Zeri Islam

Postoje najmanje dva veoma važna razloga zašto smo se odlučili prevesti ovu zbirku koja, na svoj način, govori o Allahovome poslaniku Muhammedu (sallallahu alejhi ve sellem – Allah ga blagoslovio i mir mu podario). Prvi od tih razloga sadržan je u činjenici zaprepašćujućeg, grandioznog nepoznavanja sunneta, tog drugog izvora islama, kod Bošnjaka i općenito balkanskih Muslimana. Bar pet posljednjih totalitarnih režima pod kojima su živjeli Muslimani Balkanskoga poluotoka, svaki na svoj način, a svi sa istim ciljem radili su na tome da se kod tradicionalnih sljedbenika islama eliminiše znanje i svijest o ovoj vjeri te da se, umjesto toga, primordijalnog znanja, u mlade muslimanske generacije usade ideološke, manje-više neislamske, čak antiislamske moderne «spoznaje» o sebi i svome identitetu. Nadalje, ta ista populacija, muslimanski Evropljani (H.Neimarlija), danas je izložena nesmiljenim i izravnim talasima globalne i globalizirajuće sub/kulture, unificirajuće po svojoj namjeni i paganske po svome porijeklu i suštini. Vjera je u opasnosti: perverzije svih vrsta šire se modernim svijetom; mlade muslimanske generacije zbunjene su i izgubljene u bespuću grijeha, metafizičkoj pustoši, permanentnoj krizi, slijepom kvantitativnom rastu, stalnim, besvrhovitim promjenama i vrtlogu zapadnoevropske civilizacije! A Resulullah s.a.v.s. «poslanik za naše vrijeme» (K.Armstrong)govorio je da se njegovi sljedbenici, pogotovo u vremenima kada se u njihovim zajednicama pojave perverzije svake vrste i novotarije u vjeri, drže sunneta tako čvrsto «kao što kost sraste sa zubima». A onaj ko se Allahu i Poslaniku Njegovome bude pokoravao – postići će ono što bude želio (Kur`an, El-Azhab, Saveznici, 71)
    Drugi razlog zbog i radi kojeg smo se odlucili na ovaj korak jeste trend nekih aktualnih politicara na evropskoj ujtradesnici, kao i brojnih ljevicara, socijalista, žurnalista, diplomata, propagandista, pisaca, filmadžija... da ne samo falsificiraju učenja poslanika Muhammeda, s.a.v.s. nego i da spriječe da njegova poslanička poruka dopre do drugih ovdje, na Zapadu. Ovo je, nakon što su se na bosanskom jeziku pojavili prijevodi Buharijeve i Muslimove, Tirmizijeve, Malikove i Nesaijeve zbirke hadisa, naš skromni doprinos u odbrani Poslanika koga je Uzvišeni Bog poslao kao «Milost narodima» (Kur`an, 21, 107) i « svim ljudima» (Kur`an, 34, 28); ovo je naš dug i izraz naše ljubavi prema njemu i prema Poruci koju je on na savršen način živio i prenio čovječanstvu. 
    To što vrijedjaju poslanika Muhammeda, s.a.v.s. i što zlonamjerno izvrću njegovu Poruku – to nije ništa novo na ovom kontinentu! Prisjetimo se samo takvih invektiva koje su mu upućivali Dante, Volter, Dostojevski.... na Balkanu Njegoš i drugi srpski, hrvatski, crnogorski, čak i neki bošnjački pisci! Prisjetimo se «Satanskih stihova» i – najvjerovatnije naručene! – «afere Rushdie», koja je uzdrmala čitav muslimanski svijet zbog piščevih uvrjeda na račun poslanika  Muhammeda, s.a.v.s.njegove žene Aiše i medinskog društva koga je Muhammed, alejhi`selam-  Allah mu mir podario, izgradio na temeljima Kur`ana i sunneta! Zašto to ovi «saveznici» - po psihološkom profilu, nakanama i ciljevima potpunoma isti kao «saveznici» iz vremena objavljivanja Kur`ana – čine danas, u informatičkoj eri? Iz dva razloga: 1) da spriječe es-sahve – savremeno budjenje Muslimana u svojoj vjeri («budjenje» je doslovan prijevod ove u svijetu Islama popularne riječi), pa time i njihovo vjersko: duhovno, emocionalno, ali i političko jedinstvo nastalo uslijed aktualne propasti sekularnih ideologija koje su stoljećima nametane muslimanskim narodima te uslijed nezaustavljivih procesa demokratizacije zatvorenih društava u naše vrijeme, i 2) da zaustave fascinaciju poslanikom Muhammedom, s.a.v.s. kod novih generacija na Zapadu. Jer, Muhammed je poslanik koji «životu govori da» (Nietzsche), koji se bori sa životnim nedaćama, koji predvodi vojske boreći se za slobodu obespravljenih i ugnjetavanih naroda i ljudi te za pravdu nu svijetu, koji nikada ne izdaje svoje drugove, koji voli mirise i žene, čiji je raj pun rijeka, radosti, ptica i – ponovo! – ljepotica, i koji tri puta ponavlja da se taj raj nalazi «ispod majčinih nogu...». To je vedra, optimistična predstava «Božijeg čovjeka» - sasvim suprotstavljena onoj istovrsnoj predstavi takvog čovjeka na umornom Zapadu!Zato je, izmedju ostalog, Muhammed, a.s. oduševljavao Goethea, Carlylea, Lamartinea, Lessinga, Rilkea, Tolstoja...koji su mu posvetili svoje najljepše poeme, sonete, drame, propovijetke i izreke. 
    U nastavku ćemo objasniti šta je to sunnet i zašto je, u svim vremenima i na svakome mjestu, važno slijediti poslanika Muhammeda, s.a.v.s. a na kraju ćemo dati osnovne podatke o autoru ove antologije i njegovoj knjizi.

