Zeri Islam

Uvod

Pod terminom "islamski ummet" podrazumijevaju se svi ljudi koji pripadaju islamu i nisu izašli iz njega svojim uvjerenjem koje iziskuje nevjerstvo, odnosno da vjeruju u nužnosti koje se smatraju dijelom islamskog uvjerenja (m? 'ulime mine-d-d?ni bi-d-dar?re), kao što je vjerovanje u postojanje Uzvišenog Allaha, Njegovu mo?, u poslanstvo vjerovjesnika Muhammeda, a.s., kao i u to da je on pe?at svim prijašnjim poslanicima i vjerovjesnicima i da je njegov šeri'at (vjerozakon) derogirao prijašnje vjerozakone. Tako?er, pripadnici islamskog ummeta nužno vjeruju u obligatnost propisa kao što su namaz, zekat, post, hadž i sli?ni prakti?ni šeri'atski propisi, koji su kategori?ki potvr?eni i koji ne prihvataju bilo kakav idžtihad.

Me?u pripadnicima islamskog ummeta došlo je do razilaženja, kako i u sferi fikha (prakti?nih propisa), tako i u sferi akaida (vjerovanja). Razilaženje u sferi akaida je mnogo manje, i ono se odnosi na neka specifi?na pitanja, dok je razilaženje u podru?ju fikha i prakti?nih propisa mnogo ve?e i zastupljenije.

Poznato je da me?u akaidskim propisima ima onih nužnih, ?iji se negatori smatraju nevjernicima, tako?er ima i teorijskih kategori?kih, gdje se oni koji ih propagiraju smatraju novotarima, a neki ih smatraju i nevjernicima, a ima i onih nekategori?kih teorijskih, gdje se oni koji imaju druga?ije mišljenje ne smatraju novotarima.

U jednom hadisu se navodi da ?e se islamski ummet podijeliti u sedamdeset i tri skupine, sekte. Me?utim, poznato je da postoje razli?ita mišljenja o autenti?nosti ovog hadisa, sa aspekta njegovog lanca prenosilaca (seneda). Tako?er, treba imati u vidu da cilj spomenutog broja nije nužno bukvalno shvatanje tog broja, odnosno, nije nužno da ?e se razjedinjavanje pove?avati sve dok ne do?e do spomenute brojke, s tim da ako bude tako, onda to, apsolutno, ne?e dovesti do problema.

Neki ljudi se oslanjaju na misao da je razilaženje u svojoj osnovi štetno i dekadentno. Ako kažemo da ?e se islamski ummet, tj. ummet Muhammeda, s.a.v.s., razi?i na više pravaca i sekti od jevreja i krš?ana, kako se onda može govoriti o odabranosti ovog ummeta nad ostalim zajednicama?

Ovo pitanje na prvi pogled može izgledati važno, ali mi ne možemo apsolutno tvrditi da je apsolutno svako razilaženje poku?eno i da razilaženje uzrokuje dekadentnost i zaostalost ovog ummeta za drugim zajednicama.

Ukoliko prihvatimo da razilaženje nekada nije u skladu sa idžmaom i potpunim slaganjem, ne možemo prihvatiti da je svako razilaženje dekadenca. Ummet Muhammeda, a.s., iako prihvatimo da se razišao na više pravaca i sekti nego što je slu?aj sa jevrejima i krš?anima, nikada nije, u op?em smislu, u potpunosti skrenuo s Pravog puta. Uprkos ovom razilaženju, pravac istine, a to je pravac ehli-sunneta vel-džemata je, kroz sva vremena i epohe, bio ve?ina. U?enjaci koji su prakti?no promovirali svoje znanje a koji su pripadali ovom ummetu su uvijek bili brojniji od u?enjaka drugih pravaca, za razliku od razilaženja kod jevreja i krš?ana. Kod njih su sve sekte bile približno iste, što je rezultiralo njihovom slaboš?u. Za razliku od njih, dominantnost ehli-sunneta vel-džemata i postojanje velikog broja njihovih u?enjaka kroz vrijeme i na razli?itim prostorima, nisu dali prilike drugim skupinama da ostave trag me?u muslimanima kao što je bio slu?aj s drugim.
Negativna posljedica razilaženja kod drugih naroda nije se dogodila i kod muslimana. Koliko god ljudi sumnjali u ovaj hadis i u njegov sened, stvarnost potvr?uje da se ummet stvarno razišao i nakon što se to dogodilo, nema nikakve koristi raspravljati o njegovoj autenti?nosti ili slabosti njegovog seneda. ?ula i stvarnost potvr?uju zna?enje ovog hadisa. Na osnovu svega ovoga, zaklju?ujemo da je razilaženje i neslaganje prisutni u ovom ummetu, kao i u drugim zajednicama.

Ono što je bitno kod islamskih u?enjaka i nekih mislilaca u ovom pogledu jeste veza izme?u suživota i potpomaganja me?u muslimanima u sjeni postojanja ovih razilaženja. Kakav je njihov stav o tome?

Iako ?u ja o ovom pitanju govoriti na kraju svoga izlaganja, ovdje želim skrenuti vašu pažnju na ovo pitanje, a zbog zna?aja koje ima u elaboriranju naše primarne teme.

