Islam ima svoje specificnosti koje ga itekako znacajno distanciraju od drugih ideologija, sistema i religija. Islam nije teologija, jer, uz vjerovanje, islam je i nacin života koji treba prakticno primijeniti i ne može se svesti na tako usku oblast, što je inace slucaj sa teorijskim teološkim studijama. Otuda u islamu izgradnja vjerovanja nije tekla u vidu nekakve teorije, ideologije ili dijalektike, vec u formi živog, organskog sjedinjavanja i direktnog formiranja života koji se prakticira u samoj zajednici.
Islam ima svoje specificnosti koje ga itekako znacajno distanciraju od drugih ideologija, sistema i religija. Islam nije teologija, jer, uz vjerovanje, islam je i nacin života koji treba prakticno primijeniti i ne može se svesti na tako usku oblast, što je inace slucaj sa teorijskim teološkim studijama. Otuda u islamu izgradnja vjerovanja nije tekla u vidu nekakve teorije, ideologije ili dijalektike, vec u formi živog, organskog sjedinjavanja i direktnog formiranja života koji se prakticira u samoj zajednici.
Doista je islam ozbiljan, dinamican i praktican nacin života. On je i objavljen s ciljem da uredi život u njegovoj prakticnoj formi i da konkretnu stvarnost potcini svojim kriterijima. Buduci da dolazi od Nepogrešivog, zasnovan je na znanju a ne neznanju, na savršenstvu a ne neispravnosti, na snazi a ne slabosti i na mudrosti a ne hirovitom mišljenju! Sve koncepcije, vrijednosti, standardi, kriteriji, etika i moral proizilaze iz Njega samoga. Nije slucaj, kao u drugim sistemima, da sve to proizilazi od ljudi, pa postupajuci tako, oni povjeravaju ljudskim bicima, a ne Svemogucem Allahu, pravo vlasti nad njima.
Inace, islam, po svojoj prirodi, ne trpi da bude predstavljen samo kao duhovna i kulturološka kategorija, jer to odudara od njegove naravi i njegovog konacnog cilja. On nikada ne prerasta u cistu teoriju, vec uvijek zadržava status dinamicne realnosti.Potrebno je znati da, kako god je islam božanska vjera, on, u isto vrijeme, ima i božanski metod u djelovanju. On je u potpunom suglasju sa prirodom islama i zato nikako nije moguce odvojiti supstancu islama od njena metoda u praksi.
Treba naglasiti da je islam, kako god je objavljen da promijeni idejnu koncepciju covjecanstva, i, sukladno tome, životnu stvarnost i svakodnevnicu, isto tako je došao da promijeni metod i program kojim se ta koncepcija izgraduje i kojim se mijenja ta životna stvarnost.Otuda je Kur'an objavljivan sukcesivno, kako bi se promjena te koncepcije mogla na prirodan nacin i ostvariti: I kao Kur'an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo pomalo kazivao, i prema potrebi ga objavljujemo. Uloga božanskog metoda i programa je da nam pruži poseban nacin mišljenja kojim cemo se osloboditi svih vidova neislamskih mišljenja koje trenutno dominiraju svijetom i sve izraženije prodiru u muslimansku kulturu, obrazovanje i svakodnevnicu.
Mora se upozoriti da je katastrofalna zabluda nekih intelektualaca da se živo islamsko vjerovanje koja mora imati svoju potvrdu u dinamicnoj, progresivnoj životnoj stvarnosti udalji od svoje prirode i pretvori u teoriju namijenjenu izucavanju i opcem obrazovanju, samo zato da bi se bijednim i nesavršenim ljudskim teorijama suprotstavili nekakvom islamskom teorijom.Islam svoju ulogu može obaviti samo na sretnoj sintezi izmedu teorijskih uputstava i prakticnog djelovanja, kako je primjecivao naš veliki intelektualac šehid Mustafa Busuladžic, podcrtavajuci da se misija islama ne bi zadržala ni 14 godina a ne 14 stoljeca, da nije bilo dosljedne sinteze izmedu rijeci i djela Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Covjecanstvo, narocito u ovom vremenu, nece da sluša samo ucenje, a da njegovu potvrdu ne vidi u prakticnom životu.
Prva generacija muslimana dobro je to znala i primijenila u svojoj svakodnevnici. Na žalost, kasnije generacije nisu mogle pratiti prethodne, pa je došlo do nesuglasja izmedu teoretskih promišljanja i prakticnog djelovanja. Kako to danas povratiti?Od današnjih muslimana ne ocekuje se da covjecanstvu ponude nekakva vanredna materijalna i naucna dostignuca, jer je potrebno prilicno puno vremena da se dostigne Evropa i Zapad u tim segmentima. Potrebno je tražiti ono što nedostaje zapadnoj kulturi i civilizaciji! Ono što nedostaje zapadnoj kulturi i civilizaciji jeste nepatovreno vjerovanje/aqida i nepogrešivi,božanski metod i program/menhedž koji ce savremenom covjecanstvu omoguciti da sacuva materijalna i naucna dostignuca pod drugom koncepcijom koja ce udovoljavati potrebama ljudske prirode. Ta aqida i taj menhedž moraju se prakticno primijeniti u ljudskom društvu.
