Ako ostavimo po strani pogrešne i okrnjene koncepte o čovjeku kao biću načinjenom samo od tijela i uma, koncept koji duguje više no ikome kartezijanskom dualizmu i nerazumijevanju određenih načela skolasticizma, i okrenemo se tradicionalnoj koncepciji čovjeka kao bića koje uključuje tijelo, dušu i Duh (corpus, anima i spiritus hermeticizma i ostalih sapijencijalnih doktrina), relevantnost duhovnih stupnjeva postaje jasnija. Duh je kao nebo, svijetlo i nepromjenjivo nad vidokruzima duše. To je svijet koji, iako još nije Bog, neodvojiv je od Njega, tako da je dostići Ga gotovo kao biti u dvorištu Raja i blizu Božanskog. Tijelo, također, nosi svoju objektivnu i prirodnu egzistenciju, iako ne obavezno u njenom subjektivnom produžetku u psihi, 'tragovima Stvoritelja' (vestigio Dei), tako da se može smatrati hramom Duha, te može igrati vrlo pozitivnu ulogu u samom procesu duhovne realizacije. 2Ono što preostaje od čovjeka, odnosno duša ili anima, upravo je subjekt duhovnog djelovanja. To je olovo koje treba pretvoriti u zlato, to je mjesec koji se mora vjenčati sa suncem, i istovremeno zmaj koji se mora ubiti kako bi junak pronašao blago. Čovjek u stanju nepreporođenosti i 'posrnulosti', da upotrijebimo kršćansku terminologiju, predmet je brojnih rasprava duhovne nauke. Čovjek u ovom i ovakvom stanju upravo je onaj ko sebe u potpunosti poistovjećuje sa svojom psihičkom supstancijom ili umom, ne shvatajući da je to, ustvari, samo odraz Intelekta na psihičkoj ravni. On se identificira sa dušom koja još nije iskusila oslobadajući susret sa Duhom i živi zatočen u svijetu čulnih impresija tijela, uz logične zaključke izvedene iz tog svijeta, u neosvijetljenom subjektivnom labirintu punom strasnih impulsa. Duhovni put nije ništa do proces rasplitanja korijena duše iz psiho-fizičkog svijeta za koji su vezani, te njihovo presađivanje u Božansko. To, dakle, predstavlja radikalnu transformaciju duše, omogućeno milošću otkrovenja i inicijacije, dok duša ne zavrijedi da postane mládá Duha, i ne sjedini se s njim. Da bi dosegla Boga, duša mora postati Bogu slična. Otud značaj duhovnih stupnjeva i stanja koja duša mora iskusiti, kao i duhovnih vrlina što ih mora steći, koje označavaju stepen uzdizanja duše ka Bogu. Ustvari, svaka vrlina jeste stupanj kojeg duša mora preći i koju mora iskusiti na jedan trajan način.
Ako se sjetimo dobro znane definicije sufizma koju je dao Junayd (al-Bagdadi) - 'sufizam je da Bog učini da umreš u sebi i uskrsneš u Njemu', 3 razumjet ćemo da postizanje duhovnih vrlina i njima odgovarajućih stanja i stupnjeva, ustvari, predstavlja jednako toliko stupnjeva smrti duše u smislu njene niske i prolazne prirode te njeno uskrsenje in divinis. Zbog toga je najuzvišenija od svih vrlina iskrenost, koja stoji nasuprot svim mračnim težnjama duše, a najuzvišeniji stupanj opstojanje u Bogu, koje nije ništa do uskrsenje u Njemu. Krajnji cilj sufizma svakako je dosezanje Boga, Istine (Al-Haqq), a ne stjecanje određenih stupnjeva. Ali, kako čovjek nije tek inteligencija kadra prepoznati Istinu i spoznati Apsoluta, već i volja, te su vrline neophodne prateće okolnosti potpunog prepuštanja čovjekovog Istini. Jer, 'Istina, kada se pojavi na nivou želje, postaje vrlina, tada je ona istinitost i iskrenost.' 4 Slično, pošto je krajnji cilj sufizma Bog, a ne svijet akcije ni bilo kakva materijalna dobit, vrline nisu samo moralni činovi, nego unutarnja stanja koja se nikada ne mogu odvojiti od intelektualnog i duhovnog značaja vezanog za svijet Duha. 'Istina nam omogućava da razumijemo vrline i daje im njihovu kozmičku ispunjenost i duhovnu djelotvornost. Što se vrlina tiče, one nas vode istinama i za nas ih pretvaraju u stvarnosti koje su konkretne, viđene i proživljene.' 5
Rasprava o duhovnim stanjima u sufizmu neodvojiva je od rasprave o vrlinama (mahāsin ili fadā'il), jednostavno i stoga što se u sufizmu na vrlinu ne gleda kao na djelo ili na spoljašnje svojstvo nego kao na način bitisanja. Ona ima definitivan ontološki aspekt. Zbog toga se, pri svakom pokušaju klasičnog pobrojavanja stanja i stupnjeva duše, susrećemo, ustvari, sa nabrajanjem vrlina. Stanje ili stupanj, kao strpljivost (sabr) ili predanost, povjerljivost (tawakkul), jeste vrlina koja znači da, kada duša jednom dostigne to stanje, ne samo da slučajno posjeduje tu vrlinu, nego je njegova suština tako transformirana tom vrlinom da, dokle god je na Putu u ovom stanju on ustvari jeste, sam po sebi, ta vrlina. To je ona ontološka dimenzija koja njihovo razmatranje čini neodvojivom od rasprave o duhovnim stanjima i stupnjevima, kako je to vidljivo u mnogim sufijskim radovima - kako starim tako i novim. Naravno, sufiji nikada ne prestaju naglašavati da krajnji cilj sufizma nije posjedovanje neke vrline ili stanja, nego doseći Boga, mimo svih stanja i stupnjeva. Ali da bi dosegao Transcendentno, mimo svih vrlina, čovjek prije svega mora imati sve te vrline; da bi dosegao stupanj poništenja i opstojanja u Bogu, čovjek mora proći kroz sva stanja i stupnjeve.