Šta je sunnet

Sunnet (ar.običaj, način života, postupak, put) označava način na koji je živio poslanik Muhamed s.a.v.s., a hadis (ar. govor, vijest, obavještenje) označava njegove izreke. Prema većini stručnjaka iz ove oblasti, sunnet je širi pojam i on označava sve riječi i sve postupke i zabrane Muhammeda, a.s. kao i sve ono što je on prešutno odobrio da se čini. 
    Sunnet je drugi izvor islama; on je Objava, ali nju – za razliku od Kur`ana – nije prenosio melek Džibril (alejhi`s-selam). U tom smislu Resulullah, s.a.v.s. kaže:

«Dat mi je Kur`an i nešto slično njemu (tj. Sunnet)» (Ebu Davud)

    Vjerovanje u sunnet i njegovo slijedjenje u svakom dobu sastavni je dio vjere. Sunnet je neraskidivo povezan sa Kur`anom; nemoguće ih je razdvojiti. 
    U Kur`an-i kerimu se na više mjesta naredjuje slijedjenje Muhammedova s.a.v.s. sunneta. Izravno je to istaknuto u naprijed navedenom ajetu iz sure El-Enfal, 20, u kome se – prema mišljenju najpoznatijih komentatora Kur`ana – pod zapoviješću «ne napuštajte Poslanika» misli: ne napuštajte njegov sunnet. 
    A sam Poslanik, s.a.v.s. kaže:

    «Svi moji sljedbenici, osim onih koji odbiju, ući će u Džennet» Ashabi upitaše: - Božiji Poslaniče, a ko će odbiti? – našto on odgovori: «Onaj koji mi je poslušan, ući će u Džennet, a onaj koji me nesluša, on odbija.»  (Tirmizi)