Današnji ljudi, bez obzira na visok stupanj nauke i tehnike, robuju jedni drugim. Ustvari, u svakom drugom sistemu – izuzev islamskom – ljudi na ovaj ili onaj nacin robuju jedni drugima. Oni jedni druge, istina, ne cine gospodarima u onom primitivnom, prostom obliku vec se to manifestira u formi uzimanja prava ustanovljenja razlicitih koncepata i vrijednosti, propisa i zakona, organizacija i sistema, te u formi onoga što Allah Uzvišeni nije dopustio. Jedino u islamu ljudi se ne pokoravaju ljudima. Oni robuju samo Rabbu, jedino od Njega primaju naredbe i samo se Njemu pokoravaju. To je taj novi koncept koji mi možemo ponuditi covjecanstvu!Taj koncept je utemeljen na originalnoj Allahovoj rijeci – Kur'anu i na sunnetu Allahovog Poslanika, s.a.v.s, koji je samo jedna od manifestacija tog nepatvorenog izvora. Dolaskom Muhammeda, s.a.v.s, derogirani su svi ostali zakoni, što, eksplicite, Poslanik islama, s.a.v.s, podvlaci Omeru b. el-Hattabu, r.a, naredujuci mu da ostavi stranicu Tevrata koju je držao u ruci, rekavši: Tako mi Allaha, da je Musa živ, tu medu vama, mene bi slijedio!
Tako je Allahov Poslanik, s.a.v.s, nastojao formirati, kako primjecuje šehid Sejjid Qutb, generaciju cistog srca, nepomucena razuma i misli, jasne svijesti. Nastojao ju je izvorno formirati, bez ikakava spoljnog utjecaja koji bi dolazio izvan božanskog pravca, što je jedino Kur'an mogao garantirati.Islam poznaje samo dva društva: islamsko i neislamsko. Islamsko je ono u kojem se islam primjenjuje u cjelini, na svim nivoima i u svim segmentima: na idejnom, u podrucju ibadeta, zakonodavstva, poretka, ekonomije, politike, morala, bontona... Nije islamsko društvo ono koje se sastoji od ljudi koji sami sebe nazivaju muslimanima ili se samo radaju u islamu, dok njihov zakon nije šerijat, pa makar svi njegovi clanovi obavljali namaz, postili ramazan i obavljali hadž. Islamsko društvo nije ni ono koje sebi njegovi clanovi projiciraju u glavi, na temelju svojih predodžbi, a ne na temelju stvarne Allahove rijeci i jasne prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s.
Neislamsko ili džahilijjetsko društvo nekada poprima oblik apsolutnog negiranja islama i svega što je islamsko, a historiju objašnjava na dijalekticko-materijalisticki nacin a nekada se izražava kroz društvo koje ne porice Allahovu egzistenciju, ali mu dodjeljuje samo nebesko carstvo iskljucujuci ga iz zemaljskog carstva. Otuda ne primjenjuju Njegov šerijat za uredenje ovosvjetskog života i svoje svakodnevnice i ne drže se onih vrijednosti i kriterija koje je On ucinio postojanim i trajnim za ljudski život. Takvo društvo dopušta da ljudi obožavaju Allaha, dž.š, u džamijama, ali im zabranjuje da se zalažu i zagovaraju primjenu šerijata u svom cjelokupnom životu. Na taj nacin takvo društvo negira ili zanemaruje Allahovu, dž.š, supremaciju i dominantnost na Zemlji, o cemu Allah Uzvišeni jasno kaže: On je Bog i na nebu i na Zemlji!Vrhovna vlast u jednom društvu pripada jedino Allahu Uzvišenom a odražava se u dominiranju Allahovog, dž.š, šerijata. To je jedini oblik društvenog uredenja u kojem se ljudi mogu istinski i u cjelosti osloboditi robovanja drugom covjeku. Neophodno je istaci da se primjena šerijata ne smije svoditi samo na zakonske odredbe i regulative, kako, nažalost, danas neki shvataju, vec šerijat obuhvata i poimanje svijeta. Metode i programe djelovanja, sisteme vrijednosti, kriterije, obicaje, tradiciju, bonton i dr.
Islam, kako god rješava najtajanstvenija pitanja ljudske zapitanosti, on rješava i najobicnije i najbanalnije ljudske potrebe. Allah Uzvišeni ga je ucinio kodeksom ljudskog ponašanja. Savršeno znajuci covjeka, njegove potrebe i aspiracije, savršeno mu je i pokazao put njegovog kretanja ovosvjetskom pozornicom i uputio ga ka sretnom utoku i završetku.Pored odgovora na tri najesencijalnija pitanja, koja covjeka nikada nisu prestala okupirati: Odakle dolazi; šta je krajnji cilj njegovog postojanja i gdje ce, na kraju, skoncati?, islam osvjetljava i najobicnije ljudske potrebe. To je na najbolji nacin ilustrirala jedna kršcanka koja je nedavno prešla na islam. Ona, naime, tvrdi da nije na islam prešla zahvaljujuci nekim velikim studijama ili teoretskim razglabanjima, vec shvatanju da je islam tako decidno i precizno odgovorio na najobicnije životne stvari i da islam, prakticno, daje uputstva za sve što covjek u životu radi. Ona napominje da je u kršcanstvu, npr. bitan samo odnos prema Bogu, ali naše ponašanje u društvu moramo sami regulirati i ljudskim poimanjem definirati.
