Zeri Islam

Kratka studija Sari Saltuk – historija i mit samim svojim naslovom primamljiva je i izazovna iz više razloga. Osim toga, Bosna i Hercegovina jedna je od sedam zemalja koje se redovno spominju, u svoj relevantnoj literaturi, uz ime Sari Saltuka, premda su izvori za pisanje rada bili više nego oskudni. Sari Saltuk jednostavno je prešućena ličnost za bh. prilike, čime je pisanje ovog rada bilo dodatno otežano. Nerkez Smailagić, Mustafa Spahić pa i Džemal Ćehajić [1] ne spominju ga u svojim djelima, mada je Sari Saltuk u tim radovima trebao biti obuhvaćen. Studija je pisana na osnovu relevantne literature na turskom, albanskom i makedonskom jeziku, te na osnovu ličnih zabilješki i zapažanja tokom osamdesetih godina 20. stoljeća. Na bosanskom jeziku nekoliko informacija o Sari Saltuku dala je tek nekolicina autora.[2]

Osnovni cilj rada jeste da se na osnovu historijskih činjenica i literature istraže i predstave saznanja o Sari Saltukovoj ličnosti, historijskoj ulozi, njegovim turbetima, te prisutnosti u književnosti i etnologiji. Rasvjetlavajući ličnost Sari Saltuka, ne možemo se oteti utisku da je kao ličnost ostao i dalje zatajen. Svojim djelovanjem uspio je uspostaviti dijalog i toleranciju između muslimana i pravoslavnih. Kod obje ove vjerske skupine vijekovima je ostao u sjećanju, o čemu nam svjedoče posjete njegovim turbetima. Sari Saltuk nije samo Azijat, on je i Evropljanin. Pisati historiju Balkana ili jugoistočne Evrope u vrijeme osmanskih osvajanja nije moguće bez uloge i utjecaja Sari Saltuka na političke, vojne, ekonomske i pravne prilike. Omiljenost Sari Saltuka u širokim narodnim masama doprinijela je nastanku Saltukname, knjige o Saltuku, mada sve istine iz Saltukname ne možemo prihvatiti kao autentične. A narod ima pravo da iz ljubavi svom junaku nekada pripisuje mitove, jer se identificira sa svojim junakom i njegovim djelima, tako da takvi junaci postaju inspiracija za nastanak epova. Djela poput Kitab Dede-Korkuta ili Saltuknama čuvaju sjećanje o vlastitom kulturnom, vjerskom i političkom identitetu, u konkretnom slučaju turskog naroda. (…)

Sari Saltuk

Sari Saltuk bio je turski junak, koji je učestvovao u ratnim pohodima i još za života svojom borbenošću i svetošću dobio mitološki identitet.[3] Predanja o njegovu životu izmiješala su se s predanjima o drugim gazijama i evlijama. Zbog toga je vrlo teško utvrditi činjenice o stvarnom životu Sari Saltuka. Historijski podaci o njemu, koji se nalaze u historijskim izvorima, nisu takve vrste da mogu utvrditi njegov stvarni život. Pomiješani su stvarni život s mitskim životom.[4]

Povrh toga, vidljivo je da su podaci koje daju historijski izvori ponekad u međusobnoj suprotnosti. Iako su, bez sumnje, razne knjige legendi i knjige o evlijama važan izvor o legendarnom životu Sari Saltuka, najvažniji izvor jeste djelo Saltuknama, koja direktno govori o životu Sari Saltuka. Pisac Ebul Hajr Rumi, po naredbi sultana Džema, obišao je Anadoliju i Rumeliju, sakupio predanja o Sari Saltuku i napisao djelo u tri toma. Pretpostavlja se da je djelo dovršeno 1480. godine. Prema Saltuknami, njegovo pravo ime bilo je Šerif Hizir.

Linija njegova porijekla dolazi do Muhammeda, a. s., i hazreti Alije. Zbog ovog razloga u literaturi se spominje, osim kao Šerif, Šerif Hizir, Server, Saltuk, Sari Saltik, a spominje se i kao Seyyid. Otac mu se zvao Hasan, koji je život izgubio kad je Šerif Hiziru bilo tri godine. Njegovo odgajanje povjereno je odgajatelju koji se zvao Seravil. Hizirovo uzimanje imena Saltuk vezano je za jedan običaj. To je običaj da osoba uzima ime kao rezultat junaštva koje je pokazao. Davanje i uzimanje imena u Saltuknami liči onim primjerima iz Kitaba Dede Korkuta.[5]

Ime Saltuk ovom junaku dao je neprijatelj Aljon (Alyon) , kojeg je pobijedio u jednoj bici. Saltuk je tad i Aljonu, koji je bio musliman, promijenio ime u Iljas. Pored ovog slučaja davanja imena, drugi slučajevi davanja imena vezani su za davanja turskih imena muslimanima koji su pobijeđeni od strane Saltuka.[6]