Sufije su', kaže Abu'l-Hasan al-Nūri, jedan od Junaydovih učenika, 'oni ljudi čije duše su postale čiste od nečistota ljudske prirode (u njihovom čisto stvorenjskom pogledu). To su oni koji su se očistili od jada tjelesne duše i oslobodili želja i odmaraju se na najuzvišenijem i najvišem stupnju sa Bogom. Utekli su od svega što nije On. Ne posjeduju ništa i ništa njih ne posjeduje.' 6 Ovo čišćenje duše i oslobađanje od svih strasti i tjelesnih želja je potrebno zarad oplemenjivanja vrlina i prelaska duhovnih stupnjeva. Jer, da duša nije bila udaljena od Duha koprenama strasti i neznanja, već bi posjedovala vrline i ne bi bilo potrebe razvijati ih. Ali upravo stoga što je ta koprena tu i odvaja dušu od svjetlosti Duha koji omogućava neposredno stjecanje saznanja o Bogu, mora postojati duhovna disciplina i smrt i uskrsnuće duše, kako bi se ona ukrasila vrlinama i zavrijedila Božansko Prisustvo.
U Mahāsin al-majālis, radu koji predstavlja jednu od najdubljih rasprava o duhovnim vrlinama koja se može naći u sufizmu, marokanski sufi Ibn al-'Arif piše:
`Da nije bilo tmine odvojenosti, zasigurno bi svjetlost nevidljivog postala vidljiva. Da nije bilo iskušenja tjelesne duše, zasigurno bi koprena bila podignuta. Da nije bilo uzroka stvorene prirode, Allahova svemoć iskrsnula bi u punom svjetlu. Da nije licemjerja, znanje bi bilo čisto. Da nije bilo žudnje, zasigurno bi Božija ljubav bila čvrsto ukorijenjena (u duši). Da nisu neka zemaljska zadovoljstva i užici ostali, zasigurno bi strasna ljubav Božija obuzela duše (ljudi). Ako bi rob prestao biti, Gospodar bi se zamislio. Tako, kada se ove koprene podignu prekidom ovih djelimičnih uzroka i razloga, i pređu se prepreke odsjecanjem ovih zemaljskih veza, dolazi se do onoga što je (Hallāj) već rekao:
Tajna ti je razotkrivena, što je dugo od tebe bila skrivena; zasjala je zvijezda kojoj si bio mrak.
Ti si koprena koja tvome srcu skriva tajnu Njegove misterije; jer bez tebe, pečat nikada ne bi bio stavljen na tvoje srce (lišavajući te vizije Boga).
Ako se udaljiš od svoga srca, On će Sebe smjestiti tamo, i Njegov šator raširit će se nad planinom dobro čuvane objave.
I počet će pripovijedanje čije slušanje ne može zamoriti i čija će proza i poezija postati jako poželjne.' 7
Putovanje duhovnom stazom ispunjeno je neprestanim susretima duše i Duha, nekih prolaznih a nekih koji ostaju za vječnost, dok se divlji i neukroćeni konji duše ne ukrote i osedlaju a duša ne prožme miomirisom Duha, sve do preobražaja same suštine. Sufiji u iskustvima duše na putu razaznaju razliku između vječnih i prolaznih stanja, pri čemu prve zovu maqām (mn. maqāmāt) ili tehnički `stupanj', a druge hāl (mn. ahwāl) ili tehnički `stanje'. U sufizmu, rasprave o duhovnim stanjima u općem smislu riječi tiču se u osnovi ahwāla i maqāmāta, koji su, naravno, iz gore navedenih razloga neodvojivi od vrlina. Čovjek koji nije osjetio božansku privlačnost, te koji još nije izišao na duhovni put, povezan je sa svijetom mnogostrukosti i obično ne zna ništa o duhovnim stanjima. Kao što Niffari kaže: 'Kada sam ja (Bog) odsutan, okupi oko sebe svoje nesreće, i sve što postoji doći će da te utješi zbog Mog odsustva. Budeš li slušao, pokorit ćeš se; ako se pokoriš, nećeš Me vidjeti.' 8 Ali kada se jednom Milošću Božijom božanska privlačnost (jadhb) pojavi i duša počne prakticirati duhovne vježbe što ih predviđa sufizam, čovjek počinje doživljavati ona iskustva koja čine stanja (ahwāl) i stupnjevi (maqāmāt).
Sufiji su vrlo opsežno razmatrali pitanje ahwāla i maqāmāta i njihove međusobne razlike. A pošto svako od njih govori sa svog vlastitog maqāma, prema Shabistariju, koji u jednom stihu svog Gulshani rāza veli,
A sveci na tom putu - prije i poslije
svaki od njih novosti daje o svome stanju...