Nije nepoznato da je do razilaženja došlo još od prvih stolje?a, od vremena ashaba i tabiina. Tada se javljaju haridžije, po?etak šiizma, kaderije itd. Veoma rano su se pojavili i to u periodu koji je opisan kao najbolji. Neke, ?ak, od tih sekti koje su tada postojale ne postoje u našem vremenu, ali ni u stolje?ima prije nas. Ovo ukazuje da ne postoji spona izme?u razilaženja i dekadence. Kako se to može dogoditi ako je Allahov Poslanik, a.s., potvrdio prednost prvih generacija?

Svaki od ovih pokreta koje smo spomenuli postao je sekta, jer se odvoio od ehli-sunneta vel-džemata, sljedbenika istine. Do razilaženja je došlo zato što su se oni suprotstavili istini. Na taj na?in svaka od tih sekti se razlikovala od ehli-sunneta svojim idejama i odre?enim principima, a pripadnici ehli-sunneta su ostali privrženi islamu i njihovi u?enjaci nisu smatrali nužnim isticati svoje razlike u odnosu na druge. To se dogodilo desetinama godina kasnije kada su sekte ve? se osnažiile, kada su istakle svoje razli?itosti od ehli-sunneta, tvrde?i da samo oni pozivaju u istinu. Kada su sljedbenici ehli-sunneta to vidjeli, onda su njihovi u?enjaci i valorizatori bili prinu?eni napisati djela i ukazati na razlike izme?u istine i zablude. Možda je to bio jedan od klju?nih razloga što su, prema tadašnjoj podjeli, u sekte bili svstane grupacije kao što su mu'tezilije, šije, haridžije i kaderije, a svi ostali koji nisu pripadali ovim sektama smatrani su ehli-sunnetom.

Osnova ideje selef i halef

Sada ?emo izložiti shvatanje termina selef i halef, kod relevantne i priznate islamske uleme (el-'ulem?' el-mu'teber?n) i kod uleme vehabija, s kojima se razilazimo, kako bismo pojasnili osnove na kojima se gradi ova ideja. Ovo ?e biti na osnovu temelja na kojima se gradi studija prou?avanja uticaja vehabija na razbijanje jedinstva muslimana.

Selef i halef u poimanju priznate uleme

Poznato je da u našoj nau?noj historiji postoji ideja selefa i halefa i shvatanje tih pojmova bilo je samo s aspekta vremena, a nije ni u kom slu?aju imalo zna?enje u razlici kvaliteta onoga što je bilo prije od onoga što je došlo kasnije. To se nije shvatalo u smislu da ono što nije od selefa, to je u potpunosti poku?eno, a ono što je od selefa to je pohvaljeno.

Kada su relevantni u?enjaci ehli-sunneta govorili o ovome i o ovoj terminologiji, onda su mislili na ovo originalno zna?enje. Kada su pohvalno govorili o onim iz selefa, onda se to podrazumijevalo i odnosilo na one pripadnike ehli-sunneta koji su živjeli u tom periodu, i to se, kako se to naj?eš?e definiše, odnosilo na prve tri generacije nakon Poslanika, a.s.

Poznato je da se odre?eni broj sekti javio u periodu selefa, prema ovoj definiciji tog perioda. Kaderije su se pojavili još u vrijeme ashaba i tabiina, tako?er i ekstremne šije kao i sekta mudžessima, svi oni su se pojavili veoma rano i ne može se kazati za sve njih da su zasluživali pohvale i odlike, bez posebnog odabira me?u njima, samo zato što su živjeli u vrijeme prve tri odabrane i pohvaljene generacije islama.

U preciznost naše uleme spada i to što su odvajali one od selefa koji su bili na istini i na one od selefa s kojima je došlo do razilaženja. Pohvale upu?ene selefu isklju?ivo su se odnosile na selef od ehli-sunneta, koji su u tom vremenu živjeli, a ne na druge, iako su vremenski pripadali tom periodu.

Na osnovu ovoga, u?enjaci su one koji su došli nakon ova tri stolje?a nazvali halefom, te su ehli-sunnet postali, na osnovu ove podjele, neki od selefa, a neki od halefa.

U?enjaci su napravili razliku izme?u selefa i halefa u op?em smislu, na osnovu metodologije u op?em pogledu, a ne na osnovu ispravnosti i zablude.

U?enjaci selefa su, uglavnom, brojnim pitanjima prilazili s aspekta op?enitosti, osim u nekim slu?ajevima, i to nije apsolutno, ve? u ve?ini slu?ajeva. U?enjaci halefa su brojne svoje studije i pitanja dovodili do detalja, precizno ih analiziraju?i i udaljavaju?i se od uop?enosti. Ovo, tako?er, nije bilo apsolutno prisutno, da se ne može izdvojiti niko ko je postupao druga?ije, ve? je ovo bilo dominatno me?u njima, kao što smo kazali vezano za selef.

Tako, npr., u?enjaci koji govore o pitanju te'v?la (tuma?enja) i tefv?da (prepuštanja zna?enja) govore da je put selefa tefv?d, odnosno, ostavljanje komentarisanja zna?enja, iako je bilo me?u njima i onih koji su ih tuma?ili. S druge strane, put halefa je te'v?l, odnosno komentarisanje (tuma?enje) Božijih svojstava, ali je bilo i onih koji su se sustezali od njihovog komentarisanja.

I jedno i drugo mišljenje vodi pravcu tenz?ha - isticanja svetosti Božijeg Bi?a i Njegovog nepoistovje?ivanja sa stvorenjima, a upravo to je pravac sljedbenika istine. Prema tome, svi, i selef i halef, kod ehli-sunneta su na istini, ne suprotstavljaju se istini i ne skre?u od nje.