Kako je sačuvan sunnet

    U prvo vrijeme poslanstva, Resulullah, s.a.v.s., zabranjivao je da se njegove izreke bilježe – kako ih prva generacija Muslimana ne bi pomiješala sa tekstvom Kur`ana, ali kasnije, kada je nestalo te bojazni, takva zabrana ne samo da je ukinuta nego je Allahov Poslanik s.a.v.s. podsticao da se njegov sunnet biljež, pamti i prenosi. 
    Na isti način kako su brižno čuvali Kur`an, ashabi su čuvali i sunnet: na isti način kako ih je Resulullah, s.a.v.s. podučavao Kur`anu, podučavao ih je i svome sunnetu; sa istim strahopoštovanjem i pažnjom koje su iskazivali prema Allahovoj Knjizi kako nebi iskrivili ma i jednu njezinu riječ, ashabi su pazili da ne iskrive ma i jednu riječ hadisa. Oni su bili svjesni da su bili na ivici propasti i da ih je Allah (dželle šanuhu – uzvišeno je njegovo biće) spasio nje slanjem Svoga Poslanika, zbog čega su posvećivali najveću pažnju za spoznajom smislova Kur`ana i Vjerovjesnikovog s.a.v.s. sunneta. Pazili su na svaku Resulullahovu s.a.v.s. riječ, postupak, odobrenje, izraz lica.... svjesni da su u društvu i vremenu posljednjeg Božijeg glasnika i posljednje Objave. Poslanikove s.a.v.s. supruge podučavale su druge žene. Ono što bi razumjele iz Kur,ana i sunneta prenosile su drugim ženama, posebno im izlažući ona pitanja koja Resulullah, s.a.v.s. zbog stida nije mogao iznositi pred ženskom populacijom. Ono što bi naučili iz Kur,ana i sunneta ashabi su ponavljali jedni pred drugima, tvrdo pamtili i tačno prenosili svojoj i budućim generacijama. Najprilježniji od njih u tome poslu bili su: Ebu Hurejre, Enes b. Malik, Abdullah b. Abbas, Abdullah b. Umer, Abdullah b. Mes,ud, hazreti Alija, Džabir b. Abdullah, hazreti Aiša radijellahu anhum – Allah njima zadovoljan bio. Neki od njih su imali i vlastite zbirke Resulullahovih, s.a.v.s. hadisa, ali valja naglasiti da su ashabi živjeli u izrazito usmenoj civilizaciji i da je Resulullah s.a.v.s. imao svojstvo konciznog i lijepog izražavanja, što je omogućavalo olakšano memorisanje njegovih izreka. 
    Ovaj plemeniti posao ashaba nastavila je slijedeća generacija tabi,ini, a najpoznatiji prenosioci hadisa medju njima bijahu: Muhammed b. El-Munkedir, Seid b. Džubejr, Alkame b. Kajs en-Nehai, Muhammed ez-Zuhri i dr. 
    Nekoliko hiljada ashaba i tabi,ina, uz Kur,an, prenijeli su i sunnet diljem islamskog svijeta. Uskoro će doći do kodifikacije usaglašavanja sa izvornikom sunneta kao što je to učinjeno i sa Kur,anom u epohalnim naučnim istraživanjima u kojima je- naučnom metodom koja nije prevazidjena ni u našem stoljeću – cjelokupan ovaj islamski sačuvan i razvrstan. 
    Ashabi i tabi,ini nisu pamtili samo sadržaj (metn) hadisa, nego i niz ili lanac njegovih prenosilaca (sened). U prenosioce hadisa uvrštavani su samo oni ashabi i tabi,ini za koje se znalo da su im strani laž, lukavstvo, prijevara, obmana i sl. Unutar ,ilmu,l-hadisa (nauke o hadisu) razvilo se više pomoćnih disciplina, medju njimaq i nauka o senedu te nauka o životopisima ashaba. Upravo su naučnici iz ove druge discipline, zarad očuvanja autentičnosti sunneta, obradili preko tri hiljade životopisa ashaba! Na osnovu izloženog, s pravom se može zaključiti da ne postoji nijedna druga povijesna ličnost čiji bi životopis vjerodostojnije, sadržajnije i detaljnije bio sačuvan kao što su to Muslimani učinili sa životopisom (es-sira) svoga i općečovječanskog Poslanika s.a.v.s.
    Prema strogim pravilima nauke o hadisu, hadis se, u pogledu svoje autentičnosti, dijeli na: sahih (vjerodostojan), hasen (dobar) i da,if (slab). 
    Sahih je onaj hadis koji ima kontinuiran niz tačnih i poštenih prenosilaca sve do Resulullaha s.a.v.s. odnosno do nekog ashaba ili tabi,ina. U slučaju da se za bilo koga u nizu prenosilaca ustanovi i najmanji propust, takav hadis gubi karakter sahih hadisa i svrstava se u kategoriju da,if hadisa.
    Hasen hadis je jedna vrsta sahih hadisa, ili vrsta da,if hadisa. 
    U svakom slučaju, nijedna od spomenutih vrsta hadisa se ne odbacuje. Eksperti islamskog prava daju prednost sahih hadisima po tome što se iz njih bezuvjetno mogu izvoditi šeri,atski propisi: gotovo isti je slučaj sa hasen hadisima, dok su u vezi sa da,if hadisima, kada je riječ o tome mogu li se iz njih izvoditi šeri,atski propisi ili ne, mišljenja osnivača pravnih škola podijeljena. 
    Spomenimo ovdje i tzv. mewdu`(lažne, apokrifne, podmetnute) «hadise». Iz različitih razloga i sa mnoštvom nedostojnih motiva, neki ljudi, mahom neprijatelji islama i licemjeri, Allahovome Poslaniku, s.a.v.s. pripisivali su izreke koje on nije izrekao. Postojanje zbirki i takvih «hadisa» samo potvrdjuje koliko su pažnje i opreza Muslimani uložili kako bi nepomućenim sačuvali drugiu izvor svoje vjere.