Pošto je jezik svakoga od njih u skladu s njegovim stupnjem,
ljudima je teško razumjeti ih. 9
izvana njihove riječi se razlikuju iako se unutarnje značenje svega što govore susreće u istoj neizrecivoj stvarnosti. Klasični sufijski tekstovi obiluju tehničkim definicijama hāla i maqāma i osnovnim razlikama među njima. Pojam hāl katkada se koristi da bi se opisalo stanje duše 10 ili, općenito, način opstojanja. Ghazāli u svom Ihyā' ūlūm al-din, ovaj pojam koristi u njegovom tehničkom smislu kao stanje duše osobe koja prakticira sufizam i putuje Putem. On piše, 'Sve vjerske stupnjeve čine tri elementa: božansko znanje, stanja duše (ahwāl) i djela.' 11 Većina autora definiraju hāl u vezi sa, i u suprotnosti prema maqāmi, tako da Ghazz ā li nastavlja u Ihyāu riječima `ograničenje srca (wasff) naziva se "stupanj" (maqām), ukoliko je stabilno i trajno, a "stanje" (h ā l) ukoliko je prolazno i neumitno nestaje... Ono što nije stalno naziva se "stanjem duše" jer nestaje kako bi odmah svoje mjesto ustupilo novom (stanju). Ovo važi za sve osobine srca.' 12
U njegovom čuvenom Al-Ta'rifātu Jurjāni podvlači slična posebna obilježja 'stanja' i 'stupnja', naglašavajući da je za postizanje maqāma potrebno učiniti izvjestan napor, dok je hāl, zapravo, Božiji dar: `Hāl, među "ljudima Istine" (ahl al-haqq - sufijama) ima duhovno značenje koje odjekuje i razliježe se srcem bez ikakavog pretvaranja. On se (hāl) ne zarađuje niti zavrjeđuje bez obzira na to da li je sreća ili tuga, skupljanje ili širenje, ili pribranost. On nestaje, odnosno prestaje sa pojavom osobina tjelesne duše, sviđalo vam se to što slijedi ili ne... Ahwāl (stanja) je Božiji dar, dok se maqāmat stje ču . Ahwāl dolaze iz izvora Božije darežljivosti, dok se magqāmat stječu ulaganjem napora.' 13
Razlike izmedu hāla i maqāma još su jasnije u opisu koji nudi Hujwiri, jedan od autoriteta ranog sufizma, u svom Kashf al-mahjūb (Razotkrivanje velova, kod nas u prijevodu O. Jerlagić, E. Tanović i A. M. Bevrnja). On piše:
`Stupanj (maqām) označava općenito "stajanje" na Božijem putu, i njegovo ispunjenje obaveza koje su u vezi sa tim "stupnjem ", a zadržava se toliko dugo dok osoba spozna njegovo savršenstvo u onoj mjeri koliko je ona to u mogućnosti. Nemoguće je prekinuti, odnosno prei "stupanj" bez ispunjenja njegovih zahtjeva i obaveza koje on sobom nosi. Tako, prvi "stupanj" je pokajanje (tawbat), potom preobraćenje (inābat), onda odricanje (zuhd), zatim povjerenje i oslanjanja na Boga (tawakkul) i tako dalje: nemoguće je da iko dođe na stupanj preobraćanja bez pokajanja, do odricanja bez preobraćenja, ili do oslanjanja na Boga bez odricanja.
'Stanje (hāl), s druge strane, nešto je što se od Boga spušta u čovjekovo srce, bez mogućnosti da on to odbije kada dođe, ili dobije kad jednom ode, svojim vlastitim nastojanjima. Prema tome, dok pojam "stupanj" označava put tragaoca i njegovih molbi na polju nastojanja, kao i njegov položaj pred Bogom u srazmjeri sa njegovim zaslugama, pojam "stanje" označava naklonost i milost koju Bog ukazuje srcu svoga roba, koja nije povezana ni sa kakvim mukama na pređenom putu. "Stupanj" pripada kategoriji djela, a "stanje" kategoriji darova. Stoga je čovjek, koji posjeduje "stupanj ", postigao taj stupanj svojim vlastitim požrtvovanjem, dok je čovjek koji posjeduje "stanje" umro u "sebi" i drži se "stanja" koje je Bog u njemu stvorio.' 14
Većina sufija prihvatali su ovu krupnu razliku između dva tipa duhovnog iskustva ili stanja koje duša kuša na svom duhovnom putovanju, iako nekoliko njih poput Hāritha al-Muhāsibija vjeruju u mogućnost trajnosti i hāla, baš kao i maqāma. Prolazni karakter hāla, kako naglašava većina sufija, međutim, označava duboku realnost koja se mora uzeti u obzir pri bilo kojem potpunom izlaganju o duhovnom životu. Rezultat duhovne vježbe je da duhovni putnik može postići stupanj (maqām) koji je trajan, kao što smo već vidjeli, u smislu da se učenik uzdiže na ljestvici bića na oba polja postojanja i svjesnosti. Posjedovanje maqāma uzvišena je pozicija, stanje koje ne dostižu svi duhovni putnici u jednom sufijskom redu.
Ali, budući da je Bog milostiv i darežljiv, On učeniku, putem upravo tih osobina, poklanja povremene iskre božanskog svjetla, koje za tren osvjetljavaju njegovu dušu i promiču ga u stanje izvan njega samog. Hāl je božanski dar koji se može javiti kako početniku na putu, tako i najnaprednijem sufiju, koji već posjeduje određeni visoki stupanj. Ustvari, ponekad se može dogoditi i potpuno neiniciranom, ukoliko je bio duhovno raspoložen za primanje Božije milosti. Božanska milost (barakah) isuviše intenzivno i snažno teče arterijama univerzuma da ne bi okrznula i čovjeka koji ne slijedi put. Širenje duše i osjećaj radosti koju ona doživi kad vidi prekrasno lice ili čuje divnu melodiju, koji na svoj način krše "umanjujući" utjecaj kozmičkog okruženja na dušu, nagovještavajući hāl onima koji putuju putem. Zato u oba jezika, i arapskoni i perzijskom, pojam hāl ima šire značenje od njegove striktno sufijske definicije, značenje neuobičajenog i istodobno pozitivnog duhovnog iskustva duše koje je za trenutak izvodi van njenih uobičajenih ograničenja. Ovo drugo značenje samo po sebi razotkriva duboku vezu koja povezuje dušu čovjeka, čak i čovjeka koji nije načinio svjestan korak ka samoposvećenju putu, sa barakatom što plovi kozmosom, te naravno još više svijetom Duha i što je čovjeku dostupan sve dok ostane u ljudskom stanju.