Mi, dakle, vjerujemo u kontinuitet istine koji se proteže od selefa (prve tri generacije islama) do halefa (eš'arije i maturidije) i da je to jedna akida, te da nije nastupio period u kojem je došlo do diskontinuiteta izme?u ovoga dvoga.

Selef i halef kod onih koji misle druga?ije

Vidjeli smo da se ova ideja kod nas temelji hronološkom principu u detaljnom i op?em razvoju odre?enih nauka i saznanja. Pod onim koji druga?ije misle mi ovdje mislimo na vehabije, koji slijede šejha Muhammeda ibn Abdulvehaba. Zato ?emo se sada fokusirati na njihove ideje i vjerska u?enja.

Rezime njihovog govora je to da je selef bio na ispravnoj akidi i da je tako potrajalo neko vrijeme. Zatim je došlo do prekida, te su dominaciju uspostavili novotari i sljedbenici razli?itih sekti sve do danas, izuzev kratkih perioda u kojima su se pojavljivali neki od daija, koji su pozivali pravcu koji oni smatraju ispravnim, a me?u najvažnijim koji su se pojavili, prema njihovom uvjerenju, su Ibn Tejmije i njegov u?enik Ibn Kajjim el-Dževzijje, koji su se pojavili u osmom hidžretskom stolje?u.

Ako bi neko upitao vehabije ili savremene selefije, kako oni vole da sami sebe nazivaju, o vremenski spojenom nizu od u?enjaka koji su bili rasprostranjeni u razli?itim mjestima, da bi podu?avali ljude stvarima vjere, kao što to prili?i sljedbenicima istine, za koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao da ?e biti neprestano na istini i da im ne?e škoditi oni koji se s njima razilaze, sve dok ne do?e Allahova odredba.

Kažem, ukoliko ih upitate da vam izlože neki ovakav kompaktan niz u?enjaka koji pozivaju istini, ne bi to mogli u?initi. Jedino što bi mogli jeste da navedu imena nekih njihovih pojedinaca iz osmog i desetog stolje?a, i nekih iz ?etvrtog hidžretskog stolje?a. Tako?er, ne bi mogli dokazati kontinuitet postojanja takvih u?enjaka na mjestu i vremenu u kome se islamski ummet proširio.

Dakle, suština onoga što ?e ti oni dostaviti jeste samo isprekidan lanac u prostoru i vremenu, što smatramo jednim od najboljih dokaza ništavnosti njihovih ideja, vjerovanja i propisa u kojima se suprotstavljaju ehli-sunnetu.

Zbog toga su pokušali na razli?ite na?ine dokazati pripadnost nekih eš'arijskih u?enjaka njima, argumentiraju?i to da su oni muhaddisi ili mufessiri, kao što je imam Ibn Hadžer el-'Askalani, imam En-Nevevi i drugi, poput El-Bejhekija, Ibn 'Asakira, ali su potom otkrili da su ovi u?enjaci jasno iskazali svoje slaganje sa vjerovanjem (akidom) eš'arija. Onda su se povratili i odrekli ih se. Neki od vehabija se zadovoljavaju kazati da su se ti u?enjaci u nekim stvarima složili sa eš'arijama, te su bili pod njihovim utjecajem zbog društva i blizine, a ne zbog njihovog vjerovanja i stavova.

Dakle, jasno je da pravac vehabija u tome da su ljudi u današnjem vremenu prekinuli kontinuitet sa vjerovanjem prvih generacija, koje su došle u ranijim vremenima. Zbog toga oni ne cijene veliki broj u?enjaka i ne povode se za njihovim mišljenjima i stavovima, osim one grupe koje smo ve? spomenuli.

Ova ideja i ovakvo shvatanje koja se ukorijenila u dušama vehabija i tzv. savremenih selefija ima najve?eg utjecaja na pojavu diskontinuiteta sadašnjosti ovog ummeta od njegove prošlosti. Tako?er, nije nepoznat utjecaj ovog diskontinuiteta na slabost, kako idejnu tako i ideološku u islamskom ummetu. To ih ?ini i metom napada onih s kojima se razilaze u osnovama vjere. Ukoliko bi se ovaj diskontinuitet dokazao, onda bi bio najbolji argument sekularistima u odbacivanju vjere.

To se i dogodilo, pojavila se grupa sekularista, koji odbacuju i osnove vjere, koji ne prihvataju principe ehli-sunneta. Njihovo suprotstavljanje se kretalo prema toj ideji, odnosno, neprihvatanje shvatanja i propisa koje su iznijeli islamski u?enjaci kroz vijekove, bilo da su akaidske ili pravne prirode. Propagirali su da su ti stavovi samo stavovi ljudi, koje niko nije dužan prihvatiti. Oni smatraju da je njihova obaveza vratiti se na primarne izvore vjere, ponovo ih iš?itati i prona?i rješenja, koja su, prema njihovim tvrdnjama, adekvatna ovom vremenu.

Na osnovu ovoga, smatramo da su sekularisti uzeli istu metodu koju su uzeli i vehabije, te su na nju još i dodali, odbacivši i stavove selefa i vra?aju?i se, prema njihovim tvrdnjama, direktno na Kur'an i sunnet. Oni su proizveli ono, što se sada naziva "savremenim ?itanjem tradicije", odnosno Kur'ana i historije, a to su, drugim rije?ima, devijacije koje nas u mnogome podsje?aju na devijacije keramita i prvih batinija.

