim stupnjem,
ljudima je teško razumjeti ih. 9



izvana njihove riječi se razlikuju iako se unutarnje značenje svega što govore susreće u istoj neizrecivoj stvarnosti. Klasični sufijski tekstovi obiluju tehničkim definicijama hāla i maqāma i osnovnim razlikama među njima. Pojam hāl katkada se koristi da bi se opisalo stanje duše 10 ili, općeni­to, način opstojanja. Ghazāli u svom Ihyā' ūlūm al-din, ovaj pojam koristi u njegovom tehničkom smislu kao stanje duše osobe koja prakticira sufizam i putuje Putem. On piše, 'Sve vjerske stupnjeve čine tri elementa: božansko znanje, stanja duše (ahwāl) i djela.' 11 Većina autora definiraju hāl u vezi sa, i u suprotnosti prema maqāmi, tako da Ghazz ā li nastavlja u Ihy­āu riječima `ograničenje srca (wasff) naziva se "stupanj" (ma­qām), ukoliko je stabilno i trajno, a "stanje" (h ā l) ukoliko je prolazno i neumitno nestaje... Ono što nije stalno naziva se "stanjem duše" jer nestaje kako bi odmah svoje mjesto ustupi­lo novom (stanju). Ovo važi za sve osobine srca.' 12

U njegovom čuvenom Al-Ta'rifātu Jurjāni podvlači sli­čna posebna obilježja 'stanja' i 'stupnja', naglašavajući da je za postizanje maqāma potrebno učiniti izvjestan napor, dok je hāl, zapravo, Božiji dar: `Hāl, među "ljudima Istine" (ahl al­-haqq - sufijama) ima duhovno značenje koje odjekuje i razli­ježe se srcem bez ikakavog pretvaranja. On se (hāl) ne zarađu­je niti zavrjeđuje bez obzira na to da li je sreća ili tuga, sku­pljanje ili širenje, ili pribranost. On nestaje, odnosno prestaje sa pojavom osobina tjelesne duše, sviđalo vam se to što slije­di ili ne... Ahwāl (stanja) je Božiji dar, dok se maqāmat stje­ ču . Ahwāl dolaze iz izvora Božije darežljivosti, dok se magqāmat stječu ulaganjem napora.' 13

Razlike izmedu hāla i maqāma još su jasnije u opisu koji nudi Hujwiri, jedan od autoriteta ranog sufizma, u svom Kashf al-mahjūb (Razotkrivanje velova, kod nas u prijevodu O. Jerlagić, E. Tanović i A. M. Bevrnja). On piše:

`Stupanj (maqām) označava općenito "stajanje" na Boži­jem putu, i njegovo ispunjenje obaveza koje su u vezi sa tim "stupnjem ", a zadržava se toliko dugo dok osoba spozna nje­govo savršenstvo u onoj mjeri koliko je ona to u mogućno­sti. Nemoguće je prekinuti, odnosno prei "stupanj" bez ispu­njenja njegovih zahtjeva i obaveza koje on sobom nosi. Tako, prvi "stupanj" je pokajanje (tawbat), potom preobraćenje (inābat), onda odricanje (zuhd), zatim povjerenje i oslanja­nja na Boga (tawakkul) i tako dalje: nemoguće je da iko dođe na stupanj preobraćanja bez pokajanja, do odricanja bez pre­obraćenja, ili do oslanjanja na Boga bez odricanja.

'Stanje (hāl), s druge strane, nešto je što se od Boga spu­šta u čovjekovo srce, bez mogućnosti da on to odbije kada dođe, ili dobije kad jednom ode, svojim vlastitim nastojanji­ma. Prema tome, dok pojam "stupanj" označava put tragao­ca i njegovih molbi na polju nastojanja, kao i njegov položaj pred Bogom u srazmjeri sa njegovim zaslugama, pojam "sta­nje" označava naklonost i milost koju Bog ukazuje srcu svo­ga roba, koja nije povezana ni sa kakvim mukama na pređe­nom putu. "Stupanj" pripada kategoriji djela, a "stanje" kate­goriji darova. Stoga je čovjek, koji posjeduje "stupanj ", posti­gao taj stupanj svojim vlastitim požrtvovanjem, dok je čovjek koji posjeduje "stanje" umro u "sebi" i drži se "stanja" koje je Bog u njemu stvorio.' 14