Prolazni karakter hāla, međutim, ukazuje na neophodnost istrajnih i neprestanih nastojanja do konačnog dostignuća maqāma ili trajne blizine. U međuvremenu, do maqāma, čak i sufija, ili bolje i preciznije faqir ili derviš, uvijek može imati hāl kojim premašuje svoje uobičajeno stanje. Čuveni pjesnik Sa'di u svom Gulistānu ukratko i prekrasno rezimira karakter hāla kada piše:
Pitali su čovjeka koji je izgubio sina (upućuje na priču o jakubu i Jusufu, a.s., o kojoj se govori i u Kur'anu):
‘O plemeniti i mudri starče!
Pošto si već osjetio miris njegove odjeće iz Egipta,
kako ga onda nisi vidio u bunaru Kanaanskom?'
On odgovori:
Moje stanje (hāl) je kao ono treptave svjetlosti.
U jednom trenu se pojavi, u drugom nestane.
Ponekad sjedim visoko u nebesima.
Ponekad ne mogu vidjeti svoju petu.
Da je derviš uvijek u tom stanju ne bi ni mario za dva svijeta.' 15
Za razliku od prolaznog karaktera hāla, trajnost, odnosno trajnost maqāma, implicira da se on (maqām) može pre ć i (prevazići, nadmašiti) samo kada se u potpunosti realizira i posjeduje, te kada su svi njegovi uvjeti ispunjeni. Štaviše, postizanje višeg maqāma znači da se onaj niži u potpunosti posjeduje, a ne biti lišen njega. Maqāmat (maqāmi), zapravo, jesu nekoliko stanja ili stupnjeva svjesnosti koji vode jedinstvu i koji su hijerarhijski poredani jedan u odnosu na drugi tako da, kada se čak i predu, ostaju u trajnom vlasništvu tragaoca koji ih je prešao. Štaviše, posjedovati maq ā m znači ne samo iskusiti ga izvana nego biti u potpunosti njime transformiran, kako je ranije spomenutu, u smislu biti taj meqām. U pogledu iskrenosti (sidq), koja je jedan od najviših magqāma i u određenom smislu kruna svih vrlina, 16 sufi Abu Said al-Kharrāz piše:
`Na ovaj način njegove karakteristike i stanja se mijenjaju i postaju mu lahki, a nakon svakog stupnja kojeg izdrži i prepati s Imenom Allaha, tražeći Njegovu milost, on dobija jednaku nadoknadu u dobru. Tako se njegov karakter mijenja i njegov intelekt oživljava: svjetlost istine nastanjuje se i zadržava u njemu, i on izrasta u bliskosti s njom; zle želje ga napuštaju, a njegova tama se gasi. Potom iskrenost i njene karakteristike postaju dijelom njegove prirode: ništa osim nje on ne nalazi dobrim, i samo se s njom druži, jer nije zadovoljan ničim drugim (jer samo je ona njegova suština).' 17
Kad se radi o stvarnom opisu ahwāla i maqāmata, postoje mnogi načini na koje su sufiji opisivali te korake što vode od čovjeka ka Bogu. Posebno je teško u slučaju ahwāla uspostaviti tačan broj i time ih ograničiti. U jednom od najranijih stručnih tekstova o sufizmu Kitāb al-luma', Abu Nasr al-Sarrāj pobrojao je deset duhovnih stanja (ahwāl): neprestana pažnja (murāqabah), blizina (qurb), ljubav (mahabbah), strah (khawf) , nada (rajā), duhovna čežnja (shawk), prisnost (uns), mir (itmi'nān), promišljanje (mushāhadah) i sigurnost, pouzdanje (yaqin). 18 Ali, budući je h ā l Božiji dar, on može imati mnoge oblike i boje, kao i već nabrojane, tako da je njihove podvrste vrlo teško pobrojati. Navedena stanja se zasigurno mogu smatrati osnovnim stanjima, iako neka od njih mogu postati stalna, što je uzrokovalo da kasniji sufiji neke od ovih ahwāla spomenu kao maqāmāt. Putovanje duše ka Bogu uključuje isuviše velik broj nepredvidljivih elemenata da bi se mogli svesti na neki ograničen broj i uvrstiti u shemu. Svaka shema zapravo je samo pomoć duši na njenom putovanju. Onaj ko zaista želi upoznati i znati sva stanja i stupnjeve putovanja, mora ih proći.