Stavovi vehabijskih autoriteta

Kao argumente ?emo iznijeti stavove glavnih autoriteta vehabija kako bismo potvrdili ono što smo iznijeli, te ?emo navesti i tekstove kao argumente. Ovdje ne želimo iznositi historijat ove da've, ve? ?emo navesti tekstove samo kao argumente onoga što iznosimo, te ?emo pokušati analizirati neke od njih.[1]

Apologeti?ari (el-mutekellim?n), tj. oni koji se bave 'ilmu-l-kelamom su nevjernici

Muhammed ibn Abdulvehab je, kao što prenosi njegov istaknuti u?enik Ibn Gannam, rekao:

"Apologeti?ari i njihovi sljedbenici su me?u najitenligentnijim i najpametnijim ljudima. Posjeduju izvanrednu inteligenciju i sposobnost shvatanja. Oni i njihovi sljedbenici priznaju da postupaju suprotno selefu. Nakon što su imami apologeti?ara odgovorili filozofima u tuma?enju ajeta naredbe i zabrane, kao u slu?ajevima: pod postom se podrazumijeva skrivanje naših tajni, pod hadžom posjeta naših šejhova, pod Džibrilom se misli na „produktivni um“ i sli?no, oni su im odgovorili da je ovakvo tuma?enje razilaženje koje je poznato kao nužno u Allahovoj vjeri. Filozofi su im kazali: "Vi ste negirali Allahovu uzdignutost i uzdizanje nad Aršom, uprkos tome što je to spomenuto u knjigama posredstvom vjerovjesnika i uprkos tome što su muslimani postigli konsenzus u tome, a to su tvrdile i ostale vjere, kako ?e onda naše tuma?enje biti pogrešno, a vaše ispravno? Niko od apologeti?ara nije uspio odgovoriti na ovo.
U suštini, njihov pravac je pokvaren u svojoj nutrini i u suprotnosti je sa razumom, a tako?er je i u suprotnosti sa Allahovom vjerom, Kur'anom, Poslanikom i selefom. Oni u svojim knjigama spominju da se suprotstavljaju selefu. Uprkos tome, svoje novotarije su prezentirali i u?enjacima i neznalicama i proširili ih i na istoku i na zapadu. Ja vas pozivam da razmislite o ovom pitanju. U?enjaci selefa su puno govorili i puno pisali o apologeti?arima i njihovom nevjerstvu. Me?u onima koji to spominju su kasniji šafijski u?enjaci El-Bejheki, El-Begavi, Ismail et-Tejmi, a nakon njih i Hafiz ez-Zehebi, a prije njih Ibn Surejdž, Ed-Darekutni i drugi. Svi oni slijede ovaj stav. Pregledaj njihove knjige, pa ako mi doneseš jednu njihovu rije? u kojoj nisu prekorili apologeti?are i smatrali ih nevjernicima, onda nemoj od mene prihvatiti ništa. Uprkos o?iglednoj jasno?i ovoga, vi ipak tvrdite da su apologeti?ari od ehli-sunneta, da je Allah na pomo?i?"[2]

Evidentno je, dakle, da Ibn Abdulvehab u ovom tekstu, kako ga prenosi njegov uzoriti u?enik Ibn Gannam, jasno govori o nevjerstvu apologeti?ara, a zatim taj stav pripisuje velikim islamskim u?enjacima, kao što su El-Bejheki i drugi. Me?utim, ovo pripisivanje je, kao što je poznato, neta?no, jer imam El-Bejheki je bio apologeti?ar (mutekellim) i sljedbenik eš'arijske škole. Ibn Abdulvehab je, tako?er, u navedenom citatu ustvrdio da postoji idžma' (konsensuz) islamskih u?enjaka u vezi s tekfirenjem apologeti?ara, a to nije ta?no. S ovim se samo potvr?uje, a to je ve? spominjano, shvatanje koje se duboko ukorijenilo kod vehabija a to je ideja o prekinutosti ili diskontinuitetu sadašnjosti ovog ummeta od njegove prošlosti. A to je, doista, jedno pogubno shvatanje.

Šejh Muhammed ibn Abdulvehab smatra nevjernicima one koji koriste tevessul (umiljavanje Allahu s nekim od Njegovih stvorenja)

U jednom svom traktatu koji je naslovio Ed-Durer es-sunnijje, šejh Ibn Abdulvehab kaže:[3]