Većina sufija prihvatali su ovu krupnu razliku između dva tipa duhovnog iskustva ili stanja koje duša kuša na svom du­hovnom putovanju, iako nekoliko njih poput Hāritha al-Mu­hāsibija vjeruju u mogućnost trajnosti i hāla, baš kao i maqāma. Prolazni karakter hāla, kako naglašava većina sufija, me­đutim, označava duboku realnost koja se mora uzeti u obzir pri bilo kojem potpunom izlaganju o duhovnom životu. Re­zultat duhovne vježbe je da duhovni putnik može postići stu­panj (maqām) koji je trajan, kao što smo već vidjeli, u smi­slu da se učenik uzdiže na ljestvici bića na oba polja posto­janja i svjesnosti. Posjedovanje maqāma uzvišena je pozici­ja, stanje koje ne dostižu svi duhovni putnici u jednom sufij­skom redu.

Ali, budući da je Bog milostiv i darežljiv, On učeniku, pu­tem upravo tih osobina, poklanja povremene iskre božanskog svjetla, koje za tren osvjetljavaju njegovu dušu i promiču ga u stanje izvan njega samog. Hāl je božanski dar koji se može javiti kako početniku na putu, tako i najnaprednijem sufiju, koji već posjeduje određeni visoki stupanj. Ustvari, ponekad se može dogoditi i potpuno neiniciranom, ukoliko je bio du­hovno raspoložen za primanje Božije milosti. Božanska mi­lost (barakah) isuviše intenzivno i snažno teče arterijama uni­verzuma da ne bi okrznula i čovjeka koji ne slijedi put. Šire­nje duše i osjećaj radosti koju ona doživi kad vidi prekrasno lice ili čuje divnu melodiju, koji na svoj način krše "umanju­jući" utjecaj kozmičkog okruženja na dušu, nagovještavajući hāl onima koji putuju putem. Zato u oba jezika, i arapskoni i perzijskom, pojam hāl ima šire značenje od njegove striktno sufijske definicije, značenje neuobičajenog i istodobno pozi­tivnog duhovnog iskustva duše koje je za trenutak izvodi van njenih uobičajenih ograničenja. Ovo drugo značenje samo po sebi razotkriva duboku vezu koja povezuje dušu čovjeka, čak i čovjeka koji nije načinio svjestan korak ka samoposve­ćenju putu, sa barakatom što plovi kozmosom, te naravno još više svijetom Duha i što je čovjeku dostupan sve dok ostane u ljudskom stanju.

Prolazni karakter hāla, međutim, ukazuje na neophodnost istrajnih i neprestanih nastojanja do konačnog dostignuća maqāma ili trajne blizine. U međuvremenu, do maqāma, čak i sufija, ili bolje i preciznije faqir ili derviš, uvijek može imati hāl kojim premašuje svoje uobičajeno stanje. Čuveni pjesnik Sa'di u svom Gulistānu ukratko i prekrasno rezimira karakter hāla kada piše:

Pitali su čovjeka koji je izgubio sina (upućuje na priču o ja­kubu i Jusufu, a.s., o kojoj se govori i u Kur'anu):
‘O plemeniti i mudri starče!
Pošto si već osjetio miris njegove odjeće iz Egipta,
kako ga onda nisi vidio u bunaru Kanaanskom?'
On odgovori:
Moje stanje (hāl) je kao ono treptave svjetlosti.
U jednom trenu se pojavi, u drugom nestane.
Ponekad sjedim visoko u nebesima.
Ponekad ne mogu vidjeti svoju petu.
Da je derviš uvijek u tom stanju ne bi ni mario za dva svijeta.' 15



Za razliku od prolaznog karaktera hāla, trajnost, odno­sno trajnost maqāma, implicira da se on (maqām) može pre­ ć i (prevazići, nadmašiti) samo kada se u potpunosti realizira i posjeduje, te kada su svi njegovi uvjeti ispunjeni. Štaviše, po­stizanje višeg maqāma znači da se onaj niži u potpunosti po­sjeduje, a ne biti lišen njega. Maqāmat (maqāmi), zapravo, jesu nekoliko stanja ili stupnjeva svjesnosti koji vode jedin­stvu i koji su hijerarhijski poredani jedan u odnosu na drugi tako da, kada se čak i predu, ostaju u trajnom vlasništvu tra­gaoca koji ih je prešao. Štaviše, posjedovati maq ā m znači ne samo iskusiti ga izvana nego biti u potpunosti njime transfor­miran, kako je ranije spomenutu, u smislu biti taj meqām. U pogledu iskrenosti (sidq), koja je jedan od najviših magqāma i u određenom smislu kruna svih vrlina, 16 sufi Abu Said al-Kharrāz piše:

`Na ovaj način njegove karakteristike i stanja se mijenjaju i postaju mu lahki, a nakon svakog stupnja kojeg izdrži i pre­pati s Imenom Allaha, tražeći Njegovu milost, on dobija je­dnaku nadoknadu u dobru. Tako se njegov karakter mijenja i njegov intelekt oživljava: svjetlost istine nastanjuje se i zadrža­va u njemu, i on izrasta u bliskosti s njom; zle želje ga napu­štaju, a njegova tama se gasi. Potom iskrenost i njene karakte­ristike postaju dijelom njegove prirode: ništa osim nje on ne nalazi dobrim, i samo se s njom druži, jer nije zadovoljan ni­čim drugim (jer samo je ona njegova suština).' 17

Kad se radi o stvarnom opisu ahwāla i maqāmata, posto­je mnogi načini na koje su sufiji opisivali te korake što vode od čovjeka ka Bogu. Posebno je teško u slučaju ahwāla uspo­staviti tačan broj i time ih ograničiti. U jednom od najranijih stručnih tekstova o sufizmu Kitāb al-luma', Abu Nasr al-Sarrāj pobrojao je deset duhovnih stanja (ahwāl): neprestana pažnja (murāqabah), blizina (qurb), ljubav (mahabbah), strah (kha­wf) , nada (rajā), duhovna čežnja (shawk), prisnost (uns), mir (itmi'nān), promišljanje (mushāhadah) i sigurnost, pouzdanje (yaqin). 18 Ali, budući je h ā l Božiji dar, on može imati mnoge oblike i boje, kao i već nabrojane, tako da je njihove podvr­ste vrlo teško pobrojati. Navedena stanja se zasigurno mogu smatrati osnovnim stanjima, iako neka od njih mogu posta­ti stalna, što je uzrokovalo da kasniji sufiji neke od ovih ahw­āla spomenu kao maqāmāt. Putovanje duše ka Bogu uklju­čuje isuviše velik broj nepredvidljivih elemenata da bi se mo­gli svesti na neki ograničen broj i uvrstiti u shemu. Svaka she­ma zapravo je samo pomoć duši na njenom putovanju. Onaj ko zaista želi upoznati i znati sva stanja i stupnjeve putovanja, mora ih proći.

Po prirodi njihove trajnosti, stupnjeve je unekoliko lakše nabrojati no stanja, iako postoje brojni načini opisivanja ko­raka koji dijele čovjeka od Boga. To je isto kao da želite opi­sati koliko koraka se mora načiniti da bi se ispelo na vrh pla­nine. Početak i kraj, kao i osnovne karakteristike puta, pozna­ti su. Ali tačan broj i pojedinosti svakog koraka jednako su uvjetovani kvalitetom svakog penjača koliko i samim putem, te njegovim početkom i krajem. Kitāb al-luma' spominje se­dam maqāmāta koji su kasnije u sufizmu postali čuveni, a po­drazumijevaju pokajanje (tawbah), uzdržavanje (wara), aske­tizam (zuhd), siromaštvo (faqr), strpljivost (sabr), povjerenje/oslanjanje (tawakkul) i zadovoljstvo (ridā). 19 Drugi sufiji, ka­kav je 'Ala al-Dawlah Simnāni, opisivali su maqāmāte u smi­slu "sedam poslanika" unutarnjeg bića, pri čemu svaki posla­nik korespondira sa jednim unutarnjim stanjem i odgovara­jućom vrlinom. 20 Ostali, kao što je Khwājah Abdallāh Ansāri, upustili su se u pojedinosti te nabrajali i opisivali broj stupnjeva čovjekovog uzdizanja ka Bogu kroz stotinu stanja. 21 Ali kroz sve te opise, iste su sve osnovne značajke stupnjeva što karakteriziraju putovanje ka Bogu.