Najpoznatije hadiske zbirke i njihovi autori

    U drugom i trećem stoljeću po Hidžri, kada se sunnet već bio proširio diljem ogromnog prostranstva Svijeta Islama i kada je, zbog mnoštva razloga, bilo došlo do opasnih napada na njegovu vjerodostojnost, javili su se njegovi slavni sakupljači i izvrsni znalci koji su – zadivljujuće preciznom i kritičkom naučnom metodom i analizom – izvršili reviziju čitavog sunneta i objavili svoje zbirke hadisa bez kojih je nezamisliv vjerski život Muslimana i umovanje o njihovoj vjeri. 
    Prvi i najslavniji od tih blagoslovljenih naučnika bijaše Muhammed b. Isma`il el-Buhari (194-256 h. / 810-870 po Isau, a.s.), a njegova se zbirka hadisa naziva Sahihu`l-Buhari, koju je pripremao 16 godina.  On je obišao sve glavne centre islamske učenosti, konsultirao preko hiljadu znalaca hadisa, sakupio preko 600.000 izreka koje se pripisuju poslaniku Muhammedu s.a.v.s. i iznjih izabrao samo 7.397 za koje je utvrdio da su vjerodostojni (sahih),  a nijedan nije uvrstio u svoj Sahih dok ne bi uzeo abdest i klanjao dva rekjata. Svoju zbirku je razvrstao u 97 poglavlja. 
    Drugu zbirku vjerodostojnih hadisa sačinio je Muslim b. El-Hadždžadž en-Nejsaburi (204-261 h. / 820-875.). Ona se zove Sahihu Muslim i sadrži 12.000 hadisa. Od Buharijeve zbirke razlikuje se po tome što je Buhari bio rigorozniji kod kriterija prenosilaca hadisa. Naime, dok Buhari traži da se svaki prenosilac u senedu hadisa bude susreo sa onim prenosiocem koji mu prethodi u nizu Muslim je smatrao da je za autentičnost hadisa dovoljno da su svi prenosioci tog hadisa živjeli u isto vrijeme te da njihovo susretanje nije uvjet da bi se dati hadis smatrao vjerodostojnim. Muslim je neobično cijenio i poštovao svoga učitelja Buharija. 
    Osim ova dva Sahiha, koja se zovu jednom riječju Sahihajn – Dvije vjerodostojne zbirke, Muslimani neobično poštuju i četiri Sunena, istoimene zbirke hadisa koje su sačinili Ebu Davud (202-275 h.) Et-Tirmizi (209-279 h.) Ibn Madže (209-273 h. ) i En-Nesa`i (215-313 h). Te zbirke se unekoliko razlikuju po obimu i kriterijima, a zajedno sa spomenuta dva Sahiha čine tzv. El-Kutubu`s-sitte – Šest knjiga ili zbirki hadisa.