"Rije?ima Allahovog Poslanika, s.a.v.s, dokazuju ono što je neistina. Ti ne razumiješ zna?enje rije?i koje je spomenuo, pa mu je odgovorio tvojim rije?ima: 'Uzvišeni Allah je spomenuo da oni u ?ijim srcima je bolest ostavljaju jasne, a slijede nejasne ajete i ono što sam ti spomenuo da je Uzvišeni Allah kazao kako mušrici priznaju Allahovo gospodarstvo, ali da ih je On proglasio nevjernicima zbog njihove povezanosti za meleke, vjerovjesnike i dobre ljude zbog njihovih rije?i: Oni su naši zagovara?i kod Allaha. Ovo je jasno i o?igledno i ne može niko promijenit zna?enje ovih rije?i. Ono što si mi spomenuo, mušri?e, od kur'anskih ajeta i Poslanikovih rije?i, ja ne znam zna?enje toga, ali znam da u Allahovim rije?ima nema kontradiktornosti i da se Poslanikove rije?i ne suprotstavljaju Allahovim rije?ima. Ovo je dobar i ispravan odgovor, ali njega razumije samo onaj koga Allah uputi da razumije i nemoj ga potcjenjivati, jer je to onako kako Allah kaže: To mogu posti?i samo oni koji su strpljivi i to mogu posti?i samo mnogo sretni. Ja ?u ti spomenuti nešto od onoga što je Uzvišeni Allah spomenuo u Svojoj Knjizi, a ?ime odgovara mušricima našeg vremena (dakle, otvoreno naziva svoje savremenike mušricima, op. prev.), te kažemo da je odgovor sljedbenicima zablude na dva na?ina: op?i i detaljni. Što se ti?e op?eg, to je veli?anstvena stvar i velika korist onome ko je shvati, a sadržan je u Allahovim rije?ima: On je onaj koji ti objavljuje knjigu, u njoj su ajeti jasni, oni su osnova knjige, a drugi su nejasni. Oni ?ija srca su bolesna slijede ono manje jasno žele?i smutnju i žele?i njihovo tuma?enje, a njihovo tuma?enje zna jedino Allah. Od Poslanika, s.a.v.s., su prenesene vjerodostojne rije?e u kojima stoji: 'Kada vidite one koji slijede nejasne ajete, znajte da je njima Allah dao ime, pa ih se pri?uvajte.' A ako kažu da su ti ajeti objavljeni o onima koji obožavaju kipove, pa kako onda možete izjedna?iti dobre ljude sa kipovima? Kako možete izjedna?iti vjerovjesnike s kipovima? Odgovorit ?eš mu rije?ima: 'Ukoliko je poznato da ?ak i nevjernici priznaju Allahovo gospodarstvo i vlast i da su od kumira tražili samo posredništvo, onda mu spomeni da me?u nevjernicima ima onih koji mole dobre ljude i kipove, zatim mole evlije, za koje Uzvišeni kaže: Oni mole Allaha žele?i Mu se približiti, mole Isa, a.s. i njegovu majku Merjem, a za njega Uzvišeni kaže: A Mesih, sin Merjemin je samo poslanik, a i prije nejga je bilo poslanika, a njegova majka je istinoljubiva, oni su jeli hranu. Pogledaj kako im pojašnjavamo dokaze, zatim pogledaj kako se odme?u. Reci: Zar ?ete pored Allaha obožavati one koji vam ni štetu ni korist ne mogu donijeti, a Allah sve ?uje i sve zna. Spomeni i Allahove rije?i: I onog dana kada ih sve sakupimo, pa kažemo melekima: Jesu li ovi vas obožavali? Oni ?e re?i: Slavljen neka Si, Ti si naš zaštitnik mimo njih, oni su džinne obožavali, ve?ina njih je u njih vjerovala. Reci mu: Iz ovoga možeš spoznati da je Uzvišeni proglasio nevjernicima one koji obožavaju kipove, ali i one koji se obra?aju dobrim ljudima i protiv njih se Allahov Poslanik borio.

Ukoliko kaže: 'Nevjernici od njih nešto žele, a ja svjedo?im da je Allah taj koji daje korist i štetu, koji svime upravlja, samo od Njega tražim, dobri ljudi tome ne mogu ništa doprinijeti, ali posredstvom njih želim samo posredništvo', onda mu odgovori da su ovo, u potpunosti, rije?i nevjernika, te mu prou?i ajete: Mi smo ih obožavali samo da bi nas Allahu približili i ajet: Oni su naši zagovara?i kod Allaha."

Potom, na stranici 233, Ibn Abdulvehab veli:

"I kaže mu se tako?er: 'Tvoje rije?i da je širk obožavanje kipova zna?e li da se širk odnosi isklju?ivo na ovu kategoriju a da oslanjanje na pobožne i dobre ljudi i upu?ivanje dove njima ne spada u ovo?' Odgovor na ovo su rije?i Uzvišenog u Njegovoj Knjizi, gdje proglašava nevjernicima one koji se vežu za meleke, Isaa, a.s, i dobre robove. On ti mora priznati da svako onaj ko Allahu u ibadetu pridruži nekog od dobrih robova, on je mušrik spomenut u Kur'anu. Ovo je nužno."

Šejh Muhammed ibn Abdulvehab tvrdi da je vjerovanje potonjih generacija pravi širk (el-i'tik?d 'inde-l-mute'ehhirine huve 'ajnu-š-širk)

U prethodnom traktatu šejh Muhammed ibn Abdulvehab kaže:[4]

"I Allahove rije?i: I kada ?ovjeka zadesi šteta, doziva Gospodara ponizno. Do rije?i: Uživaj u svom nevjerstvu kratko, ti si od stanovnika Vatre. I rije?i: I kada ih talasi kao brda prekriju, dozivaju Allaha iskreno mu vjeru ispovjedaju?i. Ko je shvatio ovo pitanje, koje je Allah pojasnio u Svojoj knjizi, a to je da mušrici, protiv kojih se Allahov Poslanik borio, u muci mole Allaha, ali u stanju rastere?enosti mole i druge. Dakle, oni u poteško?ama mole samo Allaha, ne pripisuju Mu druga, a zaboravljaju svoje prvake, ovo pojašnjava razliku u širku današnjih mušrika i prijašnjih mušrika. Ali gdje su oni koji ?e iskrenim srcem shvatiti ovo? A pomo? dolazi od Allaha.