Jedan od najranijih i najboljih radova o temi maqāma­ta u sufizmu je Četrdeset stupnjeva (Maqāmāti arba'in) sufij­skog učitelja iz petog/jedanaestog stoljeća imenom Abu Said ibn Abi'l-Khayr, koji je na Zapadu već dobro znan po svo­jim katrenima. 22 Originalni tekst Četrdeset stupnjeva nedavno je prvi put objavljen. 23 Zbog značaja ovoga ranog djela, kao i zbog njegove jednostavnosti, ljepote i jasnoće, u daljem tek­stu prenosimo njegov cjelokupan prijevod kako bi se u po­tpunosti osjetio opis maqāmāta iz pera najvećih sufijskih uči­telja lično: 24

S imenom Allaha, Milostivog, Svemilosnog

U Njemu je naše utočište.

Šejh, putnik na duhovnom putu, zaljubljenik u Boga, kralj svetaca među uronjenima u Istinu, Abu Said ibn Abi'l-Kha­yr, neka Allah prosvijetli njegov duh, rekao je da sufi, da bi bio prihvaćen, mora preći četrdeset stupnjeva (maqāmāt) na svom putovanju putem sufizma.

• Prvi stupanj je namjera (niyyat). Sufi mora imati takvu na­mjeru - da mu se ponudi sav ovaj svijet s njegovim blagoslo­vima, i budući svijet i njegov Raj ili njegova bijeda i mučenje - da bi ovaj svijet i njegove blagoslove dao nevjernicima, budući svijet i njegov Raj vjernicima, a sebi zadržao bijedu i muke.

• Drugi stupanj je preobraćenje (inābat). Ako je u duho­vnoj osamljenosti (khalwat) on vidi Boga. Promjene u svijetu ne mijenjaju njegovu unutarnju tajnu, niti bijeda poslana sa Neba čini da ptica njegove ljubavi odleti.

• Treći stupan je pokajanje (tawbat). Svi se ljudi uzdržavaju od onoga što je zabranjeno (harām) i ne jedu od zabranjenog da ne bi bili kažnjeni. Oni (sufiji) uzdržavaju se i od onoga što je dozvoljeno (halāl) i jedu samo od dozvoljenoga da se ne bi mučili onim što je zabranjeno i sumnjivo.

• Četvrti stupanj je prihvatiti učenje i biti učenik (irādat). Svi ljudi traže udobnost i unutar nje bogatstvo i ovosvjetovne blagoslove. Oni traže patnje i sa njima nadmoć i svetost.

• Peti stupanj je duhovna borba (mujāhadat). Ljudi traže na­čin kako da deset pretvore u dvadeset. Oni tragaju za nači­nom kako dvadeset pretvoriti u ništa.

• Šesti stupanj je neprestana pažnja (murāqabat). Nepresta­na pažnja štiti dušu od uzmicanja, sve dok je potreba za Go­spodarem svjetova ne zaštiti od činjenja grijeha.

• Sedmi stupanj je strpljivost (sabr). Ako ih pogodi propast dva svijeta, oni neće, čak, ni uzdahnuti. A ako se ljubav ljudi svijeta iznenada spusti na njih, ni to ih neće spriječiti da pro­duže putem strpljivosti.

• Osmi stupanj je sjećanje/spominjanje (dhikr). U njihovim srcima oni znaju samo Njega i samo Njega dozivaju. Gdje god da su, u bilo kakvoj ulici bez izlaza, oni ne znaju ni za je­dan put osim onoga koji vodi Njegovom prisustvu.

• Deveti stupanj je zadovoljstvo (ridā). Ako ih je (Bog) osta­vio bez odjeće, sretni su, i ako su gladni, sretni gladuju. Nika­da ne obitavaju u kući svojih želja.

• Deseti stupanj je suprotstavljanje tjelesnoj duši (mukhāla­fati nafs). I da sedamdeset godina njihova tjelesna duša plače u agoniji sa željom da joj se udovolji jednom prohtjevu, neće dobiti ništa osim bola, tegobe i lišavanja.

• Jedanaesti stupanj je pomirenost (muwāfaaqat). Nesreća i blagostanje, milost i oskudica, isto su za njih.

• Dvanaesti stupanj je predaja (taslim). Ako strijele sudbine na njih ciljaju iz nekog skrovišta usuda, oni se smjeste u kata­pult predaje i stanu pred strijele sudbine, štiteći se svojom du­šom i srcem. Pred strijelama sudbine oni stoje uspravno.

• Trinaesti stupanj je povjerenje (tawakkul). Oni ništa ne traže od Božijih stvorenja niti od Boga. Oni Ga obožavaju zbog Njega Samoga. Nema razmjene pitanja i odgovora. Po­vremeno, u prijekoj potrebi, Gospodar svjetova omogućava im da dostignu cilj svojih želja, ali se to ne računa.