Važnost sunneta

    Važnost sunneta za život Muslimana i ljudsku civilizaciju ne može se sagledati. Prije svega, sunnet je prvi i nezaobilazni mubejjin – objasnitelj Kur`ana: onaj kome je Kur`an dostavljen savršeno je razumio Allahovu posljednju Knjigu i savršeno živio u skladu sa njezinim nalozima, zbog i radi čega ga je Allah, dž.š. nazvao usvetun hasene -  najboljim primjerom ili modelom identifikacije za vjernike (33,21). Živeći u savršenoj pokornosti Allahu dž.š. poslanik Muhammed s.a.v.s. konkretizirao je Kur`an na zemlji i time pokazao da je islam živa – i zauvijek živa – i realna vjera. Zahvaljujući sunnetu, svjetska zajednica Muslimana, Ummet, ostala je jedinstvena, i bit će takva do kraja Vremena. (Podjela Muslimana na sunnije i ši`ije nije vjerska već politička podjela nastala uslijed različitog tumačenja islamske povijesti. Ne računajući neke malobrojne ekstremne i nepravovjerne sekte medju sunnijama i ši`ijama, svi Muslimani Svijeta čuvaju ista vjerovanja i žive na isti način prema Resulullahovom s.a.v.s. obrascu ili style of life-u). «Pridržavanje sunneta sinonim je za islamsko postojanje i progres; zanemarivanje sunneta sinonim je za rastakanje i propadanje islama. Sunnet je željezna okosnica Kuće islama, a ako uklonite okosnicu neke gradjevine, zar možete biti iznenadjeni ako se ona sruši kao kula od karata?» (M.Asad). Imajući takvu svijest o važnosti sunneta, ashabi su Ummet nazivali «najuglednijom zajednicom» (ešrefu`l-umem) zbog dva razloga: zato što Ummet ima autentičnu verziju posljednje Božije Objave, Kur`ana, i zato što ima sunnet «svoga» Poslanika. Doista, ni muslimani ni kršćani ne posjeduju sunnet Isusa Krista (pregršt parabola Novog zavjeta niukoliko ne zadovoljava ovu potrebu kršćanske zajednice za životnim modelom identifikacije), kao što ni muslimani, ni kršćani, ni jevreji ne posjeduju Mojsijev sunnet – i to je osnovni uzrok nezaustavljive doktrinarne i svake druge podjele medju kršćanskim i jevrejskim ummetima, na koju se aludira u slijedećem Kur`anskom ajetu: A oni su se u pitanjima vjere svoje podijelili na skupine, svaka stranka radosna onim što ispovijeda. (23,53).  
    Da nije autentičnog poslaničkog sunneta,  nijedan čovjek nebi uspio sam spoznati Pravi Put i živjeti po njemu, niti bi svojim intelektualnim moćima ikada spoznaoistine vjere, i zato je Allah dž.š.poslao «Pečata vjerovjesnika i poslanika» i sačuvao vjerodostojnim i svoj Kur`an i sunnet Svoga Poslanika – kao čiste ekstrate svih Svojih Knjiga ( 100 Suhufa /Listova ili Ploča i tri prethodna velika Kitaba / Pisma: Tevrat, Zebur i Indžil) i svih  sunneta Svojih 124.000 vjerovjesnika i poslanika.
Dokaz za ovu tvrdnju Kur`an je dao u slučaju Kraljice od Sabe, koju opisuje kao iznimno mudru i pronicljivu vladaricu, zajedno sa svojim narodom, «ne umije Pravoga Puta naći» (27,24). Tek kad dolazi pred vjerovjesnika Sulejmana a.s., njoj se otvaraju putevi istine i ona uzvikuje: 
    «Gospodaru moj, ja sam se prema sebi ogriješila, i u društvu sa Sulejmanom primam islam – predajem se Allahu, Gospodaru svjetova!» (En-neml, Mravi, 44).