Po prirodi njihove trajnosti, stupnjeve je unekoliko lakše nabrojati no stanja, iako postoje brojni načini opisivanja koraka koji dijele čovjeka od Boga. To je isto kao da želite opisati koliko koraka se mora načiniti da bi se ispelo na vrh planine. Početak i kraj, kao i osnovne karakteristike puta, poznati su. Ali tačan broj i pojedinosti svakog koraka jednako su uvjetovani kvalitetom svakog penjača koliko i samim putem, te njegovim početkom i krajem. Kitāb al-luma' spominje sedam maqāmāta koji su kasnije u sufizmu postali čuveni, a podrazumijevaju pokajanje (tawbah), uzdržavanje (wara), asketizam (zuhd), siromaštvo (faqr), strpljivost (sabr), povjerenje/oslanjanje (tawakkul) i zadovoljstvo (ridā). 19 Drugi sufiji, kakav je 'Ala al-Dawlah Simnāni, opisivali su maqāmāte u smislu "sedam poslanika" unutarnjeg bića, pri čemu svaki poslanik korespondira sa jednim unutarnjim stanjem i odgovarajućom vrlinom. 20 Ostali, kao što je Khwājah Abdallāh Ansāri, upustili su se u pojedinosti te nabrajali i opisivali broj stupnjeva čovjekovog uzdizanja ka Bogu kroz stotinu stanja. 21 Ali kroz sve te opise, iste su sve osnovne značajke stupnjeva što karakteriziraju putovanje ka Bogu.
Jedan od najranijih i najboljih radova o temi maqāmata u sufizmu je Četrdeset stupnjeva (Maqāmāti arba'in) sufijskog učitelja iz petog/jedanaestog stoljeća imenom Abu Said ibn Abi'l-Khayr, koji je na Zapadu već dobro znan po svojim katrenima. 22 Originalni tekst Četrdeset stupnjeva nedavno je prvi put objavljen. 23 Zbog značaja ovoga ranog djela, kao i zbog njegove jednostavnosti, ljepote i jasnoće, u daljem tekstu prenosimo njegov cjelokupan prijevod kako bi se u potpunosti osjetio opis maqāmāta iz pera najvećih sufijskih učitelja lično: 24
S imenom Allaha, Milostivog, Svemilosnog
U Njemu je naše utočište.
Šejh, putnik na duhovnom putu, zaljubljenik u Boga, kralj svetaca među uronjenima u Istinu, Abu Said ibn Abi'l-Khayr, neka Allah prosvijetli njegov duh, rekao je da sufi, da bi bio prihvaćen, mora preći četrdeset stupnjeva (maqāmāt) na svom putovanju putem sufizma.
• Prvi stupanj je namjera (niyyat). Sufi mora imati takvu namjeru - da mu se ponudi sav ovaj svijet s njegovim blagoslovima, i budući svijet i njegov Raj ili njegova bijeda i mučenje - da bi ovaj svijet i njegove blagoslove dao nevjernicima, budući svijet i njegov Raj vjernicima, a sebi zadržao bijedu i muke.
• Drugi stupanj je preobraćenje (inābat). Ako je u duhovnoj osamljenosti (khalwat) on vidi Boga. Promjene u svijetu ne mijenjaju njegovu unutarnju tajnu, niti bijeda poslana sa Neba čini da ptica njegove ljubavi odleti.
• Treći stupan je pokajanje (tawbat). Svi se ljudi uzdržavaju od onoga što je zabranjeno (harām) i ne jedu od zabranjenog da ne bi bili kažnjeni. Oni (sufiji) uzdržavaju se i od onoga što je dozvoljeno (halāl) i jedu samo od dozvoljenoga da se ne bi mučili onim što je zabranjeno i sumnjivo.
• Četvrti stupanj je prihvatiti učenje i biti učenik (irādat). Svi ljudi traže udobnost i unutar nje bogatstvo i ovosvjetovne blagoslove. Oni traže patnje i sa njima nadmoć i svetost.
• Peti stupanj je duhovna borba (mujāhadat). Ljudi traže način kako da deset pretvore u dvadeset. Oni tragaju za načinom kako dvadeset pretvoriti u ništa.
• Šesti stupanj je neprestana pažnja (murāqabat). Neprestana pažnja štiti dušu od uzmicanja, sve dok je potreba za Gospodarem svjetova ne zaštiti od činjenja grijeha.
• Sedmi stupanj je strpljivost (sabr). Ako ih pogodi propast dva svijeta, oni neće, čak, ni uzdahnuti. A ako se ljubav ljudi svijeta iznenada spusti na njih, ni to ih neće spriječiti da produže putem strpljivosti.
• Osmi stupanj je sjećanje/spominjanje (dhikr). U njihovim srcima oni znaju samo Njega i samo Njega dozivaju. Gdje god da su, u bilo kakvoj ulici bez izlaza, oni ne znaju ni za jedan put osim onoga koji vodi Njegovom prisustvu.
• Deveti stupanj je zadovoljstvo (ridā). Ako ih je (Bog) ostavio bez odjeće, sretni su, i ako su gladni, sretni gladuju. Nikada ne obitavaju u kući svojih želja.
• Deseti stupanj je suprotstavljanje tjelesnoj duši (mukhālafati nafs). I da sedamdeset godina njihova tjelesna duša plače u agoniji sa željom da joj se udovolji jednom prohtjevu, neće dobiti ništa osim bola, tegobe i lišavanja.
• Jedanaesti stupanj je pomirenost (muwāfaaqat). Nesreća i blagostanje, milost i oskudica, isto su za njih.
• Dvanaesti stupanj je predaja (taslim). Ako strijele sudbine na njih ciljaju iz nekog skrovišta usuda, oni se smjeste u katapult predaje i stanu pred strijele sudbine, štiteći se svojom dušom i srcem. Pred strijelama sudbine oni stoje uspravno.
• Trinaesti stupanj je povjerenje (tawakkul). Oni ništa ne traže od Božijih stvorenja niti od Boga. Oni Ga obožavaju zbog Njega Samoga. Nema razmjene pitanja i odgovora. Povremeno, u prijekoj potrebi, Gospodar svjetova omogućava im da dostignu cilj svojih želja, ali se to ne računa.