• Četrnaesti stupanj je asketizam (zuhd). Od sveg bogatstva ovog svijeta oni imaju samo muslinski ogrtač zakrpljen sa sto­tinu zakrpa, prostirku, od rogozine i komad čohe. Taj ogrtač njima je stotinu puta draži od najfinije skarletne odjeće i ra­skošnih haljina.

• Petnaesti stupanj je obožavanje ('ibādat). Tokom cijelog dana oni su zaokupljeni učenjem Kur'ana i spominjanjem Al­lahovih imena i po svu noć su na nogama. Tijela im traže da budu na usluzi, njihova srca bujaju ljubavlju prema Jednom, njihove glave prolamaju se od buke kontemplacije Kralja.

• Šesnaesti stupanj je uzdržavanje (wara'). Oni ne jedu sva­kakvu hranu, oni ne nose svakakvu odjeću. Oni ne sjede u društvu svakakvih ljudi i ne traže ničije društvo do Božijega, Uzvišen je On.

• Sedamnaesti stupanj je iskrenost (ikhlās). Noću klanjaju i ibadete, a danju poste. Ako se njihove tjelesne duše ne pokoravaju, a oni su se pridržavali pravila, prodat će pedeset godi­na poslušnosti za gutljaj vode i dat će tih pedeset godina psu ili kome drugom. Potom će reći: "O dušo! Da li sada razumi­ješ da ono što si učinila ne priliči Bogu ?"

• Osamnaesti stupanj je istinoljubivost (sidq). Ne preduzi­maju ni jedan korak bez istinoljubivosti, i ne udišu ni jedan udisaj zraka osim iz istine. Njihovi jezici govore iz njihovih srca, njihova srca iz njihovih unutarnjih tajni, a njihove tajne govore o Bogu.

• Devetanaesti stupanj je strah (khawf). Kada oni obrate pa­žnju na Njegovu pravičnost, tope se od straha i ne nadaju se u svoju poslušnost (prema Božijim zapovijestima).

• Dvadeseti stupanj je nada (rajā). A kada posmatraju Nje­govu milost, diče se radošću, i nemaju straha ni uplašenosti.

• Dvadeset i prvi stupanj je poništenje (fanā). Oni otapaju svoje tjelesne duše u teškim iskušenjima poništenja te se poni­štavaju za sve što nije On. Njihovi jezici ne govore stvari koje su od ovoga svijeta. Na njihovim jezicima nema ničega drugog osim Njegova imena. Njihova tijela se ne pokreću osim da se Njemu pokoravaju i njihovi umovi ne čine nikakvo dje­lo osim u Njegovo ime.

• Dvadeset drugi stupanj je opstojanje (baqā). Ako pogleda­ju desno, oni vide Boga, ako pogledaju lijevo, opet vide samo Boga. Oni vide samo Njega bez obzira u kakvom su stanju. Oni opstoje kroz Njegovo opstojanje. Zadovoljni su onim što im je dosuđeno. Radosni su zbog Njegove milosti i darežlji­vosti.

• Dvadeset treći stupanj je uvjerenost spoznajom (ilm al­-yaqīn). Kada pogledaju okom nauke izvjesnosti, oni vide od najviših nebesa do najnižih razina zemlje bez ijedne koprene.

• Dvadeset četvrti stupanj je obistinjenost, uvjerenost obi­stinjenjem (haqq al-yaqīn). Kada pogledaju okom istinitosti pouzdanja, oni zađu iza svih stvari i stvorenja i vide Boga bez ikakvih kako i zašto i bez ikakvih koprena.

• Dvadeset peti stupanj je znanje (ma'arifat). Kroz sva stvo­renja oba svijeta i kroz sve ljude, oni opažaju samo Boga, i ne postoje nikakve optužbe na račun njihove percepcije.

• Dvadeset šesti stupanj je borba (jahd). Oni Ga obožavaju u svojim srcima i svojim dušama, i nema nikakve sumnje u nji­hovu pokornost i poslušnost.

• Dvadeset sedmi stupanj je svetost (wilāyat). Ovaj svijet i budući nedovoljni su da bi bili obgrljeni njihovom duho­vnom voljom (himmat), i cijeli Raj i sve njegove nagrade nisu vrijedne ni jednog atoma u njihovim očima.

