Na jednom “seminaru o islamskom mišljenju” (Seminaire sur la Pensee islamique), koji je održan u Alžirskoj Tebessi septembra 1989. godine, egipatski šejh Muhammed el-Gazali dao je nekoliko izjava kojima je postao meta oštre kritike saudijske štampe. Gazali, koji potiče iz Muslimanske braće, autor mnogih knjiga je, između ostalog, izjavio: “Da sam danas Amerikanac ili Englez ne bih nikada postao musliman”. Krivci za to bili su muslimani iz islamskog svijeta i njihov način življenja islama. “Islam liči jednom karavanu koji se već stoljećima izgubio jer ga slijepci vode”. Takve izjave mogu da šokiraju i njemačke muslimane koji, razumljivo, čeznu za daru-l-islamom i tako nehotično idealiziraju islamski svijet. Granica između daru-l-islama i daru-l-harba je, u stvari, u današnje vrijeme postala nejasna. Danas je u nekim zapadnim zemljama lakše (i bezopasnije) islamski živjeti, nego u nekim takozvanim islamskim zemljama.
U jednom izlaganju u Beni Izguen (Wilaya Ghardaia) u alžirskoj M’Zab regiji pred ibadijskom publikom sam iznio svoju kritiku u sljedećih deset tačaka:
- 1. Upotreba sile
- 2. Stil propovijedanja
- 3. Oponašenje
- 4. Regionalizacija
- 5. Despotizam
- 6. Tehnofobija
- 7. Pobožne novotarije
- 8. Opsjednutost marginalnim
- 9. Trajni rascjep
- 10. Marginaliziranje žene
Upotreba sile
Poznato je da Kur‘an isključuje nasilno propagiranje islama: la ikraha fi din (2:256). To odgovara kur‘anskom preziru licemjerja, jer vjera pod prisilom proizvodi dvoličnost. Kad se radi o vjeri, upotreba sile je samo propali pokušaj.
U današnjem islamskom svijetu je ova uviđavnost često neshvaćena, odnosno potješnjena time da se jedna druga kur‘anska izjava – definicija ummeta u suri Al ‘Imran (3:104) – bez povezanosti – apsolutira. Po toj definiciji se svaki musliman koji je spreman na silu pravda da “dopušta ono šta je dozvoljeno i da zabranjuje ono što je nedozvoljeno” i to po dotičnom hadisu (Muslim XXI, br. 79), “ne samo jezikom ili srcem nego i rukom”.
Takvi muslimani na putu ka islamskom državnom uređenju iz Medine, preskaču jednu vrlo važnu etapu iz Mekke, naime pridobijanje srca za islam, te teže da na tom putu upotrebom državne i privatne sile dođu do cilja, umjesto da pođu od korijena islamskih vrijednosti. Ovi nestrpljivi stavovi, ne samo da ne donose ploda već svugdje u svijetu poistovjećuju islam sa terorom, bombama i upotrebom sile. Ova netolerantnost vodi ka razdvajanju različitih islamskih partija u islamskim zemljama i time ka slabljenju islamskog preporoda uopće.
Te mlade, većinom usijane, glave iz takozvane ekstremističke scene moraju shvatiti da njihov problem nije puno drugačiji od problema njemačkih muslimana u takozvanoj dijaspori: također i u islamskim zemljama važi princip mirnog islamskog djelovanja; ni tamo nije doba džahilijje u potpunosti prevaziđeno.
Stil propovijedanja
Hutba koja se održava petkom je u svim islamskim zemljama uglavnom slična. To što iz tih zvučnika odzvanja, zvuči kao kad učitelji ruže djecu, ili još češće kao vježbanje vojnika pred borbu. Imam priča brzo, sa povišenim glasom, prepliću se upute, kur‘anski citati i namaz.
Takve hutbe ne služe ni refleksiji, niti dijaloškom rješavanju problema, već samo uvježbavanju pređašnjih ubjeđenja; ne posreduju kao oruđe niti u duhovnim sukobima sa ljudima druge vjere, niti dovoljnoj spiritualnosti islama. Rijetki su imami, koji kao gore navedeni Muhammed el-Gazali, prije na alžirskoj televiziji, normalnim tonom (i samim tim vjerodostojno), vode jedan razuman razgovor. Ako budućnost ne pripadne takvim ljudima, onda ni budućnost islama nema dobre izglede.