Druga stvar: prijašnji mušrici su pored Allaha molili ljude bliske Allahu, vjerovjesnike i evlije, ili su molili meleke, kamenje i drve?e, koje je pokorno Allahu i ne griješi Mu. A današnji ljudi, pored Allaha, mole najpokvarenije ljude, mole one koji ?ine o?ite grijehe poput zinaluka, kra?e, ostavljanja namaza i sli?no. Onaj ko vjeruje u dobrog i ono što ne griješi, kao što je drve?e i kamenje, manji je grješnik od onoga ko vjeruje onom ?ijem grijehu i pokvarenosti je svjedok.

Kada si shvatio da su oni protiv kojih se Allahov Poslanik borio bili zdravijeg razuma i manjeg širka od ovih, onda znaj da oni imaju sumnju, koju ?esto ponavljaju i to je jako opasna sumnja, pa se pripremi da im odgovoriš. Oni govore: 'Oni o kojima je objavljen Kur'an ne svjedo?e da nema boga osim Allaha. Oni u laž ugone Poslanika, negiraju proživljenje, Kur'an smatraju lažnim, smatraju ga ?arolijom, a mi svjedo?imo da nema boga osim Allaha, da je Muhammed Allahov Poslanik, potvr?ujemo istinitost Kur'ana, vjerujemo u proživljenje, klanjamo, postimo, pa kako nas možete tretirati kao i njih?' Kada si spoznao da je ovo što mušrici u našem vremenu nazivaju vjerovanjem, o kome je Kur'an objavljen i protiv kojih se Allahov Poslanik borio, onda znaj da je širk prvih generacija manji od širka ljudi našeg vremena, izme?u ostalog, i zbog toga što su mušrici prijašnjih vremena molili meleke, evlije i kipove i pridruživali ih Allahu samo u vremenu spokojstva i mira, a u poteško?ama su iskreno vjeru ispovjedali Allahu, kao što Uzvišeni kaže: Kad vas na moru nevolja zadesi, tada nema onih kojima se ina?e klanjate, postoji samo On. A kad vas On na kopno spasi, vi okre?ete glave; ?ovjek je uvijek nezahvalan!" (Iz navedenog citata kojeg prenosi istaknuti Ibn Abdulvehabov u?enik Ibn Gannam jasno se vidi da je utemeljitelj vehabizma, šejh Muhammed ibn Abdulvehab, svoje savremenike, muslimane koji su živjeli u njegovo vrijeme na Arabijskom poluostrvu, smatrao mušricima, idolopoklonicima, protiv kojih se treba oružano boriti, op. prev.)

Proglašavanje nevjernikom imama Fahruddina er-Razija i to li?no, ne zadovoljavaju?i se op?im proglašenjem

Muhammed ibn Abdulvehab u posljednjoj, dvadeset prvoj poslanici djela T?rihu Nedžd (Povijest Nedžda), na str. 348, proglašava nevjernikom imama Fahruddina er-Razija, prenose?i i potvr?uju?i to od Ibn Tejmije. U sklopu rije?i prenesenih od Ibn Tejmije, on kaže: "Krupnije od toga je to što su neki pisali o stvarima koje izvode iz vjere, kao što je to pisao Fahr er-Razi o obožavanju zvijezda, a to je djelo koje, po konsenzusu muslimana, izvodi iz vjere."

Muhammed ibn Abdulvehab je ove Ibn Tejmijine rije?i prokomentarisao na str. 349: "Pogledaj njegove rije?i u razlikovanju izme?u skrivenih tekstova i onoga u ?emu smo mi kada je u pogledu nevjerstvo pojedinca. Pogledaj njegovo proglašavanje nevjernicima njihovih prvaka, imenom i prezimenom, jednog po jednog, njihovo o?igledno otpadništvo. Pogledaj njegovo jasno navo?enje konsenzusa o otpadništvu Fahra er-Razija, uprkos što ga neki smatraju da pripada vašoj ulemi. Je li na osnovu ovoga možeš zaklju?iti da se ne izri?e tekfir pojedinaca?"

U ovim njegovim rije?ima su brojne fatalne greške, koje nije teško uo?iti. Me?u tim greškama je pri?a o konsenzusu da je Fahr er-Razi nevjernik. Tu je i tvrdnja njih dvojice, Ibn Tejmije i Ibn Abdulvehaba, da je imam Er-Razi pisao knjigu o ibadetu zvijezdama. Ovim se potvr?uje da su i Ibn Tejmije i on dozvoljavali pojedina?an tekfir, za razliku od onoga što njihovi sljedbenici danas tvrde a to je da oni govore o op?em, a ne pojedina?nom tekfiru.

Kao što smo i spomenuli ranije, naš cilj u ovom radu nije bio detaljno iš?itavanje djela Muhammeda ibn Abdulvehaba, ve? da kroz nekoliko primjera ukažemo na ekstremizam do kojeg je došao u svojim stavovima. Molimo dragog Allaha da cilj bude zadovoljen onim što smo naveli?

Uloga vehabijske ideologije u slabljenju muslimana

Najzna?ajnije opaske do kojih smo došli možemo sažeti u nekoliko ta?aka koje pojašnjavaju ulogu i uticaj ove ideologije na planu slabljenja muslimanskog ummeta:

Prvo: Prekid izme?u savremene generacije muslimana sa prethodnih deset vijekova u kojima su djelovali u?enjaci koji su ostavili trajne tragove i precizna istraživanja u razli?itim nau?nim i umjetni?kim oblastima. O?igledne su posljedice ovakvog zanemarivanja na planu slabljenja muslimanskog ummeta.