I, doista, analizirajte: Ima li i jedan segment ljudskog ponašanja da ga šerijat nije riješio i dao uputstva za njegovo realiziranje?! U islamu se zna kako se u svakom momentu ponašati prema muslimanu, prema nemuslimanu, prema prirodi, okolini, cak i životinjama! Zna se nacin sjedenja, ležanja, ustajanja, dolaska u društvo, odlaska iz društva, nacin prilaska osobi drugog spola, nacin konzumiranja jela i pica... Cak i nacin vršenja fiziološke potrebe nije izostavljen: zna se tacno kako to izvršavati, šta prouciti prije ulaska u toalet, šta prouciti kada se izade iz njega, kako se ponašati u toku samog izvršavanja fiziološke potrebe i sl.Neko ce se, naravno, zapitati zašto je islam precizirao ama baš svaki pokret u životu covjeka. Ako pratite naucna dostignuca, na to pitanje dobit cete i adekvatan odgovor i tek tada cete ustanoviti: zašto ne piti vodu na jedan gutljaj, zašto ne spavati na trbuhu, zašto ne vršiti malu fiziološku potrebu stojeci, zašto je muškarcima zabranjeno nositi svilu i zlato i dr.?!
Buduci da Allahov Poslanik, s.a.v.s, od strane Gospodara svjetova nije došao da dostavi samo puko vjerovanje, vec i svakodnevno djelovanje, mi se osjecamo obaveznim slijediti ga i u nacinu njegovog ponašanja i kulture življenja, jer cemo samo tako, primijeniti program koji je zacrtao Plemeniti Allah, koji nam je kroz Poslanikovo, s.a.v.s, djelovanje otkrio rješavanje svih životnih enigmi i problema.Uz to, slijedeci Poslanikov, s.a.v.s, primjer u svim životnim situacijama, pa i kulturi našeg ponašanja, mi, ustvari, drasticno smanjujemo mogucnost pogrešaka u našim postupcima. Naime, Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije se ponašao u životu shodno svojim željama i prohtjevima, vec shodno Allahovoj, dž.š, koncepciji s kojom je On iskljucivo zadovoljan. To najbolje ilustrira hadis koji prenosi Abdullah b. Mes'ud, r.a: Moj Gospodar me odgojio i najbolji mi odgoj dao!
Otuda je slijedenje Poslanika, s.a.v.s, postalo pretpostavkom pokoravanja samom Gospodaru svemira i svih nas. Pogledajmo: Onaj ko se pokori Poslaniku, taj se pokorio i Allahu!Poslanik islama, s.a.v.s, je , milošcu Allahovom, trasirao put svakog svog sljedbenika u svim segmentima njegove svakodnevnice i, otuda, Allah jasno potcrtava: Ono što vam Poslanik donese, to uzmite, a ono što vam zabrani, ostavite!
Stoga, Allah Uzvišeni slijedenje Poslanika, s.a.v.s, vezuje za Svoju milost i nagradu koju ce ljudima dati: Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu i koji Allaha cesto spominje.Smatrajuci da je i kultura ponašanja i naš bonton na nacin kako je to cinio Allahov poslanik, Muhammed, s.a.v.s, veoma bitan za naše ukupno vjerovanje i svakodnevno djelovanje, na narednim stranicama cemo ga tretirati i, koliko je moguce, osvijetliti. Ovo je jedan od modusa da našu pripadnost islamu dokažemo i primijenimo u našoj svakodnevnici.
KULTURA PONASANJA U DZAMIJIDžamija je u islamu nezamjenljiva institucija: rasadnik znanja, svjetionik vjere i mehanizam za transformaciju ljudi. Vjernik je za džamiju vezan vec od rodenja – od nadijevanja imena i ucenja ezana na uho novorodencetu, preko vjencanja i ulaska u novi život, do kraja života i klanjanja dženaze-namaza.
Za vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s, džamija je bila prva škola, odgajalište, parlament, kasarna i svekoliko svakodnevno stjecište svih generacija muslimana. Ona je bila i socijalna ustanova u kojoj su se prikupljale informacije o socijalnom stanju vjernika, te pomagali jetimi, sirocad i ugroženi. Bila je i svojevrsni centar gdje su se saznavali najpotrebniji podaci o clanovima zajednice: razlog njihovog odsustva, bolest i nacin zijareta bolesnika ili, eventualna, smrt i vrijeme posljednjeg susreta i klanjanja dženaze.Danas je, nažalost, džamija uveliko izgubila na svojoj aktuelnosti i vanredno širokoj lepezi i domenu djelovanja. Gotovo da je svedena na mjesto molitve u kojem ce vjernik samo obaviti namaz, ili na pokopnu ustanovu bez koje se ne može obaviti posljednji ispracaj nekog ko preseli na ahiret.
Nadamo se, da ce ovoj instituciji biti vracen njen nekadašnji ugled i da ce, relativno brzo, postati, kako što je bila i u periodu prvih generacija muslimana, nit koja ce uvezivati sve muslimane, spajati ih, organizirati i uvezivati, kao što su saffovi uvezani i cvrsto spojeni dok vjernici koji obavljaju namaz stoje jedan uz drugog.Allahov Poslanik, s.a.v.s, jasno je kazivao i prakticno pokazao kako se ponašati na svakom mjestu i u svako vrijeme. Njegova životna praksa pokazala je kako se treba ponašati u džamiji. Cilj ovog rada je da, na temelju njegovih hadisa i prakse, pojasnimo kako bi ponašanje vjernika trebalo da bude u džamiji i da tako i postupamo.
Podsticaj na posjecivanja džamija
Brojni su hadisi Vjerovjesnika, s.a.v.s, koji podsticu vjernike na posjecivanje džamija i klanjanje namaza u njima. Spomenut cemo samo neke:Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kad god neko ode u džamiju – jutrom ili navece – Allah mu pripremi mjesto u Džennetu, koliko god puta ode ujutro i navece.