• Četrnaesti stupanj je asketizam (zuhd). Od sveg bogatstva ovog svijeta oni imaju samo muslinski ogrtač zakrpljen sa stotinu zakrpa, prostirku, od rogozine i komad čohe. Taj ogrtač njima je stotinu puta draži od najfinije skarletne odjeće i raskošnih haljina.
• Petnaesti stupanj je obožavanje ('ibādat). Tokom cijelog dana oni su zaokupljeni učenjem Kur'ana i spominjanjem Allahovih imena i po svu noć su na nogama. Tijela im traže da budu na usluzi, njihova srca bujaju ljubavlju prema Jednom, njihove glave prolamaju se od buke kontemplacije Kralja.
• Šesnaesti stupanj je uzdržavanje (wara'). Oni ne jedu svakakvu hranu, oni ne nose svakakvu odjeću. Oni ne sjede u društvu svakakvih ljudi i ne traže ničije društvo do Božijega, Uzvišen je On.
• Sedamnaesti stupanj je iskrenost (ikhlās). Noću klanjaju i ibadete, a danju poste. Ako se njihove tjelesne duše ne pokoravaju, a oni su se pridržavali pravila, prodat će pedeset godina poslušnosti za gutljaj vode i dat će tih pedeset godina psu ili kome drugom. Potom će reći: "O dušo! Da li sada razumiješ da ono što si učinila ne priliči Bogu ?"
• Osamnaesti stupanj je istinoljubivost (sidq). Ne preduzimaju ni jedan korak bez istinoljubivosti, i ne udišu ni jedan udisaj zraka osim iz istine. Njihovi jezici govore iz njihovih srca, njihova srca iz njihovih unutarnjih tajni, a njihove tajne govore o Bogu.
• Devetanaesti stupanj je strah (khawf). Kada oni obrate pažnju na Njegovu pravičnost, tope se od straha i ne nadaju se u svoju poslušnost (prema Božijim zapovijestima).
• Dvadeseti stupanj je nada (rajā). A kada posmatraju Njegovu milost, diče se radošću, i nemaju straha ni uplašenosti.
• Dvadeset i prvi stupanj je poništenje (fanā). Oni otapaju svoje tjelesne duše u teškim iskušenjima poništenja te se poništavaju za sve što nije On. Njihovi jezici ne govore stvari koje su od ovoga svijeta. Na njihovim jezicima nema ničega drugog osim Njegova imena. Njihova tijela se ne pokreću osim da se Njemu pokoravaju i njihovi umovi ne čine nikakvo djelo osim u Njegovo ime.
• Dvadeset drugi stupanj je opstojanje (baqā). Ako pogledaju desno, oni vide Boga, ako pogledaju lijevo, opet vide samo Boga. Oni vide samo Njega bez obzira u kakvom su stanju. Oni opstoje kroz Njegovo opstojanje. Zadovoljni su onim što im je dosuđeno. Radosni su zbog Njegove milosti i darežljivosti.
• Dvadeset treći stupanj je uvjerenost spoznajom (ilm al-yaqīn). Kada pogledaju okom nauke izvjesnosti, oni vide od najviših nebesa do najnižih razina zemlje bez ijedne koprene.
• Dvadeset četvrti stupanj je obistinjenost, uvjerenost obistinjenjem (haqq al-yaqīn). Kada pogledaju okom istinitosti pouzdanja, oni zađu iza svih stvari i stvorenja i vide Boga bez ikakvih kako i zašto i bez ikakvih koprena.
• Dvadeset peti stupanj je znanje (ma'arifat). Kroz sva stvorenja oba svijeta i kroz sve ljude, oni opažaju samo Boga, i ne postoje nikakve optužbe na račun njihove percepcije.
• Dvadeset šesti stupanj je borba (jahd). Oni Ga obožavaju u svojim srcima i svojim dušama, i nema nikakve sumnje u njihovu pokornost i poslušnost.
• Dvadeset sedmi stupanj je svetost (wilāyat). Ovaj svijet i budući nedovoljni su da bi bili obgrljeni njihovom duhovnom voljom (himmat), i cijeli Raj i sve njegove nagrade nisu vrijedne ni jednog atoma u njihovim očima.
• Dvadeset osmi stupanj je ljubav (mahabbat). Na cijelom svijetu oni imaju samo jednog Prijatelja. Njihova ljubav je jedna, jer i izvana i iznutra oni su sa Jednim. Njihova tijela tope se od radosti, a njihova srca uvijek su sretna u Svetoj Prisutnosti. Ne misle ni o ženama, ni o djeci, niti o svijetu ili dobrima.
• Dvadeset deveti stupanj je ushićenost (wajd). Oni ne postoje na ovom svijetu, niti su u mezarjima, niti će biti na Danu proživljenja, niti na ćupriji (sirāt), mostu preko Pakla što vodi ka Raju. Oni su u Najuzvišenijem Prisustvu. Tamo gdje oni obitavaju postoje samo Bog i oni.
• Trideseti stupanj je blizina (qurb). Ako kažu: 'O Bože! Neka svim nevjernicima i pobunjenicima, i svim mušricima i pobunjenicima bude oprošteno zbog nas', Gospodar svjetova neće odbiti njihovu molbu.
• Trideset i prvi stupanj je meditacija (tafakkur). Njihov intimni prijatelj (dost) je Njegovo ime. Njihov mir obitava u Njegovoj poruci.
• Trideset drugi stupanj je sjedinjenje (wisāl). lako je njihovo tijelo na ovome svijetu, njihova srca su sa Gospodarem.