Drugo: Slabljenje savremenih generacija pred snažnim nasrtajima na islam jer kidanje veze savremene generacije sa islamskim u?enjacima iz prijašnjih generacija i sprje?avanje oslanjanja na njihova ulemanska dostignu?a kao posljedicu ima veliku slabost na nau?nom polju kod savremenih generacija, a to možemo vidjeti i svojim o?ima u razli?itim nau?nim oblastima.

Tre?e: Neprirodan raskid izme?u sadašnjosti i prošlosti, a to uzrokuje napad na vjerovanje ve?ine islamskih u?enjaka, ?ime, bez sumnje ruši njihov autoritet i pouzdanje ljudi u njih, a u njihovo znanje i spoznaju unosi sumnju. Onaj ko izgubi svoju prošlost, bez sumnje, gubi i svoju sadašnjost i budu?nost.

?etvrto: Pretenzije da se svaki neistomišljenik proglasi ili nevjernikom ili novotarom, što uzrokuje teške psihološke posljedice i intelektualnu sumnju u sve ono što nam se prenosi od prethodnika. Najmanje posljedice toga su osje?aj psihološke izolovanosti, koji mogu potaknuti slabašne da posegnu za prakti?nim sredstvima napada i ekstremizmom u opho?enju sa drugima.

Peto: Nema sumnje da ove tragove i posljedice treba predo?iti onima koji slijede taj stav, jer su oni zanemarili razliku izme?u kategori?kog i hipotetit?kog u akaidu i fikhu, te su neke hipoteti?ke stvari postavili na mjesto kategori?nih, a neke kategori?ne stvari su odbacili ne vjeruju?i u njih. Ovo je sve posljedica idejnih pravaca kojima dominira veliki disbalans.

Zaklju?ak

U poziciji spora i rješavanja problema nema sumnje da je apologetika (ilmu-l-kel?m) adekvatna nau?na disciplina u prou?avanju sukoba me?u muslimanskim sektama i u pokušaju spoznaje ispravnog i pogrešnog me?u njima, ili više ispravnog.

Debata me?u muslimanima u pitanjima vjere je šerijatski potrebna, za razliku od stavova nekih koji to smatraju zabranjenim. To je zbog toga što razilaženje, bez sumnje, postoji, a trud u otklanjanju ili smanjenju razilaženja je obaveza u skladu s ?ovjekovom sposobnoš?u, a njegovo otklanjanje ili pokušaj otklanjanja mogu? je samo razgovorom i debatom na najljepši na?in. A razgovor o osnovnim vjerskim stvarima, poznatim kod nas kao akaidskim je, bez sumnje, potreban.

Potcjenjivanje razlika ili pokušaj njihovog zanemarivanja ne može biti alternativa pokušaju da se do?e do onog najbližeg istini ili onom najispravnijem. Nemogu?nost postizanja potpune saglasnosti me?u svim muslimanima ne smije proizvesti nemaran odnos prema postojanju razlika.

Principi apologetike ukazuju na nesumnjivo postojanje razlike a naša ?asna vjera odre?uje da me?u muslimanima mora postojati potpomaganje. Dvije su stvari o?igledne:

Prva: postojanje i kontinuitet razilaženja
Drugo: obaveza potpomaganja i upotpunjenja me?u muslimanima.

Ukoliko bismo kazali da me?usobno potpomaganje ne možemo ostvariti izuzev uz potpuno slaganje me?u svim muslimanima u svim primarnim i sekundarnim stvarima vjerovanja, to bi zna?ilo da je potpomaganje nemogu?e, što je neistina.

Ukoliko bismo, pak, kazali da je me?usobno pomaganje obaveza i da je uvjetovano slaganjem te da smo obavezni zaboraviti razlike i nastojati zanemariti ih, to bi, tako?er, bilo neispravno, jer to podrazumijeva zanemarivanje postoje?eg i zapostavljanje onoga što se ne može zapostaviti. Svaka sekta tvrdi da je ona ta koja je upravu pa kako možete tražiti od njih da zanemari ono što smatra ispravnim.
Realizacija zasnovana na temeljima apologetike zahtjeva od svih da spoje te dvije stvari. Jedna od njih je spoznajna na osnovu ?ula i vi?enja, što su sredstva spoznaje, a druga je uzeta iz kategori?kog vjerskog teksta te bi zanemarivanje i zapostavljanje jedne od njih bilo neispravno.

Iz ovoga proizilazi da treba raditi na me?usobnoj saradnji i onda kada postoji razilaženje, graditi prakti?ni govor saradnje u kojem se vide ova dva lica i ove dvije ?injenice, obaveza je raditi na me?usobnom pomaganju i onda kada postoje razlike.
U ovakvoj situaciji ili ?e se izgra?ivati na onome u ?emu se razilaze, ili u onome na ?emu se slažu. Nema sumnje da saradnja mora biti izgra?ena na onome na ?emu se slažu.

Zajedni?ki obavezan rad mora biti u onoj mjeri u kojoj je postignuta saglasnost me?u muslimanima, bez zapostavljanja individualnih karakteristika svake od muslimanskih skupina i konstantan dijalog na najljepši na?in.