Ustvari, najstariji izvor u kojem se spominje Sari Saltuk jeste Ibn Batutina Sejahatnama. Poznati arapski putopisac Ibn Batuta, nakon otprilike pola stoljeća od Sari Saltukove smrti, došao je u mjesto koje se zvalo Baba Saltuk. Tamo su mu objasnili da je Saltuk bio mukašefe sahibi (čovjek Istine – hakikata, kome su otkrivene tajne) . [7]

U bektašijskim velajetnamama podaci koji se daju o Sari Saltuku uglavnom se oslanjaju na predaje. I bektašijski pjesnici hvale ga i spominju, ali u ovim pjevanjima nema podataka o njegovu stvarnom životu. U ovim djelima pojavljuje se kao ličnost iz legende.

I u historijskim knjigama nalaze se različite informacije o Sari-Saltuku. Od ovih, u djelu Alija Yazidžioglua, koje se zove Tevarih-i Al-i Selčuk izlaže se kako je u sviti Izzedina II. Keykavusa Sari Saltuk zajedno s nekim turskim porodicama najprije došao u Iznik, a otuda u Uskudar, da bi zatim prešao u Dobrudžu. U djelu Tevarih-i Al-i Selčuk nalazi se dio koji govori o tome kako se Sari Saltuk smjestio u kasabu Babadag, o njegovu pohodu na Krim i spašavanju Keykavusova sina, koji se nalazio na bizantskom dvoru. Ovi događaji slično se opisuju i u djelu Kemala Pašazadea Tevarih-i Al-i Osman i u djelu Seyyida Lokmana Oguz-name. U tom djelu čak se u jednom četvercu, kao godina Saltukova prelaženja u Rumeliju, navodi 662. godina po H., odnosno 1263. godina. [8]

Sari Saltuk uburi Rumeli'ne
Alti yuz altmiš iki idi heman
Hep Oguz-name'yi tetebbu idup
Yazdi icmal ile Seyyid Lohman.

Bilo da se radi o Saltuknami, bilo da se radi o drugim djelima koje smo spomenuli, jasno se navodi da je Sari Saltuk otišao ili da je spremljen u oblast Rumelije. Postoji više Sari Saltukovih djela i borbi u Rumeliji, nego onih u Anadoliji. Zbog toga se mora dati važnost historijskom ili legendarnom životu Sari Saltuka u radovima vezanim za rumelijske Turke. Ako je ovo tumačenje ispravno, Sari Saltuk jeste “otac” rumelijskog turkluka.

Borbe Sari-Saltuka sa svećenicima i zauzimanje njihovih mjesta spominju se i u Saltuknami. Sari Saltuk, koji govorio nekoliko jezika, znao je napamet Kur’ an i Evanđelje. U crkvama drži govore u liku svećenika, pozivajući na ovaj način kršćane u islam. Dodirnuli smo se činjenice da i Evlija Čelebija u Sejahatnami objašnjava kako Sari Saltuk širi islam zauzimajući mjesto svećenika.

Islamski vjerski propagatori za vrijeme širenja islama u Rumeliji turskim muslimanskim svetim ljudima pripisivali su predanja o hrišćanskim svecima; čak su širili propagandu da su ovi sveci potajno bili muslimani, ili da su bili bliski drugovi turskih muslimanskih svetih ljudi. Ova propaganda većinom se ostvarivala jednostavnom zamjenom imena. [9] Predanja o hrišćanskim svetim ljudima iz bilo koje oblasti sakupljala bi se oko imena muslimanskog evlije koji bi poslije došao i tako bi se omogućavalo širenje tarikata. Crkva bi, namještajući se na mjestu gdje se nalazio stari mnogobožački hram, s namjerom buđenja osjećaja tamošnjeg naroda da moraju prekinuti sve veze s prošlosti, stvarala legende i predaje o hrišćanskim svetim ljudima, slične legendama o božanstvima koje je narod poštovao.[10] Posebno se kod legendi o slavenskim, balkanskim pravoslavnim svecima vide duboki tragovi prethrišćanskih vjerovanja.

Širenje islama među turskim zajednicama s Ahmetom Jesevijem u 12. stoljeću dobilo je na intenzitetu. Najveća zasluga Ahmeta Jesevija, koju je učinio islamskom svijetu, bez ikakve sumnje, činjenica je da je predislamska turska vjerovanja doveo u sklad s pravilima. On je baklje, koje je u Turkistanu zapalio od vatre srca riječima “Nije moja ruka što je bacila, nije tvoje srce što je palo, onaj što ide, ti si, o Kumral, Rahman Saltuk”, [11]uskovitlao u smjeru zapada i ovim bakljama u obliku hadži Bektaša Velije, Kumrala Dede, Abdala Muse, Gejikli Babe i Sarija Saltuka prosvijetlio čitavu Anadoliju i Balkan.