• Trideset treći stupanj je razotkrivanje (kashf). Ne postoji zastor između Boga i njihovih srca. Ako pogledaju ispod, vidjet će sve do Gāw māhi'ja (stvorenje koje pridržava zemlju). 25 A podignu li pogled, vidjet će Prijestolje i Postolje (Arshu Rahman), Pero (Kālām) i Ploču dobro čuvanu (Lavhi Mahfuz) sve do Svete Oblasti (Hadirāt al-quds). Njima ništa nije skriveno.
• Trideset četvrti stupanj je služenje (khidmat). Oni ne prestaju činiti usluge na mig oka. Niti su za jedan tren udaljeni od prisustva Prijatelja.
• Trideset peti stupanj je očišćenje (tajrīd). Ako odu u Pakao, oni kažu Elhamdulillah!', a ako odu u Raj, oni opet kažu Elhamdulillah!'. Niti ih Raj čini sretnim, niti ih Pakao plaši. Nikada se ne okreću od Njegovog prijateljstva niti posjeduju bilo šta od ovoga svijeta.
• Trideset šesti stupanj je usamljenost (tafrīd). Oni su stranci medu stvorenjima u ovom svijetu. Ni ako ih tuku, oni neće napustiti put, ni ako ih miluju, oni neće biti prevareni.
• Trideset sedmi stupanj je širenje (inbisāt). Oni su drski i odvažni. Ako im Gospodar svjetova pošalje meleka smrti u vrijeme preseljenja, oni se neće pokoriti. Dok to ne čuju od Prijatelja svjetova, oni neće dozvoliti svojoj duši da ode. Ne boje se Nekira i Munkira (meleka koji ispituju mrtvog u mezaru) i ne posvećuju ni jednu misao proživljenju. Ne čine ni jedan korak u Uzvišenim Nebesima niti jedan pogled prema licima hurija ni nebeskim odajama dok ne dobiju viziju praštajućeg Kralja.
• Trideset osmi stupanj je spoznaja istine (tahqīq). Oni su neprestano u stanju čudenja, plaču i jadikovkama. Bježe od stvorenja i vise na lancu Njegove kapije.
• Trideset deveti stupanj je uzvišeni cilj (nihāyat). Stigli su u gostionicu kraj puta i znaju prečicu kroz pustinju bijede. Okom srca oni vide Boga.
• Četrdeseti stupanj je sufizam (tasawwuf). Sufi je onaj ko je očišćen od svih želja. Njegovo unutarnje biće očišćeno je od bijede. U njegovim riječima nema nesmotrenosti, besmislenosti, kleveta. Njegov um je blistav, a njegove oči okrenute su od ovoga svijeta. On postaje upućen Istinom.
Svaki od ovih stupnjeva pripada poslaniku među poslanicima - neka je mir na njih - od prvog Adema do posljednjeg Muhammeda - nad njima i nad drugim poslanicima i vjerovjesnicima i bliskim melekima neka je mir. I neka Allah, Uzvišeni, bude zadovoljan svim drugovima Njegovog Poslanika. Amin.'
Kao što se vidi u ovom opisu duhovnih stupnjeva, Abu Sa'id određena stanja, ahwāl drugih sufija stavlja medu maqāmāt, a uključuje i druga stanja nakon baqā'a, koja se obično smatraju najuzvišenijim, budući da predstavljaju sjedinjenje sa Bogom. Ali za stanja koja slijede može se reći da postoji toliko stupnjeva putovanja u Bogu (fi'llāh) pošto putnik okonča svoje putovanje prema Bogu (ila'llāh). Čak i stupanj služenja (khidmat), koji dolazi nakon baqā'a, ne bi trebao biti posmatran kao djelo ili vjersko služenje u uobičajenom smislu riječi, nego kao usluga bića koje se okušalo u sjedinjenju sa Bogom (wisāl). Na određeni način ovo je slično zavjetu Avalokitešv ā ra u budizmu da će spasiti sva stvorenja kad jednom nogom kroči u nirvanu. 26
Najviše stanje, prema Abu Saādu, jest sam sufizam. Jer, da bi se dosegao sufizam u svojoj potpunosti, ili da bi se bilo sufi u pravom smislu te riječi, znači iskusiti sve stupnje, a u isto vrijeme i proći ih sve do Uzvišenog Stupnja potpune realizacije Jedinstva (tawhid), koja je kraj duhovnog života u islamu, kao i u drugim autentičnim tradicijama. Između stupnja sufija i čovjeka koji je duhovno uspavan, ali koji stanje ove smrti ili nemara drži normalnim, stoje sva duhovna stanja i stupnjevi, iskustvo bilo kojeg od njih može uzrokovati da se najintenzivnije ovosvjetovno iskustvo duše izgubi u beznačajnost.
Iskustvo ovih stupnjeva ostaje kao mogućnost za bilo kojeg čovjeka voljnog da se posveti u potpunosti duhovnom životu, koji stanjima i stupnjima teži sa ispravnom namjerom - ne kao krajnjem cilju, nego kao koracima što vode Jednom, Koji je iznad i mimo svih stanja i stupnjeva duše a istovremeno obitava u samom središtu ljudskog bića, u korijenu osi što sjedinjuje sva stanja ljudskog bića - tjelesno, psihičko i duhovno - sa njihovim zajedničkim Načelom.
-------------------------------
Bilješke:
1 Za trenutak ćemo koristiti pojam 'stanje' u njegovom općem smislu, iako, prema tehničkoj sufijskoj terminologiji, postoji razlika izmedu stanja (hāl i stupnja (maqām), kojima ćemo kasnije u ovom poglavlju posvetiti posebnu pažnju.