Kako čitati hadiske zbirke

Dok budete čitali ovu, jednako kao i svaku drugu zbirku hadisa, morat ćete, uvaženi čitaoci, imati na umu jednu od najbitnijih stvari u ispravnom razumijevanju Resulullahovoga, s.a.v.s. sunneta: prividnu kontradiktornost izmedju nekih hadisa. Riječ je, dakle, o prividnoj, a ne u suštinskoj kontradiktornosti u cjelokupnom korpusu hadisa i sunneta. Na primjer, u poglavlju «Tespih» u ovoj zbirci u nekim hadisima se govori da se, poslije namaza, treba 33 puta izgovoriti Subhanallah, a u drugima se kaže da se to treba učiniti 34 puta; negdje se spominju prsti pomoću kojih se tespiha, a negdje košpice ili kamenčići...; u nekim hadisima je najboljim vjernikom Poslanik, s.a.v.s. označio onoga ko je najbolji prema svojoj ženi, a u drugim onoga koji svoj namaz klanja na vrijeme, ili onoga koji u srcu nejma mržnje ili zavidnosti...; itd. Nažalost, nakon što su bosanski Muslimani postali slobodni u prakticiranju i tumačenju svoje vjere, medju njima su se pojavili pojedinci pa i čitave grupe koji dokraja doslovno tumače i Kur`an i sunnet i tako siju konfuziju po našim muslimanskim zajednicama. Ti pojedinci i grupe smetnuli su s uma da se ni Kur`an ni sunnet ne mogu tumačiti bez odredjenih uvjeta (šart, pl. Šurut) kao i bez naučno utvrdjenog metoda. O uvjetima i metodima tumačenja Kur`ana govorimo ili ćemo govoriti na nekim drugim mjestima; ovdje ćemo reći da se, isto kao ni Kur`an, ni sunnet ne može tumačiti bez odredjenih uvjeta- koji su ponekad isti kao i uvjeti za tumačenje Kur`ana – i bez usvojenog naučnog metoda prilikom tog tumačenja. 
    Ono što bi Musliman koji je prosječno obrazovan u svojoj vjeri trebalo da zna kada je riječ o tumačenju sunneta /hadisa jeste slijedeće: da u autentičnom sunnetu nejma ničega što je u suprotnosti sa Kur`anom; da hadisi koji se odnose na islamska vjerovanja, moralne i etičke stavove i vrjednovanja kao i na vjerozakonske odredbe u pogledu «nepromjenljivih okolnosti društvenog života i ljudskog ponašanja (Asad) imaju trajno značenje; da se taj korpus hadisa mora razlikovati od onog dijela Muhammedovih, s..a.v.s. izreka koji se odnosi na odredjene povijesne prilike ili vremenski ograničene situacije; da su i Kur`an i sunnet sebi kao cilj postavili da na Pravi Put izvedu najprije prvu muslimansku zajednicu u Arabiji u VII st. – sa svim njezinim povijesnim, naslijedjenim, društvenim i geografskim okolnostima u kojima je ona živjela – ali i globalnu muslimansku zajednicu u svim budućim vremenima, sa svim okolnostima u kojima njezini ogranci budu živjeli te, u tom smislu, svaki tumač Kur`ana i sunneta mora podrazumijevati hronološki tok Objave i sunneta, vrijeme i okolnosti u kojima su pojedine objave i hadisi bili dati; da, u slučaju sunneta, svaki njegov tumač mora podrazumijevati da su neki hadisi mubejjin (objasnitelj) univerzalnih Kur`anskih načela, a neki su objasnitelji ranije izrečenih hadisa; da i Kur`an i sunnet podrazumijevaju životne promjene i kontradiktornosti zbog kojih su mufesiri i muhaddisi, u tumačenju oba ova izvora, ustanovili institut tzv. neskh-a
- dokidanja ili derogiranja ranijeg propisa s tim da se taj propis (tj. tekst u kome je on izrečen) ne briše iz korpusa ukupne Objave ili sunneta – jer životna situacija za koju je on bio namijenjen uvijek može da se vrati – i vraća se – u ovoj ili onoj prilici, kod ove ili one generacije ili zajednice; da i Kur`an i sunnet imaju svoje nepromjenljive i zajedničke ciljeve (qasd, pl. meqasid) radi kojih su izrečeni i koje žele postići kod pojedinca ili u nekom društvu...
    Tako npr. Kad se u hadisu Muslimanima preporučuje da skrate svoje hlače, onda je cilj toga hadisa- kako se vidi iz njegovoga konteksta – da se Muslimani poduče da ne budu oholi, da kod sebe eliminišu želju da se gorde nad drugim ljudima svojom odjećom, koja je, obično, kako znamo, znak društvenog prijestiža...; taj hadis je komentar kur`anskih ajeta (iz sura El-Isra` i Lukman) u kojima se kaže: Ne idi zemljom nadmeno, jer Allah nevoli ni gordog ni hvalisavog! Prema tome, Muslimani koji žive na Zapadu i hodaju asfaltiranim trotoarima (za razliku od ashaba koji su, hodajući svojim putovima, dugim hlačama kupili prašinu) mogu ostvariti ovaj kur`ansko-sunnetski cilj ponašajući se skromno, ljubazno i ponizno, a da ne skraćuju svoje hlače; Hoće li Musliman tespihati na prste ili na 33 zrna tespiha od drveta ili ćilibara – to nije bitno; bitno je da veliča Allaha. Dž.š. poslije klanjanja namaza; ashabu kome je Resulullah s.a.v.s. rekao da je najbolji Musliman onaj koji je najbolji prema svojoj ženi – zaista je bilo najbolje u vjeri da bude dobar prema svojoj ženi jer je Muhamed a.s. znao da je dotični zanemario tu moralnu vrlinu – jednako kao i hiljade drugih budućih sljedbenika; a onome ashabu kome je govorio o mržnji i zavidnosti najbolji iman (vjerovanje) i jeste da te duhovne bolesti izbaci iz svoga srca... Eto niza primjera iz koga tumač sunneta lahko može razlučiti temporalno od trajnog, lokalno od globalnog, pojedinačno od univerzalnog. 
    Ukoliko se, dakle, u obzir uzmu ti ciljevi, povodi objave nekoga ajeta ili izricanja nekog hadisa, con-textum u kojima su izrečeni i dr., onda se može reći da su Kur`an i sunnet kontradiktorni koliko je kontradiktoran sam život – jer su oba ta izvora data od strane našeg Stvoritelja da bi bili jedna jedinstvena univerzalna «knjiga života» kojoj – vidi Božijeg čuda – nije promakla nijedna životna situacija.