Ebu Hurejre, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: Ko se kod svoje kuce ocisti a zatim ode u jednu od džamija da obavi jedan od Allahovih farzova, jednim korakom mu se oprašta grijeh a drugim podiže stepen (u Džennetu).Abdullah b. Omer, r.a, prenio je od Poslanika islama, s.a.v.s: Namaz obavljen zajednicki je vredniji od namaza pojedinca za dvadeset sedam puta.
Ebu Hurejre, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Sedam vrsta ljudi ce biti u Allahovom hladu na dan kada nikakvog drugog hlada – osim Njegovog – nece biti: pravedan vladar, mladic koji odraste u pokornosti Allahu, osoba cije je srce stalno vezano za džamiju, prijatelji koji se vole iskljucivo u ime Allaha, sastaju se i razilaze samo u ime Njega, covjek kojega lijepa i ugledna žena pozove na blud, a on kaže: Ne, ja se bojim Allaha!, covjek koji udjeljuje sadaku tako da mu ljevica ne zna šta mu je udijelila desnica i covjek koji se sjeti Allaha u samoci pa mu oko zasuzi!Priprema za odlazak u džamiju
Potrebno je da vjernik, prije odlaska u džamiju, ispuni odredene uvjete. Dužan je da uzme abdest, odnosno da se okupa, da obuce najljepšu odjecu i da se namiriše.Allah Uzvišeni kaže: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kada hocete namaz da obavite.
Posebno je to naglašeno u slucaju odlaska na džumu i bajram-namaze. Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, u hadisu koji prenosi Abdullah b. Omer, r.a, rekao: Kada neko od vas bude htio ici na džuma-namaz, neka se prethodno okupa!U predaji Ebu Se'ida el-Hudrija, r.a, navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kupanje petkom dužnost je svakoj punoljetnoj osobi, pranje zubi i upotreba mirisa ukoliko ga ima.
Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, takode, kako prenosi Ebu Hurejre, r.a, rekao: Ko se u petak okupa, poput kupanja od džunupluka, zatim ode u džamiju u prvo vrijeme,kao da je devu žrtvovao, ko ode u drugo vrijeme,kao da je kravu žrtvovao, ko ode u trece vrijeme kao da je rogatog ovna žrtvovao, ko ode u cetvrto vrijeme kao da je kokoš žrtvovao, ko ode u peto vrijeme kao da je jaje žrtvovao, a kada se imam pojavi, dodu meleki i slušaju hutbu.Polazak u džamiju
Allahov Poslanik, s.a.v.s, bi, kada bi izlazio iz kuce, cinio to lijevom nogom, a onda bi proucio dovu:Allahu, ucini svjetlo u mom srcu i u mome vidu, ucini ga s moje desne strane i iza mene, daj mi ga u mojim žilama, mesu, krvi, kosi i tijelu.
Znacajno je napomenuti da osoba koja se uputi ka džamiji ne smije saplitati prste svojih ruku, buduci da se i sam odlazak u džamiju racuna kao da je osoba u samom namazu, a takav postupak je muslimanu zabranjen. Ka'b b. 'Udžre, r.a, prenosi u tom pogledu hadis Poslanika islama, s.a.v.s: Kada neko od vas lijepo i propisno uzme abdest a zatim se zaputi ka džamiji, neka ne saplice prste svojih ruku, jer je on vec u namazu!Preporucuje se smireno i dostojanstveno koracanje ka džamiji, bez velike žurbe, a posebno bez trcanja, jer je osoba prakticno u namazu onog momenta kada se uputi ka džamiji. Ebu Katade, r.a, kaže: Dok smo klanjali za Allahovim Poslanikom, s.a.v.s, zaculi smo graju nekih ljudi, pa ih je Vjerovjesnik, s.a.v.s, nakon što smo klanjali, upitao: Šta vam je? Odgovorili su: Žurili smo na namaz! On im je, tada, rekao: Nemojte tako raditi! Kada pristupate namazu, pristupajte mu smireno i dostojanstveno, pa ono što stignete za imamom klanjajte, a ono što vam je izamaklo nadoknadite!
Slicna je predaja i Ebu Hurejre, r.a, u kojoj Poslanik, s.a.v.s, upozorava: Kada cujete ikamet, krenite na namaz tiho i dostojanstveno, a ne trcite! Ono što ste stigli klanjajte, a potom dopunite ono što vam je prošlo!Zbilja je ružan osjecaj, kada neko zakasni u džema'at, pa pocne trcati po džamiji kao po sportskom terenu, kako bi stigao na neki rekjat. Otuda je Poslanikova, s.a.v.s, preporuka: smiren i dostojanstven pristup namazu, kako bi se i džamiji, kao casnom mjestu, ukazalo dužno poštovanje i respekt. Osim toga, dolazak u džamiju, prije ikameta, donosi nam brojne blagodati koje necemo zadobiti ako ne stignemo blagovremeno u džamiju. Izmedu ostalog, to je: klanjanje dva rekata tehijjetu-l-mesdžida, dova izmedu ezana i ikameta i izgovaranje pocetnog tekbira u vrijeme kada to cini imam.
