Zeri Islam

Godina je nejasna, mogla bi biti 1781. ili 1787., a možda je i neka druga. Ta?na lokacija tako?er je misterija. Je li to obala Senegala? Siera Leonea? Gambije? Ono u što nema sumnje jeste to da jedan afri?ki musliman u lancima stoji na obali Zapadne Afrike. Odveden je do mjesta na kojem skupljaju robove, odakle ?e biti ukrcan na brod, a zatim preba?en u daleku stranu zemlju, najvjerovatnije Ameriku. Rob je ljut i zbunjen, ali je vrlo malo toga što može u?initi. Zarobljen je i strpan u zatvoreni?ki krug. U narednim danima bit ?e prodan za nekoliko stotina dolara.

“On je bio muhamedanac, znao je ?itati i pisati arapski”, izjavio je svjedok ?ija se izjava nalazi u izvještaju objavljenom u Londonu 1794. godine. Svjedok kaže da je muslimanski rob povremeno bio bu?an: “Nekada bi pjevao melanholi?nu pjesmu, onda bi smjerno izgovorio molitvu, potom ostajao u potpunoj tišini. Ovo ?udno ponašanje, kako mi je re?eno, bila je posljedica njegovih snažnih osje?aja, pošto je prethodnog dana prvi put stavljen u željezne okove. Navirale su mu suze. Pokušavao je držati okove vidljivim. Snažno ih je tresao rukama okrenutim prema nama. Nastojao je doku?iti uzrok zato?enja.”

Ezan afri?kih robova

Iako je ovaj izvještaj mu?an i srceparaju?i, svjedok je njime za budu?e naraštaje sa?uvao realisti?an prikaz muslimanskog roba koji je – unato? teškim okolnostima – održao svoju religijsku usmjerenost.

Šta je ta melanholi?na pjesma? Svjedok je prisustvovao islamskom recitalu – vjerovatno ezanu, muslimanskom pozivu na molitvu, što nemuslimanu može zvu?ati kao duševna i melanholi?na balada. Izvedeno na arapskom Allahu ekber uz la ilahe illallah muslimanu djeluje nadahnjuju?e. Kao i muzika, ezan koristi dramati?ne oktave i pro?iš?avaju?e intonacije.

Muslimani ezan nerijetko opisuju kao jedan od najemotivnijih islamskih obreda, tako da se i nemuslimani koji ga ?uju ?esto osjete pogo?eni mo?nom intoniranoš?u i muzikalnoš?u. Engleski pjesnik Lord Byron, koji je ?uo ezan bezbroj puta tokom svojih putešestvija kroz Osmansko carstvo, napisao je u napomenama uz poemu The Giaour iz 1813. godine: “U predve?erje, ako mujezin ima lijep glas, što je ?est slu?aj, ljepotom i sve?anoš?u ezan nadilazi zvuk zvona krš?anskoga svijeta.”

Lijep i sve?an, a još vjerovatnije i ?udan – tako je ezan morao djelovati u Americi u vrijeme trgovine robovima. Oko dvadeset posto robova dovedenih u Ameriku bili su muslimani iz Zapadne Afrike. Na robovskim lokalitetima Louisiane, na plantažama Mississipija, na rižinim poljima Georgije, muslimanski robovi nastavili su prakticirati svoju religiju i na?in vjerovanja. Neki su od njih glasno u?ili ezan ili recitirali ikamet, rije?ima gotovo iste sadržine, samo mnogo tiše. Drugi su vrištali usred plantaža na kojima su bili prisiljeni raditi od izlaska do zalaska sunca. Decenijama poslije, prakse ovih robova, uporedo s razli?itim afri?kim pjeva?kim tradicijama, evoluirale su u krikove i uzvike kojima je po?ela bluz-muzika. Histori?ari i etnomuzikolozi isti?u da su muslimanski robovi pjevali tužne pjesme o svojim životima u Zapadnoj Africi sviraju?i na instrumentima poput bandža, na na?in koji je, kao i ezan, savijao note u atipi?nim višim i nižim skalama. Klju?ni faktor, kažu etnomuzikolozi, jeste taj da su arapski muzi?ki i religijski modulatori utjecali na kulturu Zapadne Afrike stolje?ima prije ameri?kog robovlasništva s po?etka sedamnaestog vijeka.

“Ljudi koji su donijeli bluz u Sjedinjene Države nisu bili Arapi nego Afrikanci koji su imali vezu s Arapima u dužem periodu”, rekao je u intervjuu za ovu knjigu Ibrahim Seck, profesor na Univerzitetu u Dakaru i stru?njak za vezu bluza i Zapadne Afrike.