• Dvadeset osmi stupanj je ljubav (mahabbat). Na cijelom svijetu oni imaju samo jednog Prijatelja. Njihova ljubav je je­dna, jer i izvana i iznutra oni su sa Jednim. Njihova tijela tope se od radosti, a njihova srca uvijek su sretna u Svetoj Prisutnosti. Ne misle ni o ženama, ni o djeci, niti o svijetu ili do­brima.

• Dvadeset deveti stupanj je ushićenost (wajd). Oni ne po­stoje na ovom svijetu, niti su u mezarjima, niti će biti na Danu proživljenja, niti na ćupriji (sirāt), mostu preko Pakla što vodi ka Raju. Oni su u Najuzvišenijem Prisustvu. Tamo gdje oni obitavaju postoje samo Bog i oni.

• Trideseti stupanj je blizina (qurb). Ako kažu: 'O Bože! Neka svim nevjernicima i pobunjenicima, i svim mušricima i pobunjenicima bude oprošteno zbog nas', Gospodar svjetova neće odbiti njihovu molbu.

• Trideset i prvi stupanj je meditacija (tafakkur). Njihov intimni prijatelj (dost) je Njegovo ime. Njihov mir obitava u Njegovoj poruci.

• Trideset drugi stupanj je sjedinjenje (wisāl). lako je njiho­vo tijelo na ovome svijetu, njihova srca su sa Gospodarem.

• Trideset treći stupanj je razotkrivanje (kashf). Ne posto­ji zastor između Boga i njihovih srca. Ako pogledaju ispod, vidjet će sve do Gāw māhi'ja (stvorenje koje pridržava zem­lju). 25 A podignu li pogled, vidjet će Prijestolje i Postolje (Ar­shu Rahman), Pero (Kālām) i Ploču dobro čuvanu (Lavhi Mahfuz) sve do Svete Oblasti (Hadirāt al-quds). Njima ništa nije skriveno.

• Trideset četvrti stupanj je služenje (khidmat). Oni ne pre­staju činiti usluge na mig oka. Niti su za jedan tren udaljeni od prisustva Prijatelja.

• Trideset peti stupanj je očišćenje (tajrīd). Ako odu u Pa­kao, oni kažu Elhamdulillah!', a ako odu u Raj, oni opet kažu Elhamdulillah!'. Niti ih Raj čini sretnim, niti ih Pakao plaši. Nikada se ne okreću od Njegovog prijateljstva niti posjeduju bilo šta od ovoga svijeta.

• Trideset šesti stupanj je usamljenost (tafrīd). Oni su stran­ci medu stvorenjima u ovom svijetu. Ni ako ih tuku, oni neće napustiti put, ni ako ih miluju, oni neće biti prevareni.

• Trideset sedmi stupanj je širenje (inbisāt). Oni su drski i odvažni. Ako im Gospodar svjetova pošalje meleka smrti u vrijeme preseljenja, oni se neće pokoriti. Dok to ne čuju od Prijatelja svjetova, oni neće dozvoliti svojoj duši da ode. Ne boje se Nekira i Munkira (meleka koji ispituju mrtvog u me­zaru) i ne posvećuju ni jednu misao proživljenju. Ne čine ni jedan korak u Uzvišenim Nebesima niti jedan pogled prema licima hurija ni nebeskim odajama dok ne dobiju viziju pra­štajućeg Kralja.

• Trideset osmi stupanj je spoznaja istine (tahqīq). Oni su neprestano u stanju čudenja, plaču i jadikovkama. Bježe od stvorenja i vise na lancu Njegove kapije.

• Trideset deveti stupanj je uzvišeni cilj (nihāyat). Stigli su u gostionicu kraj puta i znaju prečicu kroz pustinju bijede. Okom srca oni vide Boga.

• Četrdeseti stupanj je sufizam (tasawwuf). Sufi je onaj ko je očišćen od svih želja. Njegovo unutarnje biće očišćeno je od bijede. U njegovim riječima nema nesmotrenosti, besmisle­nosti, kleveta. Njegov um je blistav, a njegove oči okrenute su od ovoga svijeta. On postaje upućen Istinom.

Svaki od ovih stupnjeva pripada poslaniku među poslani­cima - neka je mir na njih - od prvog Adema do posljednjeg Muhammeda - nad njima i nad drugim poslanicima i vjerovjesnicima i bliskim melekima neka je mir. I neka Allah, Uzvišeni, bude zadovoljan svim drugovima Njegovog Posla­nika. Amin.'