Ulazak u džamiju
Pri ulasku u džamiju treba voditi racuna da se u džamiju ulazi desnom nogom, na temelju prakse Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Naime, Aiša, r.a, prenosi od Vjerovjesnika, s.a.v.s, da je u svim stvarima preferirao desnu stranu.Imam Buhari navodi Aišinu, r.a, predaju u kojoj stoji: Vjerovjesnik, s.a.v.s, davao je desnoj strani prednost u svakom svom poslu koliko god je mogao: u svom cišcenju, cešljanju i oblacenju odjece. Buhari naslovaljava odjeljak u kojem citira naprijed navedeni hadis: Ulaženje desnom nogom u džamiju i druge prostorije, i prije samog navodenja hadisa spominje da je Abdullah b. Omer, r.a, poznat po striktnom slijedenje Poslanika islama, s.a.v.s, u svim segmentima života, ulazio u džamiju desnom, a izlazio lijevom nogom.
DovaPrilikom ulaska u džamiju donosi se selam na Poslanika, s.a.v.s, i prouci: Bismillahi ve-s-selamu 'ala Resulillahi. Allahummegfirli zunubi, veftah li ebvabe rahmetike!/U ime Allaha. Neka je selam na Allahovog Poslanika. Allahu, oprosti mi grijehe i otvori mi vrata Svoje milosti! Ovu predaju od Poslanika, s.a.v.s, prenosi njegova kcerka Fatima, r.a. Slicnu predaju od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi i Ebu Usejid, r.a, odnosno Ebu Humejd es-Sa'idi, r.a.
Lijepo je prouciti i dovu koju je od Poslanika, s.a.v.s, prenio poznati ashab Abdullah b. 'Amr b. el-'As, r.a: E'uzu billahi-l-'azim, ve bivedžhihi-l-kerim, ve sultanihi-l-kadim, mine-š-šejtani-r-radžim! /Utjecem se Velikom Allahu, Njegovim Plemenitim Licem i Vjecnom Vlašcu da me sacuva od prokletog šejtana! Kada osoba izgovori ovu dovu, šejtan, tada, prizna: Od mene je sacuvan citav dan!Nazivanje selama
Sunnet je nazvati selam prisutnima u džamiji. U predaji Suhejba, r.a, kao i Bilala, r.a, navodi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, na selam ashaba, kada bi bio u namazu, odgovarao išaretom ruke.Pokudenost prelaska preko ramena klanjaca i njihovo razdvajanje:
Brojni klanjaci kada zakasne na namaz, prelaze preko ramena klanjaca i, cesto, razdvoje dvije osobe da bi sebi obezbijedili mjesto u saffu. To svakako treba izbjegavati. Naime, treba na vrijeme doci u džamiju i popunjavati prazna mjesta u safovima, kako kasnije ne bi bilo potrebe da se prelazi preko ramena klanjaca ili razdvajaju dvojica klanjaca u saffu. Selman el-Farisi, r.a, prenosi od Allahovog Poslanika, s.a.v.s, da je rekao: Ko se petkom okupa, što je bolje moguce, namiriše se, pa izade rano u džamiju ne rastavivši dvojicu klanjaca, a zatim klanja ono što je propisano, pa šuti i sluša imama dok hutbu drži, Allah ce mu oprostiti grijehe pocinjene izmedu dvije džume!Pokudenost prelaska ispred klanjaca
Treba paziti da se ne prelazi ispred klanjaca dok je u namazu, kako ga ne bismo dekoncentrirali. Ta praksa takode je prisutna kod onih koji kasne na namaz, pa onda pokušavaju dospjeti do prvih safova. Otuda je neophodno ubrizgati u svijest ljudi da dolaze na vrijeme u džamiju i da popunjavaju sva mjesta koja su prazna u prvim safovima, kako se ne bi ukazala prilika onima koji kasne da moraju uciniti tako pokudene stvari i prelaziti ispred klanjaca.Allahov Poslanik, s.a.v.s, je, upozoravajuci na taj cin, eksplicite naglasio: Da neko od vas ceka stotinu godina, bolje mu je nego da prode ispred svog brata koji klanja!
Islamski ucenjaci, uglavnom, smatraju da je prolazak ispred klanjaca mekruh. Medutim, Imam en-Nevevi i neki drugi smatraju da je prolazak ispred klanjaca, bez sutre, haram. Imam el-Kasimi, takode, to drži haramom, izuzev u dva slucaja:1. ako osoba primijeti slobodan prostor u prvom safu, pa ga želi popuniti i tako upotpuniti saf ispred sebe,
2. ako bude tolika gužva i stiska i da ne nade drugog izlaza. Ukoliko se klanja u džema'atu, onda je sutra imama dovoljna i za kompletan džema'at.Tehijjetu-l-mesdžid
Kada se ude u džamiju, u vrijeme kada nije mekruh klanjati ili prije nastupanja odredenog namaza, prije nego sjednemo klanjacemo dva rekata tehijjetu-l-mesdžida. To se temelji na hadisu Ebu Katade, r.a, u kojem Poslanik islama, s.a.v.s, traži od svojih sljedbenika da klanjaju ta dva rekata: Kada neko od vas ude u džamiju neka klanja dva rekata prije nego sjedne!Valja napomenuti da je kod nas obicaj da se ova dva rekata klanjaju samo u novootvorenoj džamiji ili u nekoj džamiji koju osoba prvi put posjecuje. Medutim, dužnost nam je napomenuti da se taj namaz klanja svaki put kada udemo u džamiju, osim ukoliko vec nije poceo odredeni namaz koji cemo klanjati u džema'atu ili ukoliko nije nastalo vrijeme u kojem je pokudeno klanjati: vrijeme izlaska sunca, kada je sunce u zenitu i kada sunce zalazi.