Oponašanje
Kulturni pad islamskog svijeta do i za vrijeme kolonizacije bio je prouzrokovan, između ostalog, i dominirajućom predstavom iz 16. stoljeća da je sve što je vrijedno znanja već poznato i da su preci zbog njihove vremenske blizine sa Pejgamberom pronašli sva rješenja za sva vremena. Takvim zatvaranjem vrata za kreativno tumačenje Kur‘ana i Sunneta, islamu je oduzet kuriozitet, a žeđ za znanjem je presahla, što je upravo bilo tipično za prvo i sjajno vrijeme islama.
Danas ni jedan muslimanski intelektualac ne bi priznao da praktikuje taklid, a mnogi od njih čak nisu za to ni čuli. Uprkos tome je dokazana činjenica da uzrok slabosti u znanostima na islamskim univerzitetima leži u neučenju analitičkog i kritičkog razmišljanja i nagomilavanju citata prijašnje uleme.
Mnogi alžirski profesori zbog takvog nedostatka, ne bi mogli u Njemačkoj svoje diplomske radove ni promovirati. Ovaj de facto i dalje važeći taklid – princip se udopunjuje i sramotnom cenzurom koja se manje ili više u svim islamskim zemljama praktikuje.
Mišljenjima koja se ne uklapaju u taj mozaik, ne suprotstavlja se otvorenim dijalogom, već fizičkim pritiskom. Jedan takav tipični primjer je knjiga marokanske profesorice sociologije Fatime Mernissi Le harem politique – Le Prophete et les femmes (Paris: Albin Muchel, 1987). U toj knjizi ona, između ostalog, tvrdi, oslanjajući se isključivo na islamske izvore, da je hadis od Abu Bakra u kojem se govori o isključenju žena pri izboru za šefa države nevjerodostojan. Umjesto da se tome teološki i teoretski suprotstave, islamske zemlje zabranjuju uvoz ove knjige. Zato ne treba da čudi činjenica da neka najvažnija znanstvena djela koja su bitna za istraživanje početka islama, nisu došla od strane tih muslimana već od strane zapadnih “orijentalista”.
Regionalizacija
Islam nije plemenska religija (kao mozaička vjera u njenoj praksi) niti nova vjera, već jedna univerzalna religija.
Najmanje tri naroda su u stvarnosti vjerovala da su od Allaha izabrani narod i to ovim redom: Arapi (među njima Kurejš), Perzijanci i na kraju Turci.
Niko ne poriče zasluge ovih naroda za razvoj islama, uključujući i Berbere. Ali pripadnicima ovih naroda ne priliči da se ponašaju tako kao da imaju neki privilegiran pristup islamu. Kur‘an jeste objavljen na arapskom jeziku; ipak Allah ne govori samo arapski jezik, takoreći kao maternji jezik.
Biti musliman ne znači da se mora živjeti kao što su Arapi živjeli u sedmom stoljeću u Hidžazu. Kao što je formulirao šejh Muhammed Abduhu: U Evropi ima puno islama bez muslimana, a u islamskim zemljama puno muslimana bez islama.
Despotizam
Historija islama je do današnjih dana ostala historija despotizam, što proturiječi Kur‘anu i Sunnetu. Šeriat, njegovana pravnim naukama, egzistira samo kao neki lijep ideal, kao ogledalo puno prijekora prema ružnoj stvarnosti.
Svakako se mora naglasiti da se u današnje vrijeme sve češće spominje da princip demokratske zajednice u sklopu islamske države (Kur’an, 42:38), dozvoljava rješavanje društvenih problema glasanjem, kao što pokazuje primjer ashaba okupljenih u takozvane halke.
Istovremeno današnje islamske zemlje ne žele da priznaju da je Muhamed Asad u svojoj knjizi The Principles of State and Governement in Islam (2. izdanje Gibraltar, 1980.) imao pravo sa svojom tezom u kojoj se kaže da bi jedna islamska država mogla da bude parlamentarna demokracija.
Ali ni ovo nije dovoljno; pod hitno se traži jedna islamska država koja bi u uspostavljanju odnosa između policije i naroda odgovarala zapadnom nivou pravne države.