Filozofija šejha Ahmeta Jesevija izgrađena je na osnovu vatana, tuđine i osvajanja. Tako usmjerava Gazijani Rum, Ahijan Rum, Badžijan Rum, Abdalini Rum, ili drugim izrazom grupe Turkmena, koji se spominju kao kolonizatorski derviši. Savjetujući: “Puteve nižite, na teškoće spremni budite, na pola puta ne ostajte” spremio je na anadolske puteve grupe za koje je osvajanje novih prostora bilo služenje Bogu.[12] Nakon što su ostvarili osvajanja, nisu se zadovoljili samo s ostvarenjem tog ideala, nego su na putevima koji povezuju gradove i sela izgradili tekije koje su pružale sigurnost putnicima i strancima. Ove tekije čak su ostvarile jednu interesantnu metodu naseljavanja, jer su se grupe Turkmena, koje su pred mongolskom najezdom selile u Anadoliju, naseljavale na mjestima koje su derviši prethodno razvili i uredili. Tako je u Anadoliji i na Balkanu istovremeno izgrađeno mnogo turskih sela.

Zato veliki pjesnik Jahja Kemal kaže u jednom bejtu:

Geldikti bir zeman sari Saltuk ‘la Asya ‘dan
Bir, bir Diyar-I Rum ‘a Dagldik Sakarya ‘dan diyor

Dođosmo jednom sa Sari Saltukom iz Azije
Rasusmo se od Sakarye u zemlju rumsku.

Ko je bio ovaj Sari Saltuk? Cilj ovog našeg rada jeste da utvrdi saznanja o životu i djelima Sari Saltuka.

Sari Saltuk (Žuti koji je poslan)

U narodnim predanjima junaci koji nose isto ime, ili su se nalazili u sličnim aktivnostima, najčešće su se mijenjali jedan s drugim. Zbog toga, dotičući se nekih predanja u kojim se spominje ime Sari Saltuk potrebno je razdvojiti Sari-Saltuka, o kojem pričamo od osoba koje se spominju pod istim imenom. To je potrebno jer se u različitim vremenima i na različitim mjestima sreću osobe koje su se zvale Saltuk, ili su imale takav nadimak. [13]

Među vođama Zlatne horde također se sreću oni s imenom Sartak ili Saltuk. I jedan od vojnih zapovjednika sultana Alparslana, koji je došao u Anadoliju, također se zvao Saltuk. Jedan od prvih begluka oformljenih u Anadoliji, čiji je centar bio u Erzurumu, bio je Saltuklu begluk. Ovaj begluk dobio je ime prema svom osnivaču – Saltuk-begu.

Tajib Okić u jednom svom djelu govori da je jedna osoba koja nije bila musliman pomiješana sa Sari Saltukom i da je zbog toga šejhul-islam Ebu Su'ud-ef. donio fetvu da Sari Saltuk nije musliman.

Iz ovih primjera, koje smo naveli, može se razumjeti da se ime Saltuk spominje u različito vrijeme i na različitim mjestima te da to otežava naša nastojanja da se dođe do istinitih saznanja o životu Jesevijeva derviša Sari Saltuka.

Sari Saltukov život i djelo

Izvori daju različite podatke o pravom imenu Sari-Saltuka i o tome gdje je rođen. Prema Saltuknami, njegovo pravo ime bilo je Šerif Hizir (Hizir, tur. – hz. Hidr – nap. prev). [14] Evlija Čelebija navodi da mu je pravo ime bilo Muhammed Buhari. Prema ovome saznajemo da je bio iz Buhare. Ali, u Saltuknami se spominju i imena kao što su Šerifi-Šami, Saltuki-Rumi (dakle, da je iz Šama ili Ruma).[15]

O Sari-Saltuku, koji se u prihvatanju islama u Anadoliji a posebno Balkana stoljećima spominjao kao junak ili evlija, počevši od kraja 13. pa u 14. i 15. stoljeću napisana su mnoga predanja. U djelima osmanskih historičara, kao što su to djela Alija Jazidžioglu, Sejjida Lokmana i Ibn Kemala (Kemal Paša-zade) dano je mjesto i predanjima o Sari Saltuku. U 17. stoljeću u Sejahatnami Evlije Čelebije naširoko se spominju aktivnosti Sari-Saltuka.[16]

Po mišljenju Mehmed Fuada Köprülüja, Ahmet Jesevi spram Muhameda Buharija (Sari-Saltuka) u skupini od sedam stotina osoba zvanih evlijai-Horasani u pomoć stiže hadži Bektašu Veliji, i opasujući Sari Saltuku drveni mač, tada govori: “Moj Saltuk-Muhamede, moj Bektaše, neka te u Rum pošalje, u zemlji Poljaka uđi u oblik Sari Saltuka, koji upućuje. Prokletnike posijeci! U Makedoniji i Dobrudži na mjestu sedam kraljevstva slavan postani.”

