Studija profesora Algara o fenomenu vehabizma dolazi u pravi trenutak: dolazi nakon uspona i pada talibanskog režima u Afganistanu, čija je «islamska» vlast neporecivo bila kopija vehabijsko-saudijske vlasti na Arabijskom poluostrvu. Razlika među njima bila je u tome što je prva uništena zbog toga što je pružala otpor zapadnom kabadahijskom ponašanju, dok potonja opstaje zahvaljujući američjkom interesovanju za naftne rezerve u regionu. Zapadni mediji kao «vehabije» karakteriziraju bilo koju džihadsku grupu u Centralnoj Aziji i uobičajeno koriste fraze poput «strogi sunnijski islam» ili «puritanski islam» kako bi opisali saudijsku ili talibansku vlast. Ali, vehabizam nije isto što i sunnijski islam; ustvari vehabije napadaju mnoge sunnijske tradicije kao širk (višeboštvo, pridruživanje Bogu partnera) i bid'at (novotariju), primjer čega je obilježavanje Poslanikovog dana rođenja.Većina nevehabija ima opštu predstavu o vehabizmu makar da osobno nisu imali doticaj sa njim. Općenito govoreći, vehabije uživaju u polemici, ne trpe drugačije mišljenje, često su šovinistični u svojim tumačenjima i obično površni u pristupu. Bilo ko sa vehabijskim sklonostima je općenito vrlo slobodan u upotrebi tako jakih termina kao što su bid'at, kufr (nevjerovanje), akida (vjerovanje), širk i hurafat (izmišljotine, praznovjerje).
Ipak, sklonost da se obilježi i osudi nije ekskluzivno vehabijska. Brojni drugi pseudo-intelektualni pokreti za «čišćenje» islama nastali su kasnije, često tvrdeći da su muslimani u zabludi «stoljećima» i da mogu biti spašeni samo ovim njihovim «očišćenim» razumijevanjem, kao da u islam ugrađeni sistem skretanja i popravljanja nije adekvatan. U ovu kategoriju se mirne duše mogu svrstati zagovornici «zlatnog dinara» i sljedbenici anti-hadiskog pokreta, oba ekstremna na poptupuno suprotnim pozicijama, ali identična u pristupu i načinu razmišljanja: jedni obuzeti monetarnim pitanjima, drugi slabim hadisima.
Za bilo koji pokret koji nema intelektualno utemeljenje očekivati je da doživi neuspjeh, posebno kada nastoji interpretirati i ponuditi smjernice objavljene paradigme. Vehabizam je izrastao iz malog lokalnog početnog oblika i uvriježio se u umu mnogih muslimanskih pojedinaca i grupa od Indonezije do Evrope. Historijsko poštenje traži da priznamo da je to samo po sebi neki uspjeh. Istina, vehabizam danas ne može imati isti zamah kao u svojim ranim danima, ali je njegov uticaj na muslimanski svijet neporeciv.
Na Zapadu muslimani mogu susresti vehabijske tendencije među najidealističkiji orijentiranom mladeži, na koju se vrši uticaj putem od strane Saudijaca sponzoriranih organizacija poput Muslim Student Associations (Muslimanska studenstka udruženja), The Muslim World League (Muslimanska svjetska liga), The World Assembly of Muslim Youth (WAMY, Svjetska skupština muslimanske mladeži), te niza akademskih instituta i izdavačkih kuća. Na Istoku je priča o vehabijskom uspjehu kraća, mada su Saudijci finansirali muslimanske omladinske organizacije na Indijskom potkontinentu i jugoistočnoj Aziji. Primjer su grupa Jamaat Muslimin u Indiji i Muslim Youth Movement of Malaysia (ABIM).
Bilo bi, međutim, vrlo pogrešno ocijeniti te organizacije kao vehabijske tvorevine. Društvene, kulturne i finansijske okolnosti su doprinijele da ove grupe prihvate saudijsko-vehabijsku pomoć. U većem dijelu Indije i u malajskom svijetu čak i većina antivehabija priznaje da je u lokalne muslimanske tradicije prodrlo mnog neislamskih vjerovanja i praksi; različiti oblici vehabizma ponudili su taj radikalni poticaj na «čišćenje» koji lokalna ulema nije uspjela osigurati. Neki čak pokušavaju opravdati vehabijski «historijski terorizam» na Arabijskom poluostrvu, počinjen rušenjem mjesta od historijskog značaja, poput biblioteka i mezara ashaba. Vrlo je upitno da li je sve ovo učinjeno iz iskrenih vehabijskih pobuda, kako primjećuje Algar: palače saudijskih monarha su nekako izmakle vehabijskom «čišćenju».
Saudijski islamski programi provode se u nastojanju da se zadobije politički legitimitet unutar ummeta putem propagiranja islamskih istina, mada sa upitnim interpretacijama. Krajnji produkti takvih programa su u najboljem slučaju na nivou intelektualnih vježbi svršenog studenta islamskih studija. Jedan od primjera je takozvana revidirana verzija prijevoda Kur'ana od Abdullaha Yusufa Alija. Godine napora vehabijski orijentiranih učenjaka rezultirale su iskrivljenom verzijom originalnog djela, u kome su svi komentari ili termini vezani za tesawwuf – koji je po vehabijama novotarija – ispušteni.