Kao što se vidi u ovom opisu duhovnih stupnjeva, Abu Sa'id određena stanja, ahwāl drugih sufija stavlja medu maq­āmāt, a uključuje i druga stanja nakon baqā'a, koja se obično smatraju najuzvišenijim, budući da predstavljaju sjedinjenje sa Bogom. Ali za stanja koja slijede može se reći da postoji to­liko stupnjeva putovanja u Bogu (fi'llāh) pošto putnik okonča svoje putovanje prema Bogu (ila'llāh). Čak i stupanj služenja (khidmat), koji dolazi nakon baqā'a, ne bi trebao biti posma­tran kao djelo ili vjersko služenje u uobičajenom smislu rije­či, nego kao usluga bića koje se okušalo u sjedinjenju sa Bo­gom (wisāl). Na određeni način ovo je slično zavjetu Avaloki­tešv ā ra u budizmu da će spasiti sva stvorenja kad jednom no­gom kroči u nirvanu. 26

Najviše stanje, prema Abu Saādu, jest sam sufizam. Jer, da bi se dosegao sufizam u svojoj potpunosti, ili da bi se bilo sufi u pravom smislu te riječi, znači iskusiti sve stupnje, a u isto vrijeme i proći ih sve do Uzvišenog Stupnja potpune realiza­cije Jedinstva (tawhid), koja je kraj duhovnog života u islamu, kao i u drugim autentičnim tradicijama. Između stupnja sufi­ja i čovjeka koji je duhovno uspavan, ali koji stanje ove smrti ili nemara drži normalnim, stoje sva duhovna stanja i stupnje­vi, iskustvo bilo kojeg od njih može uzrokovati da se najinten­zivnije ovosvjetovno iskustvo duše izgubi u beznačajnost.
Iskustvo ovih stupnjeva ostaje kao mogućnost za bilo ko­jeg čovjeka voljnog da se posveti u potpunosti duhovnom ži­votu, koji stanjima i stupnjima teži sa ispravnom namjerom - ne kao krajnjem cilju, nego kao koracima što vode Jednom, Koji je iznad i mimo svih stanja i stupnjeva duše a istovreme­no obitava u samom središtu ljudskog bića, u korijenu osi što sjedinjuje sva stanja ljudskog bića - tjelesno, psihičko i duho­vno - sa njihovim zajedničkim Načelom.

-------------------------------
Bilješke:

1 Za trenutak ćemo koristiti pojam 'stanje' u njegovom općem smislu, iako, prema tehničkoj sufijskoj terminologiji, postoji razlika izmedu stanja (hāl i stupnja (maqām), kojima ćemo kasnije u ovom poglavlju posvetiti posebnu pažnju.

2 Tijelo posmatrano kao hram Duha nalazimo u hesychasmu u kršćan­tvu kao i u mnogim oblicima hinduizma i budizma. Suhrawardi koristi pojam'Hramovi Svjetlosti' (Hayākilal-nūr) kao naslov jednog od njego­vih najslavnijih radova koji crpe iz iste simbolike.

3 Farid al-Din Attār, Tadhkirat al-awliyā, izdanje R. A. Nicholson, Lei­den, 1322., dio II, str. 35-6.

4 F. Schuon, Spiritual Perspectives and Human Facts, u prijevodu na engleski jezik D. M. Mathesona, London, 1953., str. 172.

5 Ibid., str. 171.

6 Tadhkirat al-awliyā, dio II, Str. 54-5.

7 Ibn al-'Arif, Mahsin al-majlis, izdanje i prijevod na francuski jezik M. Asin Palacios, Paris, 1933., str. 76 arapskog teksta. Prijevod na engle­ski S. H. Nasr, a prijevod na bosanski sa engleskog na osnovu autorove potvrde arapskog originala.

8 A.J. Arberry, The Mawāqif and Mukhātabāt of Niffari, London, 1935., str. 39.

9 The Mystic Rose Garden, str. 3.

10 Ghazzāli ga koristi u rečenici 'obrati pažnju na neka od njegovih sta­nja duše'. Al-I-tiqād fi'l-iqtisād, Ankara, 1962., str. 166; vidi također, F. Jabre, Essai sur le lexique de Ghazzali, Beirut, 1970., str. 79, gdje su sakupljeni svi različiti načini korištenja pojma hāl kod Ghaz ā lija.