Kad je Sari Saltuk došao u rumsku oblast, hadži Bektaš Veli izvršava Jesevijevu naredbu i šalje ga u Dobrudžu. Osvaja mnogo mjesta i narod uvodi u islam.[17] Sari Saltuk 1264. godine u oblasti Dobrudže i Baba-planine bio je duhovni vođa i predvodnik od 10.000 do 12.000  Turkmena.[18]

Još je prije Balkan bio naseljen od turskih naroda Pečeneza, Uza i Kumana, koji su došli sa sjevera Crnog mora, a Anadolija je naseljena u drugoj polovini 13. stoljeća od strane Turaka, koji su došli sa seldžučkim sultanom Izetinom Kejkavusom II. (1246-1262). [19]

Sultan lzetin Kejkavus II. pred navalom Mongola, zajedno sa svojom porodicom i bliskim emirima, na lađi otišao je iz Antalije u Istanbul i sklonio se kod bizantijskog imperatora Mihajla Peleologa VIII. Tu je sa svojim emirom Alijem Buharom izišao pred Mihajla i rekao: “Mi smo turska posada, nikad ne ostajemo u gradovima. Odredite za nas mjesto u nekoj provinciji, kako bi iz Anadolije tamo donijeli obe [20] koje nam pripadaju, da bi tamo ljetovali i zimovali.” Imperator im je dodijelio mjesta u oblasti Dobrudže. Oni su potajno o tome obavijestili privržena turska nomadska naselja u Andoliji. Sari Saltuk tada je s Turkmenima, koje je sakupio iz oba u Alejhirrahmeu, Izniku i Izmitu preko Uskudara, prešao u Rumeliju i namjestio se u oblasti Dobrudže. U Dobrudži su nastala dva-tri muslimanska grada i 30-40 oba. [21] Međutim, nije mnogo prošlo, zbog političke situacije imperator Mihajlo naredio je da se lzetin Kejkavus uhapsi. Kajkavus je 1262. godine pozvao u pomoć vladara Destija Kipčaka Berke-hana. Berke-han je spasio sultana i odveo ga na Krim. Za izdržavanje i život dati su mu gradovi Sudak i Soltak. U međuvremenu je i dio Turkmena iz Dobrudže, zajedno sa Sari-Saltukom, otišao Destiju Kipčaku i smjestio se u ovim gradovima.[22]

Nakon što je Izetin Kejkavus II. umro na Krimu, Sari Saltuk svoje sljedbenike vratio je u Dobrudžu. Nakon Sari Saltukove smrti jedan dio njih izabrao je hrišćanstvo. Drugi dio njih od strane Karesi-bega smješten je u oblast Karesija. [23] U oblasti potpuno naseljenoj od strane turskih naroda Pečeneza, Uza, Kumana, te seldžučkih Turaka, izgrađena je država Oguz ( Gagauz) .[24]

Ibn Batuta, iz države Zlatne horde, došavši u Istanbul, prošao je ovu oblast davši ovakvu izjavu: “Najzad smo stigli na mjesto koje je poznato kao Baba-Saltuk i koje je na rubovima zemlje na kojoj žive Turci… Prema njihovu vjerovanju, Sari Saltuk imao je nekoliko nadljudskih osobina, ali nije moguće da se ono što je objašnjeno složi s pravilima i principima naše vjere.” [25] Suprotno od svih pozitivnih saznanja o Sari Saltuku, izjave Ibn Batute o negativnim stvarima koje je čuo o njemu vrlo vjerovatno potječu od nerazumijevanja predaja koje govore o tome da se Sari Saltuk prerušavao i propovijedao u crkvama i na taj način potajno pozivao hrišćane u islam. Prema Franzu Babingeru, Ibn Batuta zamijenio je Sari Saltuka s bizantskim svecima o kojima je prenio razna predanja.

Predanje o Sari Saltuku, koji je čitav svoj život proveo na pohodima u ime vjere, vrlo je značajna i za kulturnu historiju naroda pod imenom Ilhanli i Džudži (Cuci). Prema Saltuknami, Sari Saltuk zajedno sa svojim ljudima živio je i u Jedrenu i volio ga kao svoj zavičaj. Ali, volio je i Krim i Kefu. Nekoliko puta putovao je između ovih triju mjesta. Zajedno s time, najviše je živio u Isakči, a poznato je da je umro 1297. godine te da je sahranjen u mezar udaljen tri sata na Baba-planini.