Po mnogima, taj namaz treba klanjati svaka osoba koja dode na džuma-namaz, pa makar imam vec držao hutbu, dok se, po hanefijskoj pravnoj školi, taj namaz izostavi i sjedne, kako bi se hutba slušala i okoristilo njome.Dakle, kad god se ude u džamiju, a muezzin nije poceo uciti ikamet za farz-namaz ili ne postoji neka druga spomenuta zapreka, klanjacemo dva rekata tehijjetu-l-mesdžida prije nego sjednemo u džamiji.
KULTURA PONAŠANJA ZA VRIJEME JELA I PICAKrajnji cilj našeg boravka na Zemlji je spoznaja i približavanje Gospodaru svjetova. To se postiže znanjem i djelovanjem. Taj cilj ne može se ostvariti, uz ostale pretpostavke, bez fizickog zdravlja i tjelesne sposobnosti, a to se postiže konzumiranjem hrane i pica.
Otuda su neki pripadnici Zdrave tradicije/Selefu-s-salih tvrdili da je hrana dio vjere i to, opet, na temelju kur'anskog teksta: dozvoljenim i lijepim jelima se hranite i dobra djela cinite! Naravno, ovdje se podrazumijeva da osoba jede da bi time poboljšala svoje intelektualne i fizicke sposobnosti na putu približavanja svome Gospodaru. Ako to bude cinila iz tih razloga, onda ce svaki zalogaj konzumiran na dozvoljen nacin biti nagraden i vrednovan na Sudnjem danu.Allahov Poslanik, s.a.v.s, u hadisu koji prenosi Sa'd b. ebi Vekkas, r.a, jasno to potcrtava:
Covjek ce, uistinu, biti nagraden cak i za zalogaj koji stavi u svoja i u usta svoje žene!Buduci da se cak i za uzimanje jela i pica predvida nagrada od strane Gospodara, potrebno je znati šta konzumirati, kako i na koji nacin. Sljedeca uputstva, na temelju sunneta Allahovog poslanika, s.a.v.s, na najbolji nacin ce nam pomoci da, uz uživanje u halal ishrani, dodemo i do obecane nagrade.
Naše ponašanje može se podijeliti u tri dijela: prije, za vrijeme jela i nakon jela.1. Kultura ponašanja prije jela
Ukoliko želimo da naše konzumiranje hrane bude blisko konzumiranju Poslanika islama, s.a.v.s, onda bi trebalo ispunuti sljedece uvjete:1. Voditi racuna da hrana koju konzumiramo bude sigurna od svih primjesa harama i da nacin sticanja zarade mora biti u skladu s islamskim propisima, kako se istice u kur'anskom ajetu: Ne jedite imovinu jedan drugoga na nepošten nacin!
2. Pranje ruku prije jela: Allahov Poslanik, s.a.v.s, prakticirao je pranje ruku prije jela, što vidimo u hadisu koji prenosi njegova casna supruga, Aiša, r.a, a u kojem se kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi bio džunub, a htio bi spavati – okupao bi se, a kada je namjeravao jesti – oprao bi ruke! Pranje ruku posebno je preporucljivo kada neko dira nešto što bi moglo ugroziti njegovu higijenu. Medutim, veliki broj islamskih ucenjaka prao je ruke prije jela cak i ako su vec bili abdestili. Ocito se time željelo biti što bliže praksi Poslanika islama, s.a.v.s. Tako Ebu Bekr el-Meruzi kaže: Vidio sam kako imam Ahmed, iako pod abdestom, pere ruke i prije i poslije jela!3. Serviranje hrane na zemlju ili sofru, a ne na sto, što je bliže sunnetu. U jednoj mursel-predaji koju prenosi Hasan el-Basri, spominje se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.s, kada bi se hrana donijela, postavio je na zemlju!, što je, po mnogima, bliže skromnosti. S druge strane, jesti na zemlji, odnosno tlu, znaci prisjecati se zemlje u koju treba leci, a jesti na sofri, aludira na sefer tj. putovanje i napuštanje ovog svijeta. Otuda je, jelo za stolom, kako cine drugi narodi, jedna od novotarija koje su nastale nakon Poslanika, s.a.v.s. Medutim, iako je jelo na zemlji bliže sunnetu, ipak, mnogi ucenjaci ne drže da je zabranjeno jesti za stolom ili necim drugim odignutim od zemlje, ako se ima za cilj što veca higijena prilikom uzimanja hrane.
4. Ne jesti naslonjen: Zna se da Allahov Poslanik, s.a.v.s, nije jeo naslonjen ni na jednu stranu. Ebu Džuhajfe, r.a, prenosi hadis u kojem stoji da je cuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako kaže: Ja, doista, ne jedem naslonjen! Ibnu-l-Kajjim pojašnjava da naslanjanja prilikom jela ima tri vrste: a) naslanjanje na stranu, b) sjesti podvijenih i prekrštenih nogu i c) naslanjanje na jednu nogu.U predaji Abdullaha b. Jusra, r.a, navodi se da je Poslaniku, s.a.v.s, poklonjena ovca koju je jeo sjedeci na koljenima, pa na upit ashaba zašto tako sjedi, Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Allah me je ucinio plemenitim robom a ne nepokornim silnikom! Ibn Bettal, komentarišuci taj hadis, smatra da je to Allahov Poslanik, s.a.v.s, ucinio iz pokornosti svome Gospodaru, velike zahvalnosti i vanredne skromnosti.