Tehnofobija
Islam odbacuje zapadni materijalizam. Ali neki muslimani odbaciju čitavu kulturu Okcidenta. Postoji jedan trend koji se naročito ističe po tome što odbacuje zapadnu tehnologiju, kao da postoji neka islamska tehnologija.
Prije svega studenti iz nekih islamskih zemalja često ne razumiju da ne postoji dobra ili loša tehnologija već samo korisna primjena tehnologije od strane dobrih ili zloupotreba od strane loših ljudi. Pošto se raznovrsnost primjene tehnologije ne vidi, u današnje vrijeme se bježi od zapadne civilizacije, čak i od nekih aspekata koji su u svojoj osnovi islamski.
Naravno jasno je da nema bijega od tehnologije; ili će muslimani dominirati tehnologijom ili će tehnologija dominirati njima. Druge alternative nema.
Ako ova žalosna tendencija potraje, porast će ovisnost islamske privrede i nauke od zapadnih inovacija. Nad ovom kulturnom kolonijalizacijom ne vrijedi plakati. Pomoglo bi kada bi islamski intelektualci prionuli ka inovativnom i kreativnom izučavanju nauka.
Pobožne novotarije
Šejh el-Gazali je u Tebesi neke posebno ekstremne forme zabrađivanja muslimanki (misli se na praksu u M’Zabi i u Saudijskoj Arabiji) okarakterizirao kao novotariju. Time mi je progovorio iz srca, jer ni ja ne vjerujem da postoji nešto kao pobožne novotarije, odnosno uskraćivanje slobode koja je u Kur ‘anu objavljena.
Taj trend se provlači kroz čitavu islamsku historiju i od jednog pravednog društva se stvara jedno rigorozno, ekstremno-puritansko društvo. S tim se počelo još u vrijeme haridžija i nastavljeno je za vrijeme ibadija i Almohada.
Ovako se od jedne tolerantne, prirodne, za ljude oslobađajuće religije, religije zlatne sredine i pravednosti stvorila jedna mozaično-prepredena pravna religija u kojoj je, prije svega, zabranjeno mnoštvo stvari.
Kad bi se islamski svijet okrenuo izvorima i pred očima imao Kur‘an i Sunnet na bi se moglo ništa reći. Ali, takvi reformistički pokreti, pod tim podrazumijevaju povratak ka izvorima tradicionalnog islama srednjeg vijeka, koji je u gore spomenutom smislu već bio unakažen jednom hrpom fetvi i komentara. To je povezano sa jednom takvom nadmenošću da se ne samo nemuslimani uplaše od toga.
Opsjednutost marginalnim
Teško je povjerovati da nam je Allah svojom dobrotom poslao svoje poslanike kao Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhameda, samo zato da bi mi desnom nogom ulazili u džamije, da bismo misvakom čistili zube, obavezno nosili bradu, itd.
Ipak se stiče utisak da je danas većina ljudi u takozvanom fundamentalističkom krugu islamskog svijeta fascinirana samo tom vanjskom pojavom. Upravo se može primjetiti jedna opsesija marginalnim.
Ustvari za jednog muslimana trebalo bi da stvari kao što su pokoravanje Bogu, ibadet, bratstvo, velikodušnost, tolerancija, čednost, skromnost – stoje u centru.
Naročito se stiče utisak da se pri reislamiziranju današnjeg islamskog svijeta radi skoro samo o jednom: ženama ponovo uskratiti prava što je posljedica jednog čitavog lanca ‘lijepih novotarija’ (bid‘a hasene), koji je otpočeo još od doba halife Omera koji je i sam bio njihov inicijator.
To stvara jednu atmosferu koja bi se mogla nazvati obratni seksizam: jedna negativna predstava o ženi.
Trajni rascjep
Poznato je da se Ummet iz političkih razloga još na početku islama, podijelio u više pravaca koji su se održali do danas. Kasnije su nastale različite pravne škole od kojih se nekoliko njih održalo. Uporedo su se razvijale i različite filozofske i mistične škole.
Ukratko: mnogostranost, bogatstvo, ali i jedna trajna smutnja, fitnet.
Islamski svijet ne pruža sliku Ummeta, već uprkos svim protivrječnostima, pruža sliku jednog ljubomornog nacionalnog svijeta, u kome je samo jedno sigurno, a to je političko neslaganje. Ovo tužno stanje koje se reproducira u strukturnoj slabosti muslimana u Njemačkoj, biva često prikriveno tipičnom arapskom retorikom koja na zapadne promatrače djeluje neozbiljno.