Zanimljive su i Sari-Saltukove veze sa sultanima i begovima koje smo prethodno spomenuli. On je zapravo bio vezan za seldžučke sultane: Izetina Kejkavusa II. (1246-1262), Alaetina Kejkubata II. (1249-1254) i Gijasedina Kejhuserfa III. (1266-1284). Sari Saltuk bio je derviš koji se podvrgavao naredbama sultana i koji nije gajio nikakve političke namjere.

Sultan Alaetin nije imao djece pa je svoju zemlju podijelio između svojih begova. Saltuk je između ovih begova posebno volio gazi-Osmana i gazi-Umura, te je napisao pismo sultanu Alaetinu u kojem je tražio da se Osmanu dadne timar u području Amasije. Bio je žestoko protiv borbi koje su izbile između begovata nakon sultana Alaetina. Sari Saltuk bio je nezadovoljan činjenicom da su se u to vrijeme u anadolskim džamijama već četiri godine učile hutbe u njegovu slavu. U snu je vidio da će Osmanlije prekinuti neslogu između begluka, da će izgraditi veliki sultanat te da će Rumeliju učiniti islamskom zemljom. Zato je pozvao gazi-Osmana i podsticao ga na osvajanje Rumelije. Bijela zastava koju je upotrebljavao Sari Saltuk poslije je postala i zastava gazi-Osmana. Sari Saltuk u jednoj bici porazio je rumskog vladara. Plijen koji mu je pripao, čador od crvenog atlasa i srebrena ploča, predao je gazi-Osmanu. Rumskom vladaru rekao je da mir ne sklapa s njim već s Osmanom, kojem je tako iskazao vjernost. Sve su to pokazatelji da je Sari Saltuk podržavao Osmanlije. Sari Saltukova veza s Osmanlijama se nastavila i poslije njegove smrti. Sultan Mehmed Fatih, tokom jedne opsade Istanbula, usnio je Sari Saltuka, koji mu je rekao da ključeve Istanbula skloni u Jedren, što je protumačeno da se ne zapostavi ovo mjesto koje je zemlja starih i čestitih gazija.[26]

Rekli smo da Sari Saltuk u svom postupanju nije imao nikakvih političkih pretenzija. Inače, tada su begovi i sultani u svojim međusobnim borbama stalno željeli derviše, koji su bili u društvu jako utjecajni, imati na svojoj strani. Vezano za ovo, u borbi Bajazida II. i sultana Džema, koja dolazi mnogo poslije njegove smrti, ime Sari Saltuka se često spominjalo.

Na drugoj strani, sultan Džem u ime Sari Saltuka dao je da se pripremi Saltuknama i kao znak poštovanja koje je prema njemu osjećao izjavio: “Kad bih bio padišah, živio bih u Jedrenu.” Sultan Sulejman prilikom pohoda na Petru Rareš došao je na Baba-planinu, gdje je ostao četiri dana i posjećivao Sari Saltukovo turbe. [27]

Ima nekoliko izvora koji pohvalno govore o Sari Saltuku, koji su, generalno, međusobno suprotstavljeni. Neki podaci koji se prikazuju kao historijski izvori jesu predanja koja se oslanjaju na hadži Bektašovu Velajetnamu. Izvan ovih izvora, glorifikacija Sari Saltuka prisutna i u nefesima bektašijskih pjesnika. U djelu Hizirnama, za koje se smatra da je napisano 1475. godine, u jednoj od pjesama pjesnika Muhjidina, o Sari Saltuku ovako se govori:

Geldi ereneler cem ile gosterdiler uctan uca
Taptuk Sari Saltuk bile gosterip hep uctan uca.

U drugom obliku onoga što je objašnjeno u hadži Bektašovoj Velajetnami govori se o Sari Saltuku i u Osman-babinoj Velajetnami. Sari Saltuk jedan je od najvećih pirova koji su turkmensku kulturu nosili izvan Anadolije. Današnji istraživači slažu se s činjenicom da je Sari Saltuk iz sjeverne Anadolije preko Uskudara došao u Dobrudžu kao vođa grupe Turkmena 1263-1264. godine.[28] U vezi s vremenom Sari Saltukove smrti, A. Baki Gölpinarli u svjetlu saznanja koja je preuzeo od Berzalija, utvrđuje1291. godinu, a Zeki Veli Togan, koristeći se rezultatima Yusufa al-Nabhanija, određuje 1256-1257. godinu. Machiel Kiel navodi 1300. godinu kao vrijeme Sari Saltukove smrti. U predaji iz Saltukname pretjerano se navodi da je Sari Saltuk živio 99 godina, pa je ovu tvrdnju teško staviti u kontekst historijske istine.