Neki mogu posmatrati razli?itosti kao smrtne opasnosti, smatraju?i da je nužno odstraniti potpuno sve razli?itosti te da je to šteta koja vodi ummet u propast. S druge strane mi smatramo da su razlike me?u velikim muslimanskim skupinama, pored toga što su uzrokovale neke štete, s druge strane uzrokovale i velike koristi, a najvažnija od njih je konstantno prou?avanje, analiziranje i verificiranje tih pitanja. To je uzrokovalo i natjecanje da se odgovori suparnicima, koji su, u vi?enju svakog od njih, izašli iz vjere, kao što je imam Gazalija govorio, kada se raspravljao sa filozofima: "Ja vam ne odgovaram samo jezikom eš'arija, ve? jezikom svih islamskih skupina, koje su protiv vas."
Allah je Onaj Koji daje uspjeh, a mi, mimo Allaha i traženja Njegovog zadovoljstva, nemamo ni potrebe ni puta?

S arapskog preveli i prilagodili:
Š. Muslimovi? i A. Bošnjak

Komentari:

[1] Autor je u ovom radu koristio djelo Tarihu Nedžd (Povijest Nedžda), koje je napisao Husejn ibn Gannam (umro 1811.), istaknuti u?enik Muhammeda ibn Abdulvehaba. Ibn Gannam je, zapravo, hroni?ar vehabijske da've i u prvom dijelu svoje Povijesti on je predstavio djela i ideje svog u?itelja Ibn Abdulvehaba, a u drugom dijelu je detaljno iznio dešavanja u vezi s ustankom Ibn Sauda protiv Osmanlija, krajem 18. stolje?a. Ovo Ibn Gananmovo djelo zapravo zorno svjedo?i koliko je vehabijska da'va bila ekstremna, do te mjere da on, shodno uputama svoga šejha Ibn Abdulvehaba, otvoreno govori kako su se stavnovnici Arabijskog poluostrva odmetnuli od islama i postali mušrici te ih po tom osnovu terba ubijati, kao murtade - otpadnike od islama. To se doista i desilo, u ratovima koje je vodio Ibn Saud, a on je bio u savezu sa Ibn Abdulvehabom, kada je ubijeno više stotina hiljada ljudi, prema nekim izvorima ?ak ?etiri stotine hiljada. Kad se to ima u vidu onda je jasno zašto sljedbenici vehabijske da've, i danas, kada je prošlo više od dvije stotine godina, imaju tako oštre stavove i rigidna tuma?enja koja ne prihvataju druga?ija mišljenja. Njihov vrhovni autoritet Ibn Abbulvehab je bio jako isklju?iv, i kad se ?ita ono što je prenio jedan od njegovih najistaknutijih u?enika kao što je Ibn Gannam, onda je jasno zašto omladina iz raznih dijelova svijeta s lahko?om bude mobilizirana za odlazak u redove ekstremnih organizacija kao što su El-Ka'ida, ISIL, ili neka druga teroristi?ka organizacija. Nema sumnje da olahko proglašavanje muslimana da je novator (mubtedi'), ili veliki griješnik (fasik) zapravo pripremanje uvjeta za tekfir, proglašavanje muslimana nevjernikom i njegovo ubijanje, a upravo to je evidentno u dešavanjima u Siriji, Iraku i drugim dijelovima svijeta. Ibn Gannam je slabo poznat na našim prostorima. Bilo bi veoma korisno analizirati ono što je on napisao jer je on istaknuti u?enik šejha Ibn Abdulvehaba, koji je prenio njegova djela i zabilježio važne detalje u vezi vehabijskog u?enja i da've. Na internetu postoje vrlo ineteresantne rasprave na arapskom jeziku o njemu i njegovom doprinosu o?uvanju i afirmaciji vehabijskog u?enja. Vidjeti, npr., ovaj link: http://www. azahera.net/showthread.php?t=201. Tako?er, bilo bi jako uputno detaljno analizirati važno, zapravo kapitalno djelo vehabijske ideologije, a to je Kit?bu-t-tevh?d (Knjiga tevhida), koje je napisao Abdurahman ibn Hasen ibn Muhammed ibn Abdulvehab, unuk šejha Ibn Abdulvehaba. To djelo se, prema mišljenju vrlo relevantnih poznavalaca islama u savremenom dobu kao što su šejh Muhammed el-Gazali, šejh Rašid Gannuši, dr. Ahmed er-Rejsuni, dr. Mehmed Gormez i drugi istaknuti savremeni muslimanski alimi iz raznih dijelova svijeta, smatra manifestom vehabijske ideologije i zbog toga se prevodi na razne jezike diljem svijeta i štampa u ogromnim tiražima. Tako je, npr., samo u jednom izdanju na bosanskom jeziku (prevodilac je bio dr. Šukrija Rami?) to djelo štampano u rekordnih ?etrdeset hiljada primjeraka i dijeljeno je besplatno, a to zapravo jasno govori da je rije? o literaturi koja ima za cilj indoktrinaciju i uklju?ivanje što ve?eg broja ljudi, posebno omladine, u vehabijske redove.

[2] Vidjeti: Husejn ibn Gannam: Tarihu Nedžd, priredio dr. Nasirudin el-Esed, str. 222.

[3] Citati su preuzeti iz Ibn Gannamovog djela Tarihu Nedžd, str. 228 i dalje.

[4] Vidjeti: Husejn ibn Gannam, Tarihu Nedžd, str. 233.

https://hanefijskimezheb.wixsite.com/…/dr-Seid-Fuda---Savre…