Interesantan je Algarov komentar kojim on odbacuje teoriju da vehabizam ima učeno porijeklo. On zaključuje da Muhammed ibn Abdul-Vehhab nije imao ni intelektualno niti duhovno utemeljenje. Ovlašan pogled na neke vehabijske spise i izvore pokazuje nedostatak studioznosti i intelektualnog poštenja. Mnoge od tih knjiga su, kako on primjećuje, puke zbirke hadisa o različitim temama. Vjerovatno šale radi, Algar tvrdi da je i samo mjesto rođenja vehabizma dovoljno da na njegova učenja gledamo sa podozrenjem, spominjući «apokaliptički hadis» o Nedždu koji se ne može porediti sa drugim regionima po božanskom blagoslovu. On dodaje. «Dovođenje apokaliptičkog hadisa u vezu sa vidljivim historijskim fenomenima je hazardesrski poduhvat i bolje ga je izbjegavati, a ovaj hadis, ako je stvarno autentičan, mogao bi se sagledavati u smislu potpuno nevezanom za vehabizam.» (str. 5-6).
Koristeći djela orijentalista i arapskih muslimana, vehabija kao i nevehabija, on dokazuje da je vrhunac vehabizma bilo uspostavljanje Kraljevine Saudijske Arabije. Algarovo objašnjenje ranog uspona vehabizma je takođe korisno za razumijevanje uspona saudijske dinastije na Arabijskom poluostrvu i toga kako su kolonijalne sile, konkretno Britanci, koristile takve grupe da ostanu djelatno prisutne na tim prostorima dugo nakon što «odu». To su historijske činjenice, ali se čini da je autoru promakla činjenica da vehabije čak ni u svojim ranim danima nisu bili puno drugačiji od svojih modernih paraca, poput talibana. Sljedbenici vehabizma su možda bili nepripremljeni i neosposobljeni da se nose sa smicalicama i lukavstvima Britanaca. Zar ne bi moglo biti da su ti naivni sljedbenici iskorišteni od strane Britanije zbog svoje nesofisticiranosti?
Davši pregled vehabizma, Algar objašnjava različite aktivnosti Saudijaca kroz koje oni, koristeći svoje naftno bogatstvo, propagiraju vehabijsko učenje u ostatku muslimanskog svijeta kroz gorespomenute organizacije. Dok se za vehabije može reći da u muslimanskim zemljama nemaju baš mnogo uspjeha, činjenica je da se vehabijska «ideologija» ubrzano širi među muslimanima na Zapadu. On takođe pobija zapadnu propagandu o takozvanom vehabijskom uticaju na Kavkazu i u Centralnoj Aziji.
posljednji dio knjige bavi se ši'ijskim odgovorima na vehabizam. Jedna od prvih vehabijskih meta bili su ši'ije u svetoj zemlji, a vehabijski učenjaci su izdavali fetve kojima ih osuđuju i vele da se njihova krv može prolijevati. Alger potom brzo prelazi na savremeni odnos vehabija prema ši'izmu i na to kako oni koji su protiv saudijske dinastije nastavljaju odražavati vehabijska osjećanja uprkos kriticizmu prema Muhammedu Abdul-Vehhabu zbog njegovog savezništva sa Saudima.
Drugi disidenti vehabijskih sklonosti su se bolje prilagodili i preferiraju da budu među (po vehabijskim standardima) «diplomatskijim» vehabijskim rođacima, zvanima selefije, nazvanima tako po generaciji selefa, Poslanika i prvih halifa. Algar nas, međutim, upozorava na postojanje tendencije ljudi koje on naziva «profesionalnim antivehabijama» da za vehabizam optužuju svakoga ko nije pretplaćen na njihove političke i vjerske poglede. Selefije i oni kojima je palestinski slučaj glavni prioritet su, naprimjer, neke od njihovih žrtava u Americi. On piše: «Nema sumnje da selefijski način mišljenja ima mnogo pristalica, a nema sumnje ni u to da on ima mnogo zajedničkih tačaka sa vehabizmom...međutim, netačno je, neodgovorno i opasno – posebno u klimi nakon 11. septembra – brkati «selefije» sa «vehabijama» i slikati sliku američkih muslimana prema kojoj su oni većinom vehabije» (str. 67-68).
Knjiga završava nekim izabranim spisima Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba i njegovih sljedbenika i ši'ijskim odgovorom na vehabizam u vidu pisma šejha Ja'fara Kashif al-Ghita upućenog Abdul-Aziz bin Muhammed bin Sa'udu, u kome pobija mnoge optužbe o širku i kufru iznesene protiv ši'ija.
Algarov esej je možda najjača optužnica protiv ovog pokreta od strane nekog savremenog akademski obrazovanog muslimana sa Zapada, visoko uvažavanog zbog njegove učenosti. Ipak, nije mudro takve grupe označiti kao one koji izlaze iz okvira islama i profesor Algar je vrlo pažljiv kako to ne bi učinio. Zadaća je da muslimani budu upozoreni na takva opasna učenja unutar islama. Ipak je mnogo produktivnije tragati za zajedničkim osnovama sa takvim grupama i angažirati ih u islamskom pokretu, umjesto rasipanja energije u suprostavljanju njihovim tvrdnjama. Istina je da i pristalice i protivnici Algarovih gledanja na vehabizam mogu biti iznenađeni našavši da su razlike među njima irelevantne zajedničkim neprijateljima islama.
Sa engleskog,
Fikret Pašanović
Shfletuesi i Kur'anit
Lajme