Prema Fuadu Köprülüju,Turci su u pratnji Sari Saltuka Čepni. U hadži Bektašovoj Velajetnami stoji da su Čepni i Sari Saltuk hadži Bektaševi prvi muridi. Claude Cahen ide dalje u odnosima između ovih dviju osoba, navodeći da je Sari Saltuk rođak hadži Bektaša Velija. Kemal Yudže prenosi od Munedžimbaše Tajihija i piše: “Sari Saltuk imao je prijateljske veze s osobama kao što su hadži Bektaš Veli, Mahmut Hajrani, Tapduk Emre, Mevlana Dželaluddin Rumi.” [29] Historičar F. Babinger u Islamskoj enciklopediji tvrdi da je Sari Saltuk učestvovao u šiitskim batinijiskim pokretima.

Sve što je rečeno o Sari Saltuku, sve što je napisano, historijski izvori i predaje, dokazuju da je Sari Saltuk bio jedan od najvažnijih evlija Horasana, da je bio obrazovan, dobar učitelj, organizator i da je bio harizmatična ličnost. Prema našem pogledu, zajedno sa svime drugim, on je važna halka anadolskih univerziteta (tekija). I on, kao i drugi horasanski velikani, omogućavaju odrastanje generacija korisnih čovječanstvu za mir i bratstvo, te obrazovanje Turkmena i ljudi iz drugih naroda. I Sari Saltuk, naspram arapsko-perzijske kulture, djeluje s turskom kulturom. Svjestan je greške obraćanja ljudima koji žive u Anadoliji na drugim jezicima osim na maternjem.

Sari Saltuk izuzetan je turski junak koji je u borbama prilikom osvajanju Anadolije i Rumelije u kojima je aktivno sudjelovao, junaštvom i kerametima, još za života postao legendarna ličnost. [30]

U osnovi, tema Saltukname jeste Sari Saltukov život. U prvom tomu djela prva dva predanja objašnjavaju Sari Saltukovo djetinjstvo i odrastanje. Na početku djela spominju se pohodi Sari Saltukova djeda Sejjida Huseina i oca Sejjida Hasana. Govori se kako je nakon Sejjid-Huseinove smrti na njegovo mjesto došao Sejjid Hasan i kako je osvojio mnoga mjesta. Na kraju su neprijatelji trovanjem ubili Sejjida Hasana, a njegovi ljudi tijelo su mu sahranili na jednoj planini a mjesto njegova mezara držali u tajnosti. Šerif (Sari Saltuk) bez oca je ostao u dobi od tri godine. Šerifov odgoj preuzeo je odgajatelj koji se zvao Seravil. U Saltuknami se spominje i drugi njegov učitelj po imenu Abdulaziz.

Šerif, koji je u kratkom vremenu naučio jahanje, gađanje strijelom i rukovanje mačem, predstavlja važan primjer junaka u turskim epskim poemama. Ali, nakon smrti njegova oca, begluk prelazi u druge ruke. Zbog ovoga, Šerif i njegova majka doživljavaju mnoge poteškoće. Nakon što mu je majka poslije izvjesnog vremena umrla, Šerif ostaje potpuno sam. Seravil uzima Šerifa i odvodi ga pred emira Alija, a ovaj ga sprema sultanu Sulejmanu Sebuktekinu. U to vrijeme sultan je bio u Azerbejdžanu. Šerif je izišao pred sultana. On je u lovu u koji je otišao sa sultanom pokazao sve svoje vještine. Sultan je oduševljen Šerifom, kome nijedna lovina ne izmiče te naređuje da mu se iz Bejtul-mala, kao vojnička plata, daje četrdeset dirhema dnevno. U to vrijeme Šerif ima svega 14 godina.

Jedne noći Banal Gazi došao je u Šerifov san i rekao mu gdje se nalazi pećina u kojoj su njegov konj Aškar, Dahhakov mač, Givovo koplje, Gustašbov štit i hazreti Hamzino oružje. Šerif se budi iz sna i, našavši pećinu, uzima konja i oružje o kojem mu je govorio Battal Gazi. Iz Saltukname doznajemo da je Sari Saltuk, pored ovoga, posjedovao još legendarnih oružja i konja. Ozbiljan prilaz ovoj zagonetnoj historijskoj ličnosti napravio je Fahir Iz u djelu Saltuk-name – Ebu Hayr Ruminin rivajetlerden toplandigi Sari-Saltuk menakibi iz 1974. godine.

Turbeta i zijaretgjahi

Pokazatelji utjecaja Sar Saltuka na narodne mase, osim onih koji žive u historijskim i književnim djelima i legendama, jesu turbeta i mekami. Geografski gledajući, njegova turbeta protežu se od istoka Anadolije, preko Balkana (Rumelije) do istočne Evrope.