Mevlana Muhammed Jusuf Kandehlevi i njegov
Muntakhab ahadith – Cvjetovi iz Muhammedove, s.a.v.s. bašče

    Muhammed Jusuf Kandehlevi jedan je od najpoznatijih muhaddisa (eksperata za nauku o sunnetu) u muslimanskom svijetu u prošlom stoljeću. Rodjen je 1335./1917. godine u mjestu Kandahla u Indiji. Njegov otac, šejh Iljas (pres. Na Ahiret 1943.) osnivač je Džema`atu tebliga, globalne asocijacije koja se bavi proučavanjem i širenjem islamskih učenja, i sljedbenik dvojice znamenitih indijskih vjerskih učenjaka i obnovitelja islamske svijesti na Indijskom potkontinentu, Ahmeda ibn Irfana i Muhammeda Ismaila. Reformski indijski pokret,  snažno vezan za mezheb imama Ebu Hanife, kao poseban cilj svoga djelovanja imao je otklanjanje svih devijacija u vjerovanjima i praksi indijskih Muslimana i povratak čistom islamskom vjerovanju. 
    U životopisu Muhammeda Jusufa Kandehlevija ističe se da njegova porodica vuče porijeklo od hazreti Ebu Bekra, r.a. najpoznatijeg ashaba poslanika Muhammeda, s.a.v.s. i prvog od Četverice pravednih halifa. 
    Već u desetoj godini Muhammed Jusuf Kandehlevi pred svojim ocem i majkom (takodjer neobično učevnom hanumom, hafizom Kur`ana i muhaddisom) završio je hifz, učenje Kur`ana napamet, nakon čega je, uz osnovno obrazovanje, nastavio da studira El-Kutubu`s-sitte. Kada je imao dvadeset godina, Muhammed Jusuf je završio renomiranu Mezahiru`l-ulum, visoku školu koja se specijalizirala za izučavanje sunneta i koju je u to vrijeme vodio njegov rodjak šejh Muhammed Zekerijja Kandehlevi, za koga se tvrdi da je bio jedan od najvećih muhaddisa u muslimanskom svijetu u prošlom stoljeću. 
    Svoje raskošno znanje iz `ilmu`l-hadisa Muhammed Jusuf će moći da dijeli radeći u očevom Tebligu najprije u Indiji, a onda diljem Svijeta. Nakon očeve smrti postao je «drugi emir Džema`at-i teblika». Veći dio svoga života proveo je putujući i podučavajući Muslimane njihovoj vjeri, tražeći od njih da principe uzvišenog šeri`ata primijene u svome pojedinačnom i društvenom životu i tako formiraju vlastito, islamsko društvo svuga gdje žive, i objašnjavajući islam drugima. Od tada do danas, Džema`at-i teblig je dobio svoje filijale u mnogim zemljama, posebno na području arapskoga govornog područja. 
    Ovaj vjerski učenjak vjeruje da Arapi uvijek moraju imati vodeću ulogu u predstavljanju i odbrani islama zato što je njih Bog, dž.š. izabrao za tu ulogu podarivši čovječanstvu Svoju posljednju Objavu na njihovom, arapskome jeziku. 
    Godine 1965. za vrijeme jednog putovanja po Pakistanu, šejh Muhammed Jusuf Kandehlevi se iznenada razbolio i preselio na Ahiret u 48. godini svoga života. Njegov mezar nalazi se u Delhiju. Hiljade njegovih učenika, čitalaca njegovih djela i slušalaca njegovih predavanja svake godine posjeti taj mezar i prouči Fatihu ovom blistavom učenjaku sunneta našeg dragog Poslanika, s.a.v.s.
    Dva najpoznatija djela Muhammeda Jusufa Kandehlevija su: Emani`akhbar fi šerhi me`ani-athar – Pouzdana saznanja u tumačenju smislova (islamske) tradicije, i Hajatu`s-sahabe – Život ashaba, ali njegovo najpopularnije djelo je Muntakhab ahadith – Antologija hadisa. Radi se o Kandehlevijevom izboru kur`anskih ajeta i Resulullalovih s.a.v.s. 1506 hadisa (datih u izvorniku na arapskome jeziku, i u prijevodu na engleski u izdanju Islamic Book Service-a, New Delhi, bez godine izdanja, i redakciji Dr. Farooqi Qasmija, kojim smo se takodjer služili) koji tretiraju šest najvažnijih tema, u isto vrijeme i osobina ashaba, bez kojih je nemoguće zamisliti život muslimanske jedinke i islamskog društva, ali ni pozivanje (da`wa) u islam i širenje njegovih poruka (teblig).  (Naslov ovog djela preveli smo kao: Cvjetovi iz Muhammedove bašče – jer je «antologija»  u evropskim jezicima i nastala po ideji «izbora cvjetova u raskošnom vrtu», što, zapravo, znači i arapska riječ muntekhab – izbor, selekcija). «Kandehlevi je u ovoj knjizi sabrao/izabrao sve najvažnije principe, pravila i mjere iz originalnih izvora, ali ova knjiga nije puka kompilacija tih pravila i instrukcija, nego se prije može reći da je ona jedna njihova enciklopedija», stoji u recenziji izdanja ove knjige na engleskom jeziku. 
    Tih šest velikih tematskih područja i, u neku ruku, kako rekosmo: osobina Muhamedovih, a.s. ashaba – zahvaljujući kojima su oni utemeljili globalnu islamsku civilizaciju prenijevši islamsku poruku od Dalekog istoka do Afričkog roga – jesu slijedeće: 
1.    Kelimetu`ttajjibe, Kelime-i šehadet, odn. Njezin ovosvjetski i onosvjetski smisao, njezina dalekosežnost i važnost, to najvažnije od svih učenja Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.; 
2.    Namaz, islamska molitva; 
3.    `Ilm (Znanje o Allahu, dž.š. poslanstvu, imanskim i islamskim šartima, šeri`atu...) i zikir (sjećanje na Allaha, dž.š. i donošenje salavat-i selama na Resulullaha, s.a.v.s.);
4.    Ikram-i muslim (Poštivanje drugih Muslimana); 
5.    Iskrenost nijeta; 
6.    Pozivanje u islam;