Iako jedna grupa islamskih autora smatra da se može covjek naslanjati i prilikom jela i da u tome nema nikakve zabrane, ipak Ibn-l-Esir smatra da je zdravstveno ispravnije ne naslanjati se prilikom jela, kako bi hrana bez problema mogla normalno ici svojim tokom, dok Ibrahim en-Nehai, predstavnik druge generacije muslimana, tvrdi da su oni smatrali pokudenim jesti naslonjeni plašeci se velikih trbuha!Ocito je, ukoliko bi se slijedila praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, sjedenja na koljenima ili sjedenja na lijevoj sa podrvnutom desnom nogom, cime se dobrano pritisne trbuh, ne bi se mogli prejesti, te bi nakon ustajanja od trpeze, imali sasvim dovoljno prostora za vazduh, što je kudikamo zdravstveno ispravnije, nego kada u mehkim i udobnim stolicama i za stolom pretrpamo trbuhe i ne nademo, nakon ukusnih jela, nimalo prostora za disanje!
5. Svaka osoba bi, prije nego pocne jesti, trebalo bi da ima namjeru da jede iz razloga što želi ojacati kako bi mogla sasvim normalno izvršavati Allahova naredenja, a ne zato da bi se uživalo u odredenoj hrani. U tome nam mogu pomoci prve generacije muslimana, koje su jele da bi mogle izdržati napore ibadeta. Imam Šafija veli: Nisam se najeo punih šesnaest godina!, navodeci razlog za to: jer sitost cini tijelo tromim i teškim, umanjuje pronicljivost, povecava san i cini osobu manje otpornom na ibadet!
Tako Ibrahim b. Šejban kaže: Punih osamdeset godina nisam ništa pojeo radi svoje pohote i gurmanluka! Zanimljiva je izjava Abdullaha b. Omera, r.a, koji kaže: Nisam se najeo otkako sam islam primio!
Praksa Vjerovjesnika, s.a.v.s, i prve generacije muslimana bila je da ne jedu dok ne izgladne, a kada izgladne ne jedu do sitosti. To je, priznacemo, najbolja preventiva protiv mnogih bolesti, od cega pati savremeni covjek. Analizirajmo Poslanikov, s.a.v.s, hadis pa cemo otkriti neslucene mudrosti u njemu. Mikdam b. Ma'dikerib, r.a, kaže da je cuo Vjerovjesnika, s.a.v.s, kako veli: Covjek nece napuniti posudu goru od svog stomaka. Dosta mu je nekoliko zalogaja da ojaca svoja leda, a ako vec moradne malo više da jede, onda neka trecinu stomaka napuni hranom, drugu vodom a trecu neka ostavi da može nesmetano disati!Koliko su prve generacije vodile racuna o tome, vidi se iz pisma Sufjana es-Sevrija koje je uputio Osmanu b. Zaidi, u kojem mu, izmedu ostalog, piše: Ako želiš da ocuvaš svoje tijelo zdravim i da smanjiš san i lijenost, onda smanji hranu!
6. Da bude zadovoljan onim što ima za jelo i što je servirano. Uz to se traži od svake osobe da ne traži mahanu u jelu. Ako može jesti ce, a ako ne može – ostavice! Tako Ebu Hurejre, r.a, prenosi da Resulullah, s.a.v.s, nikada hranu nije kudio, ako bi mu se dopala jeo bi, a ako ne bi, ostavio bi je!
7. Da se trudi da jelu prisustvuje što više osoba, jer je u tome bereket. Vahši b. Harb prenosi od svog oca a on od djeda da su ashabi pitali Vjerovjesnika, s.a.v.s: Allahov Poslanice, mi jedemo ali se ne možemo zasititi?! Odgovorio je: Ocito je da jedete odvojeno! Nakon njihovog prizananja da je tako, rekao je: Jedite zajedno i spomenite Allahovo ime pri tome, pa ce vam Allah spustiti svoj bereket u hrani!2. Kultura ponašanja za vrijeme jela
Za vrijeme jela treba obratiti pažnju na sljedece elemente:1. Prouciti Bismillu
Kako svaki posao treba poceti Bismillom, tako i objedovanje treba poceti Allahovim imenom. Omer b. ebi Seleme, r.a, prenosi, da je još kao djecak jeo sa Vjerovjesnikom, s.a.v.s, kada mu je napomenuo: Djecace, prouci Bismillu, jedi desnom rukom i jedi ispred sebe! Imam Nevevi kaže da je samo izgovaranje: bismillahi, dovoljno i da se time ispunjava sunnet. Medutim, on tvrdi da je još bolje i vrednije izgovoriti: Bismillahir-rahmanir-rahim. Uz to je mustehab glasno prouciti Bismillu radi podsjecanja drugih.Ukoliko bi se zaboravilo prouciti Bismillu na pocetku jela, onda ce se to uciniti cim se sjetimo u toku jela. Ovo se temelji na hadisu, koji od Vjerovjesnika, s.a.v.s, prenosi njegova supruga Aiša, r.a: Kada neko od vas jede neka prouci Bismillu na pocetku, a ako to zaboravi, neka, kada se sjeti, kaže: Bismillahi evvelehu ve ahirehu/U ime Allaha, na pocetku i na kraju!
Koliko je znacajno prouciti Bismillu za vrijeme jela najbolje ce ilustrirati hadis koji od Poslanika, s.a.v.s, prenosi njegov vjerni ashab Džabir, r.a: Kada neko od vas ude u svoju kucu, pa spomene ime Allaha Uzvišenog, pri ulasku i prilikom jela, šejtan kaže (svojim prijateljima): Nema vam konaka niti vecere!, a kada ude a ne spomene Allaha Uzvišenog, šejtan kaže: Našli ste konak!, a ako ne spomene Allaha Uzvišenog kada pocne jesti, tada kaže: Našli ste konak i veceru!