11 Ihyā''ulūm al-din, Cairo, vol. IV, 1352/1933., str. 55; Jabre, op. cit., str. 79.

12 Ihy ā ', vol. IV, str. 123.

13 Mir Sayyid Sharif Jurjāni, Al-Ta'rifāt, Cairo, 1321., (P. H. solarne godine), str. 56.

14 R. A. Nicholson, The Kashf al-Mahjūb, the Oldest Persian Treatise on sufizm by Ali b. Uthmdn al Jullābi al-Hujwīri, London, 1911., str. 181.

15 Sa'di, The Gulistan or Rose Garden, prijevod na engleski jezik, E. Ra­hatsek, London, 1964., str. 120.

16 Duhovne vrline su na maestralan način obrađene kod F. Schuona pod tri osnovne vrline - skromnosti, milosrđa i iskrenosti - u njegovom djelu Spiritual Perspectives and Human Facts.

17 Abū Sa'id al-Kharrāz, Kitāb al-luma, izdanje R. A. Nicholson, Leyden, 1914., str. 42.

18 Ab Nasr al-Sarrāj, Kitāb al-luma, izdanje R. A. Nicholson, Leyden, 1914., str. 42.

19 Ibid. Po ugledu na Al-Sarr ā ja mnogi kasniji sufiji su ovih sedam stu­pnjeva usvojili kao osnovne stupnjeve duhovnog puta. Att ā r tako govori o sedam gradova ljubavi (haft shahr-i 'ishk) a Ahmad Ghazz ā li u svom Bahr al-Haqiqah spominje da čovjek mora preći sedam mora kako bi došao do fanā'a.

20 H. Corbin, `Physiologie de l'homme de lumiere dans le soufisme ira­nien', Ombre et Lumi e re, Paris, 1959., str. 238.

21 Ovo je u činio u djelu Hundred Fields of Spiritual Combat (Sad maydn); vidi S. de Beaurecueil, 'Une ebauche persane des "Man ā zil as-S ā 'irin': le "Kit ā b-e Sad Mayd ā n" de Abdall ā h Ans ā ri', Melanges isla­mologiques, vol. II, Cairo, 1954., str. 1-90; također Â. Habibi, Kabul, 1341., (P. H. solarne godine).

22 Vidi R. A. Nicholson, Studies in Islamic Mysticism, Cambridge, 1919., poglavlje 1.

23 Vidi, M. Dā mādi, `Maqāmāt'i arba'ini Abū Sa'id', Ma' ā'rifi isl ā'mi (Islamic Culture), vol. XII, april 1971., str. 58-62. Izdanje je utemeljeno na Aya Sofia ms. 4819. Vidi takoder, Danechpazhuh, Fihristi mikraw­ flmh ā'yi kit ā'bkh ā'nahi markaziyi Dā'nishgā'hi Tihrā'n, Teheran, 1348., (P. H. solarne godine), str. 416. Nakon objavljivanja D ā m ā dijevog teksta i našeg prijevoda, pakistanski naučnik profesor Riad Khan obavijestio nas je da postoji nekoliko izvanrednih rukopisa ovog djela u bibliotekama Potkontinenta od kojih su mnogi pripisani Mir Sayyidu Aliju Hamad ā niju. U svakom slučaju, identitet autora nipošto ne mijenja kvalitet djela i njegovu važnost za razumijevanje ahw ā la i maqāmāta u sufizmu.

24 Prijevod ovog djela na engleski jezik temelji se na tekstu kojeg je uspostavio Dā mādi uz nekoliko ispravki načinjenih od autora koje daju osjećaj da je za potpuno razumijevanje teksta potrebno još jedno čitanje. Abū Sa'id'ov Maqāmāt podsjeća na objašnjenja koja je dao Qushayri u njegovoj čuvenoj Risālah i po nekoliko osnova im nalikuju. Vidi A.J. Arberry, Sufism, London, 1953., poglavlje VII.

25 Gāw māī je mitsko stvorenje, pola riba - pola bik, koje pridržava zemlju.

26 Vidi F. Schuon, In the Tracks of Buddhism, u prijevodu M. Pallisa, London, 1968., poglavlje XV

RSS per kategorine Lajme Shfletuesi i Kur'anit

  • RSS per kategorine Lajme