U Saltuknami se navodi da postoji dvanaest njegovih mezara. Sari Saltuk, govoreći da će begovi i kraljevi htjeti zaštiti njegov mezar, naredio je da se za svakog od onih koji žele da se njegov mezar kod njih nalazi napravi po jedan tabut. Svaki vladar kome bude predat jedan tabut, vidjet će u njemu Sari Saltukovo tijelo. Prema oporuci, njegovi su ga ljudi okupali i umotali u ćefine. Pripremili su jedanaest tabuta za one koji su željeli tijelo Sari Saltuka, jer im je prije smrti rekao da će se nakon smrti nalaziti na dvanaest mjesta. Svakom begu i kralju po njihovoj želji predat je po jedan tabut. Svaki je pogledao u svoj tabut i vidio da je tijelo kod njega te ga je odnio u svoju zemlju. Prema Saltuknami, vladari su odnijeli tabute u: tatarski hanluk, Eflak (Vlašku),Bogdan (Moldaviju),  Rusiju, Mađarsku, Poljsku, Češku, Bosin (Bosnu), Beravat (?), Karnatu (?Giranata), Baba i Jedren.

U Saltuknami se navodi da mu je tijelo sahranjeno u Babi (Babadag u Rumuniji), dok postoji i predaja prema kojoj je Sari Saltuk sahranjen u okolini Jedrena u Eskibabi, tj. u mjestu Babaeski. Prema ovoj predaji, vladar Jedrena htio je da uzme tabut u kojem se nalazilo tijelo Sari Saltuka. Zbog toga je izbila prepirka. Za vrijeme prepirke iz tabuta se začuo Sari Saltukov glas: “Ne postupajte suprotno od moje oporuke, kaznit ću vas.” Svako se zbunio i od straha nije znao šta da čini. Na kraju su uzeli tabut i sahranili ga u Babaeskiju u okolini grada. Ali, odmah iza ove predaje, Ebul-Hayr-i Rumi ponavlja da se pravi Sari Saltukov mezar nalazi u mjestu Babadag.[31]

Evlija Čelebija u svojoj Sejahatnami, s malim razlikama, na sličan način opisuje pripremanje više tabuta za Sari Saltuka i njihovu predaju kraljevima koji to žele: “Sari Saltuk rekao je svojim ljudima: ‘Kad umrem, okupajte me i pripremite sedam tabuta, jer zbog mene treba da se sedam kraljeva bori.’ Njegovi su ga ljudi poslije smrti okupali i pripremili sedam tabuta. Prvi je došao kralj zemlje Mosko (Moskva). Otvorio je tabut koji mu je predat i u njemu vidio tijelo Sari Saltuka. Rekavši da je tijelo u njihovu tabutu, vratio se u svoju zemlju i ukopao tabut u okolini Moskve. Kasnije su došli kraljevi Poljske, Češke, Išfet- Isfeč (Isveč? , vjerovatno Švedska), Jedrena, Bogdana, Dobrudže, uzeli tabute koji su im predani, vratili se u svoje zemlje i tamo zakopali tabute. Svaki kralj u tabutu koji mu je predan vidio je tijelo Sari Saltuka i vjerovao da je upravo kod njega pravi tabut.” [32] U trećem tomu Sejahatname Evlija Čelebija opisuje dolazak u Babadag i piše da se ovaj grad naziva Babadag zato što je u njemu sahranjen Sari Saltuk.

Hadžim Sultan u svojoj Velajetnami objašnjava kako je prema Sari Saltukovoj oporuci napravljeno četrdeset tabuta i da je u svakom ovom tabutu viđeno tijelo Sari Saltuka. Kralj Dobrudže prekontrolirao je svih četrdeset tabuta. Vidjevši da se u samo jednom tabutu miče ruka tijela koje su u njemu nalazilo, vjerovao je da su u tom tabutu nalazi stvarno tijelo Sari Saltuka. Trideset devet tabuta doneseno je u jedan krug, a on je tabut sa stvarnim tijelom Sari Saltuka zakopao u sredinu ovoga kruga.[33]

U jednom nefesu anadolskih alevija u kojem se govori o mezarovima znamenitih osoba kaže se:

U Isakči Sari Saltuk leži,
Stiže li i posjeti li ga turnam? [34]

Ali, pored ovog nefesa, ne postoji nijedan drugi izvor koji navodi da se u Isakči nalazi mezar ili mekam koji pripada Sari Saltuku. Isakča (Isaccea) je oblast koja se nalazi na obalama Dunava na granici Rumunije s Ukrajinom. U ovom mjestu, koje je smješteno na sjeverozapadu Babadaga, ne nalaze se nikakvi tragovi ni mezara, ni turbeta niti kakva mekama (mjesta). U Isakči žive malobrojni Turci, koji s poštovanjem pričaju o Sari Saltuku i znaju da je on junak-evlija i da se njegov mezar nalazi na sjeverozapadu Babadaga. Sve ovo pokazuje da su se odmah nakon Sari Saltukove smrti na raznim mjestima pojavili mezari koji se njemu pripisuju.