Napomene o jeziku ovog prijevoda

    Jezik ovog prijevoda je prevodiočev kasni pokušaj imitacije drevnog vjerskog jezika bosanskih Muslimana. To smo učinili iz dva razloga: 1) kao znak naše pažnje i zahvalnosti prema brojnim imamima, vaizima, hatibima, muhaddisima... tradicionalnim bosanskim Muslimanima koji su islam živjeli «kao da njime dišu»; bez samopokazivanja, bez pretjerivanja, u miru i mudrosti, dugo, tokom čitavoga života, s koljena na koljeno, stoljećima; 2) kao vid protesta zbog neznanja bosanista i drugih jezikoslovaca koji i danas bar koju hiljadu riječi iz vjerskog života bosanskih Muslimana tretiraju kao «strane riječi», «orijentalizme» i sl. A zapravo, namaz, zekjat, Kjaba, Ćaba, sadaka, povećiliti, mujeziniti, šeriat/šerijat, rekjat, sedžda, rahle... nisu «strane» riječi: to su riječi bosanskoga jezika, one «sekundarne» riječi (Platon) koje jesu došle iz drugih jezika, ali i postale i ostale domaće, u ovom slučaju: bosanske riječi – koje, valjda, ne treba prevoditi. Otuda i pravopis tih riječi – prilagodjen izgovoru «običnog» bosanskog Muslimana; samo neke pojmove, fraze i sl. Koji su potrebni stručnjacima, i to na posebnim mjestima, usaglašavali smo sa izvornikom, prema vlastitoj procjeni. Riječ Musliman dosljedno smo pisali velikim slovom: kao vid svemuslimanskog (samo)poštovanja, kao znak odanosti i počasti muslimanskom čovječanstvu koje je, odbivši da se ujedinjuje na temelju paganskog osjećaja rase, nacije i tla, uz koncept bratstva po zajedničkom porijeklu svih ljudi (Kur`an, 4,1) prihvatilo ujedinjavanje na temelju univerzalnog vjerovanja u jednog i jedinog Boga (Kur`an 49,10) ali i kao vid otpora «evropskom putu» na koji Bošnjake vode njihove iskompleksirane političke i kulturne, čak i jedan dio vjerskih elita, koje nejmaju svijesti o značaju islama u bošnjačkoj prošlosti i njegovim perspektivama u budućnosti. 
    U prijevodima ajeta služili smo se Korkutovim Prijevodom Kur`ana, a ponegdje smo, radi potreba konteksta, Korkutova prevodilačka rješenja unekoliko mijenjali i prilagodjavali značenjima ove knjige.