Uistinu se uvijek može primjetiti da su arapski političari, ali i imami, opijeni ljepotom jezika i retoričkim mogućnostima. Razočarenje je veće kad se pri otrežnjenju dođe do saznanja da se “operativno” ništa ne pokreće.
Takvo vladanje nije islamsko. Naš Pejgamber nije bio čovjek velikih riječi, nego čovjek velikih djela. Kad već selefije zagovaraju povratak ka izvorima onda bi trebali zagovarati i povratak ovakvim vrlinama.
Marginaliziranje žene
Više od polovine čovječanstva čine žene. Po Kur‘anu one su u svim važnim aspektima ravnopravne muškarcima.
U prvo vrijeme islama one su igrale kapitalnu ulogu u prikupljanju mushafa (Aiša i Hafsa), bile su podrška u borbenim akcijama, u duhovnom životu (Ummu Selema, Rabia), kao i partnerke Pejgambera, koji je bio prijatelj žena.
Kroz Kur‘an objavljeno oslobađanje žena, značilo je ništa manje nego kulturno-historijsku revoluciju. Nažalost, u tom razvoju (slično situaciji u kršćanstvu po Pavlu) se dogodio jedan prekid i to u doba halife Omera koji je doveo do toga da se žene isključe iz javnog života, čak bi se moglo reći bile su tretirane kao građani drugog reda.
Kao konsekvenca ovog razvoja koji nije u skladu sa Sunnetom, muslimanke iz mnogih islamskih zemalja djeluju na zapadnog posmatrača kao marginalizirane, diskriminirane i mumificirane. Za to su odgovorna ekstremna tumačenja ajeta u kojima se govori i hidžabu i prekrivanju žene.
Nažalost, u skladu s tim puno je muslimana koji se čak i danas zaklinju mačo-kultom i kultom ljubomore. Zatvoriti oči pred tim značilo bi samog sebe prevariti.
Zaključak
Šta se može zaključiti iz ovih deset kritičkih tačaka?
Po mom mišljenju muslimani koji su rođeni u islamskim zemljama i muslimani iz zapadnih zemalja koji su prešli na islam, imaju jedni drugima puno šta da pruže.
Pogledi na nauke, tehnički know-how, želja za inovacijama, planiranje i radna disciplina su osobine Okcidenta kojih se jedan Evropljanin ne odriče pri prelasku na islamsku vjeru. Ovi i drugi refleksi mogli bi dovesti do toga da preporod islama u islamskim zemljama u 21. vijeku, dobije odlučujuće impulse iz Amerike i Evrope. Preduvjet za to je da evropska braća i sestre reflektivno žive svoj islam i da daju svoj doprinos islamu bez kompleksa i osjećaja niže vrijednosti.
Ovo istovremeno znači da jedan evropski musliman, ako ostane u Evropi, može više pružiti cjelokupnom islamu nego ako emigrira u daru-l-islam. Utoliko je ovo više važno jer muslimani iz islamskih zemalja po pravilu nisu prikladni da Evropljanima prikažu islam u pravom svjetlu. Transmisija islama je preduvjetovana temeljnim poznavanjem kulture jednog naroda i zato jednom Evropljaninu može biti pružena samo od strane Evropljanina.
Nadajmo se da će razlika u nekim pogledima između zapadnog i islamskog svijeta biti sve blijeđa, dok se jednog dana ne bude potpuno izbrisala. Inšaallah.
(Al-islam, br. 4, 1989. Autor članka Dr. Murad Hofmann je rođen 1931. godine u Njemačkoj. Kao diplomata radio je u Bernu, Parizu, Beču, Beogradu, Alžiru, Maroku i Briselu. Godine 1980. je prešao na islam. Napisao je nekoliko knjiga od kojih su najpoznatije Islam kao alternativa i Dnevnik jednog njemačkog muslimana.)
N.B.
Tekst je objavljen, između ostalog, i u Glasu MM. Ime prevodioca nam nije poznato ali mu se zahvaljujemo na dobrom izboru. (A. A.)
Sa Njemačkog: Aldijana Muslim
/The Bosnia Times/
Shfletuesi i Kur'anit
Lajme