Postojanje ovih mjesta objašnjava se predajom o kojoj se govori u Saltuknami ili Sejahatnami. Posebnu pažnju izaziva činjenica da se danas u imenima ovih zemlja ili gradova ne spominju imena mjesta u kojima se nalaze mekami Sari Saltuka. S druge strane, u nekim zemljama koje se spominju u Saltuknami i Sejahatnami do danas su ostali turbe ta i mekami za koje se navodi da pripadaju Sari Saltuku. Tako dolazimo do zaključka da je jedan broj turbeta i mekama nastao nakon što je napisana Saltuknama.

S druge strane, jasno je da sjećanje na Sari Saltuka u mnogim sredinama i dalje traje, jer se turbeta i mekami još uvijek posjećuju i poštuju. Ovakva situacija usmjerila je mnoge istraživače prema njegovim turbetima i mekamima. Istraživanja obuhvataju, osim historije ovih mekama, njihova mjesto u izvorima, njihovu građu, predaje koje se pričaju, legende, bajke i vjerovanja povezana s njima.

F. H. Hasluck istraživao je turbeta i mekame u Kaliakri (Vama, Bugarska), u Babaeskiju (Turska), Babadag (Rumunija), Ohridu (Makedonija) i Kruji (Albanija). On je konstatirao da je Sari Saltuk “lay-figure” bektašijske propagande među hrišćanima u Rumeliji. [35] Ragip Onen opisao je turbe u Boru. Nazmi Sevgen u seriji pisanih radova izložio je vezu između Sari Saltuka i Svetog Spiridona (Aiyos Spiridon) te predstavio turbeta i mekame u Babadagu (Rumunija) te u mjestima Tundželi Dijarbakir, Babaeski, Bor, Rumelifener. Machiel Kiel proučavao je historiju turbeta u Babadagu. [36] Grace M. Smith dala je opće informacije o turbetima koji se nalaze u Babaeskiju, Izniku, Boru, Dijarbakiru, Babadagu (Rumunija) i Blagaju u Bosni i Hercegovini. [37] Nimetullah Hafiz iznio je podatke o turbetu kod Peći (Ipek) na Kosovu, [38] a Tadžida Hafiz o turbetu u Blagaju.[39]  (…)

1. Ćehajić, 1986; Smailagić, 1990; Spahić, 2000.
2. Hukić, 1961, str. 279; Hadžijahić, 1977, str. 26; Okić, 2004, str. 177; Mičijević, 2004, str. 95-104.
3. Babinger, 1966, str. 220-221; Akalin, 1994, str. 360.
4. Akalin, 1987, str. 7-20.
5. Aksan, 1982, str. 121.
6. Akalin, 1989, str. 55.
7. Ibn Batuta, 1971, str. 102.
8. Tevhid, 1327. po H., str. 5.
9. Ocak, 1984, str. 33.
10. Isto, str. 39.
11. Süme, 2002, str. 63.
12. Köprülü, 1972, str. 145-172.
13. Yüce, 1987, str. 71.
14. Yüce, 1987, str. 73.
15. Isto, str. 82.
16. Köprülü, 1972, str. 430.
17. Köprülü, 1981, str. 54-55.
18. Babinger, 1980, str. 220.
19. Güngör-Argunşah, 1991, str. 10.
20. Vrsta nomadskog šatora.
21. Üküsal, 1966, str. 145.
22. Sevim – Yücel, 1989, str.180-181.
23. Uzunçarşili, 1988, str. 97.
24. Güngör-Argunşah, 1991, str. 11-12.
25. Ibni Batuta, 1971, str. 102.
26. Köprülü, 1972, str. 436-437.
27. Decel, 1988, str. 635-636.
28. Yüce, 1987, str. 89.
29. Isto, str. 90.
30. Akalin, 1994, str. 360-362; Akalin, 1987, str. 20-100.
31. Akalin, 1990, str. 298-300.
32. Çelebi, 1314, II, str. 70-72.
33. Sevgen, 1966, str. 2922.
34. Yorukan, 1952, str. 156.
35. Hasluck, 1929, str. 429–439.
36. Kiel, 1977–1978, str. 205–225.
37. Smith, 1982, str. 216–225.
38. Hafiz, N., 1995, str. 212–217.
39. Hafiz,T., 1995, str. 218–220.