Korijeni bluza

Islam se proširio u Zapadnu Afriku još u osmom stolje?u, kada su arapski trgovci sa sjevera Afrike putovali na jug u potrazi za ve?im trgovinskim vezama. Do jedanaestog stolje?a islam se ?vrsto ukorijenio ne samo u zapadnoafri?kim pustinjskim predjelima nego i u priobalnim ravnicama. (…) Robovlasni?ki sistem zacementirao je trgovinske i kulturne veze izme?u afri?kog zapada i arapskog sjevera. (…)

Trgovina robljem u Americi trajala je od 1619. do okon?anja Ameri?kog gra?anskog rata 1865. godine. Bivši robovi nastavili su raditi na južnja?kim plantažama poput Hopson plantaže na Doherty farmi u delti Mississipija, oko koje se bluz po?eo i javljati. U južnja?kim državama Mississipi i Louisiana šezdeset posto robova potjecalo je iz pretežno muslimanskog podru?ja nekadašnje zapadnoafri?ke regije Senegambia.

“Ova regija nije obuhvatala samo Senegal i Gambiju nego i jug Mauritanije, sve do Sierra Leonea i Malija na istoku”, kaže Seck, dodaju?i: “Ovo su zemlje u koje moramo oti?i da bismo otkrili korijene bluza.”

Kada je režiser Martin Scorsese odlu?io prona?i korijene bluza za svoj dokumentarni serijal iz 2003. godine, otputovao je u Mali, gdje su njegovi pomo?nici upoznali Ali Farka Tourea. Na?in kojim je Toure svirao gitaru toliko je podsje?ao na John Lee Hookera da ga je Scorsese imenovao kao DNK bluza. Toure, koji je odgojen kao smjerni musliman, uklopio je svoje kulturološke elemente u muziku. (…)

Iako se u izuzetno gledanoj Scorsesejevoj dokumentarnoj seriji ne spominju veze arapsko-islamske kulture s Toureovom muzikom, rasvijetljena je povezanost bluza sa Zapadnom Afrikom.

U uvodnoj postavci bluz-muzeja Clarksdalea u Mississipiju posjetioci mogu vidjeti afri?ku harfu (kora) i fotografije bluz-muzi?ara Jamesa Super Chicken Johnsona s njegove posjete Senegalu. Gitarist John Lee Hooker junior, koji je slijedio umjetni?ki poziv svoga oca, rekao mi je kako se podrazumijeva da afroameri?ka muzika potje?e iz predrobovskog perioda. Kada je Hooker junior, ?iji se otac rodio i odrastao u Mississipiju, zbog nastupa posjetio Tunis i Maroko, bilo mu je to izvrsno iskustvo, jer, kazao mi je, shvatio je kako je to mjesto odakle smo sve dobili. (…)

Budu?i da je u zapadnoj Africi bio obi?aj kazivati pri?e uz pratnju ži?anih instrumenata, muslimanski robovi iz Afrike imali su sklonost prema njima. Bubnjanje, koje je bilo uobi?ajeno me?u afri?kim robovima iz Konga i drugih nemuslimanskih podru?ja, robovlasnici su zabranjivali jer su strahovali od me?usobnog komuniciranja robova pomo?u bubnjeva. Ži?ani instrumenti bili su, uglavnom, dopušteni jer su ih robovlasnici smatrali srodnim evropskim instrumentima. (…)

Muzika bola

Roman Alexa Haleya Roots (Korijeni), iz kojeg je sedamdesetih godina prošlog stolje?a nastala antologijska TV serija, prati život afri?kog roba, muslimana po imenu Kunta Kinte. Trgovanje afri?kim robovima stvorilo je dijasporu druga?iju od bilo koje druge u ljudskoj historiji, s najmanje deset miliona Afrikanaca kupljenih i prodanih u okovima širom obje Amerike, ali i drugdje. Bol robova dominara ameri?kim bluzom – onom muzikom koja ?esto govori o surovostima, tegobnim vremenima i ?ežnji za slobodom. Bluz je unikatna umjetni?ka ameri?ka forma koja je proputovala svijetom odre?uju?i historiju muzike. Bez bluza ne bi bilo džeza, niti bi bilo bluzom nadahnute muzike Rolling Stonesa i Beatlesa, ?ije su rane pjesme suštinski odavale po?asti delta-bluzu. Zbog svog ritma i intimnih emocija koje budi, pojedinci su ga opisivali kao ?avolju muziku. Neki konzervativni muslimani vide bluz kao nešto dekadentno i moralno popustljivo prema zapadnjaštvu. Uvriježena stajališta pokušavaju ispraviti ljudi kao što su Gerhard Kubik, Sylviane Diouf (autori djela: Servants of Allah, African Muslims enslaved in the Americas) i Moustafa Bayoumi, profesor engleskog jezika na Brooklyn College u New Yorku, koji je istraživao muslimansku kulturnu poveznicu s ameri?kom muzikom.

Bayoumi je prije više godina napisao tekst o istraživanju afromuslimanske historije u Sjedinjenim Ameri?kim Državama. U njemu naglašava kako ?uveni album Johna Coltraina A Love Supreme sadrži Coltraineov dodatak na istoimeni refren u kojem on pjeva: „Allah Supreme“, piše Stav.ba