2 Tijelo posmatrano kao hram Duha nalazimo u hesychasmu u kršćantvu kao i u mnogim oblicima hinduizma i budizma. Suhrawardi koristi pojam'Hramovi Svjetlosti' (Hayākilal-nūr) kao naslov jednog od njegovih najslavnijih radova koji crpe iz iste simbolike.
3 Farid al-Din Attār, Tadhkirat al-awliyā, izdanje R. A. Nicholson, Leiden, 1322., dio II, str. 35-6.
4 F. Schuon, Spiritual Perspectives and Human Facts, u prijevodu na engleski jezik D. M. Mathesona, London, 1953., str. 172.
5 Ibid., str. 171.
6 Tadhkirat al-awliyā, dio II, Str. 54-5.
7 Ibn al-'Arif, Mahsin al-majlis, izdanje i prijevod na francuski jezik M. Asin Palacios, Paris, 1933., str. 76 arapskog teksta. Prijevod na engleski S. H. Nasr, a prijevod na bosanski sa engleskog na osnovu autorove potvrde arapskog originala.
8 A.J. Arberry, The Mawāqif and Mukhātabāt of Niffari, London, 1935., str. 39.
9 The Mystic Rose Garden, str. 3.
10 Ghazzāli ga koristi u rečenici 'obrati pažnju na neka od njegovih stanja duše'. Al-I-tiqād fi'l-iqtisād, Ankara, 1962., str. 166; vidi također, F. Jabre, Essai sur le lexique de Ghazzali, Beirut, 1970., str. 79, gdje su sakupljeni svi različiti načini korištenja pojma hāl kod Ghaz ā lija.
11 Ihyā''ulūm al-din, Cairo, vol. IV, 1352/1933., str. 55; Jabre, op. cit., str. 79.
12 Ihy ā ', vol. IV, str. 123.
13 Mir Sayyid Sharif Jurjāni, Al-Ta'rifāt, Cairo, 1321., (P. H. solarne godine), str. 56.
14 R. A. Nicholson, The Kashf al-Mahjūb, the Oldest Persian Treatise on sufizm by Ali b. Uthmdn al Jullābi al-Hujwīri, London, 1911., str. 181.
15 Sa'di, The Gulistan or Rose Garden, prijevod na engleski jezik, E. Rahatsek, London, 1964., str. 120.
16 Duhovne vrline su na maestralan način obrađene kod F. Schuona pod tri osnovne vrline - skromnosti, milosrđa i iskrenosti - u njegovom djelu Spiritual Perspectives and Human Facts.
17 Abū Sa'id al-Kharrāz, Kitāb al-luma, izdanje R. A. Nicholson, Leyden, 1914., str. 42.
18 Ab Nasr al-Sarrāj, Kitāb al-luma, izdanje R. A. Nicholson, Leyden, 1914., str. 42.
19 Ibid. Po ugledu na Al-Sarr ā ja mnogi kasniji sufiji su ovih sedam stupnjeva usvojili kao osnovne stupnjeve duhovnog puta. Att ā r tako govori o sedam gradova ljubavi (haft shahr-i 'ishk) a Ahmad Ghazz ā li u svom Bahr al-Haqiqah spominje da čovjek mora preći sedam mora kako bi došao do fanā'a.
20 H. Corbin, `Physiologie de l'homme de lumiere dans le soufisme iranien', Ombre et Lumi e re, Paris, 1959., str. 238.
21 Ovo je u činio u djelu Hundred Fields of Spiritual Combat (Sad maydn); vidi S. de Beaurecueil, 'Une ebauche persane des "Man ā zil as-S ā 'irin': le "Kit ā b-e Sad Mayd ā n" de Abdall ā h Ans ā ri', Melanges islamologiques, vol. II, Cairo, 1954., str. 1-90; također Â. Habibi, Kabul, 1341., (P. H. solarne godine).
22 Vidi R. A. Nicholson, Studies in Islamic Mysticism, Cambridge, 1919., poglavlje 1.
23 Vidi, M. Dā mādi, `Maqāmāt'i arba'ini Abū Sa'id', Ma' ā'rifi isl ā'mi (Islamic Culture), vol. XII, april 1971., str. 58-62. Izdanje je utemeljeno na Aya Sofia ms. 4819. Vidi takoder, Danechpazhuh, Fihristi mikraw flmh ā'yi kit ā'bkh ā'nahi markaziyi Dā'nishgā'hi Tihrā'n, Teheran, 1348., (P. H. solarne godine), str. 416. Nakon objavljivanja D ā m ā dijevog teksta i našeg prijevoda, pakistanski naučnik profesor Riad Khan obavijestio nas je da postoji nekoliko izvanrednih rukopisa ovog djela u bibliotekama Potkontinenta od kojih su mnogi pripisani Mir Sayyidu Aliju Hamad ā niju. U svakom slučaju, identitet autora nipošto ne mijenja kvalitet djela i njegovu važnost za razumijevanje ahw ā la i maqāmāta u sufizmu.
24 Prijevod ovog djela na engleski jezik temelji se na tekstu kojeg je uspostavio Dā mādi uz nekoliko ispravki načinjenih od autora koje daju osjećaj da je za potpuno razumijevanje teksta potrebno još jedno čitanje. Abū Sa'id'ov Maqāmāt podsjeća na objašnjenja koja je dao Qushayri u njegovoj čuvenoj Risālah i po nekoliko osnova im nalikuju. Vidi A.J. Arberry, Sufism, London, 1953., poglavlje VII.
25 Gāw māī je mitsko stvorenje, pola riba - pola bik, koje pridržava zemlju.
26 Vidi F. Schuon, In the Tracks of Buddhism, u prijevodu M. Pallisa, London, 1968., poglavlje XV
Shfletuesi i Kur'anit
Lajme