2. Jesti desnom rukom
Poslanik islama, s.a.v.s, je u svemu, casnom i dostojanstvenom, preferirao desnu stranu. Posebno je to naglašavao kada su u pitanju hrana i pice. Kategoricki je zabranio prinositi hranu ili tekucinu ustima lijevom rukom. U hadisu koji prenosi Džabir, r.a, Vjerovjesnik, s.a.v.s, upozorava: Ne jedite lijevom rukom, jer, doista, šejtan jede lijevom rukom!U predaji Abdullaha b. Omera, r.a, Allahov Poslanik, s.a.v.s, istice: Kada neko od vas jede, neka jede desnom rukom, a kada pije neka pije desnom rukom, jer, uistinu, šejtan i jede i pije lijevom rukom!
Na žalost, brojne se osobe, koje slijedeci zapadne manire i obicaje, odbacuju tu kategoricku naredbu Poslanika, s.a.v.s, i jedu ili piju lijevom rukom. Posebno je to opasno za one koji znaju ovo islamsko pravilo, ali ga se ne pridržavaju. Bojim se da se takvima, zbog neposlušnosti Poslaniku, s.a.v.s, ne desi ono što se desilo onom covjeku koji je oponirao Poslaniku islama, s.a.v.s, pa mu je ruka osušila. Naime, Seleme b. el-Ekve', r.a, prenosi da je neki covjek jeo u prisustvu Vjerovjesnika, s.a.v.s, lijevom rukom, na što ga je on upozorio: Jedi desnom! Taj covjek je odgovorio: Ne mogu! Poslanik, s.a.v.s, mu rece: I ne mogao?! A on nije htio, ustvari, poslušati zbog oholosti. Prenosilac, dalje kaže: Nije nikada više mogao ruku podici do svojih usta!Zna se da je znatan broj osoba koje su, po rodenju, tzv. ljevaci, tj. sve što rade cine lijevom rukom i to daleko ljepše i bolje. Treba naglasiti da takve osobe treba postepeno da vježbaju da to cine desnom rukom, obzirom da ju je Poslanik, s.a.v.s, preferirao, a posebno je to potcrtao prilikom prinošenja hrane ili tekucine ustima. Ibnu-l-'Arebi, poznati islamski pravnik, smatra da je prinošenje hrane ili pica lijevom rukom grijeh i naglašava da je svako poistovjecivanje sa šejtanom haram!
3. Jesti ispred sebeMusliman ce jesti ispred sebe, a posebno kada to cini u društvu. To smo vec spomenuli u citiranoj predaji Omera b. ebi Seleme, r.a, koju bilježi imam Buhari u Sahihu. Pod tim se podrazumijeva, takode, da covjek jede ispred sebe a ne sa sredine posude. Ibn Abbas, r.a, prenosi hadis Poslanika, s.a.v.s, u kojem se kaže: Bereket se spušta na sredinu posude, pa jedite s njenih krajeva a ne sa sredine! U predaji Abdullaha b. Busra, r.a, stoji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Jedite s krajeva posude, a ostavite sredinu, pa ce vam hrana biti bericetna.
4. Jesti s tri prsta i oblizati ih nakon jelaPraksa Poslanika islama, s.a.v.s, bila je da jede s tri prsta desne ruke i to: palcem, kažiprstom i srednjim prstom a nakon jela, oblizao bi prste, prije nego ih je oprao. Ka'b b. Malik, r.a, kaže: Vidio sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s, kako jede s tri prsta, pa kada je završio, oblizao ih je. Ibn Abbas, r.a, prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s, rekao: Kada neko od vas završi sa jelom, neka prste ne briše, dok ih ne obliže. Vjerovjesnik, s.a.v.s, to povezuje s bereketom u hrani, pa u predaji Džabira, r.a, stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, naredio oblizivanje prsta i potiranje posude iz koje smo jeli, potcrtavši: Vi ne znate u cemu je bereket!
5. Ukoliko ispadne zalogaj, ne bacati ga, vec pojestiMusliman ce, cijeneci hranu kao Allahovu blagodat, ukoliko ispadne zalogaj, otresti sa njega ono što se eventualno nakupilo i pojesti ga. On nece pokazati svoju nezahvalnost, oholost i rasipništvo pa ga bacati, kao što to mnogi, nažalost, cine. Džabir, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, rekao: Kada nekome od vas ispadne zalogaj hrane, neka je podigne i otkloni ono što mu smeta a onda neka ga pojede, ne ostavljajuci ga šejtanu!
6. Ne puhati u hranu
Ukoliko je hrana ili napitak vreo nije dozvoljeno puhati u hranu ili pice kako bi ih, na taj nacin ohladili, jer je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio puhati u hranu ili pice. Ebu Se'id el-Hudri, r.a, prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s, zabranio da se puše u pice, pa je neki covjek upitao: A šta sa trunkom koju ugledam u posudi?! Vjerovjesnik, s.a.v.s, je odgovorio: Prospi je! Taj covjek ce ponovo: Ja ne mogu da se napijem u jednom dahu. Poslanik, s.a.v.s, mu je savjetovao: Onda udalji posudu od usta (za vrijeme predaha).
Shfletuesi i Kur'anit
Lajme