Sa životima mnogih ljudi u današnjem vremenu, posebno mladih, zaigrao je đavo u prahu/drogi. Njihov život ne samo da visi “o koncu” već je dospio na vrh igle/šprice. Sa novcem od trgovine drogom danas se finasiraju zastrašujuća zla ovoga svijeta kao što su: trgovina bijelim robljem, terorizam, pobune, politička ubistva, ruše državni sistemi...Jedno od podmuklih i opasnih zala našega doba jeste uživanje droga i ovisnost o njima. Svaki dan je sve veći broj ljudi u raljama tog poroka. Ovisnost o drogama postala je univerzalna. To je postala globalna bolest svijeta ovoga vremena. Njezin razvoj je u usponu naročito u onim sredinama koja su slabo religiozne, sa nikakvim ili smanjenim moralnim i duhovnim vrijednostima i osjećajem egzistencijalnog smisla. Također i u onim sredinama gdje je na djelu ekonomska i socijalna kriza, nezaposlenost, gubitak doma, porodice, prijatelja. Svakako, ta kriza nije problem samo jedne zemlje, društva ili civilizacijskog kruga nego cijelog čovječanstva. Za rješavanje rečenog zla treba biti zainteresiran svaki čovjek današnjice ma gdje on živio i osjećati se odgovornim i pozvanim da uzme učešća u suzbijanju ove opasnosti.
Ranije je alkohol bio najkrucijalniji broblem čovječanstva, ali današnja suvremena društva zahvaćena su i ugrožena daleko težim zlom. Kušnja droge postala je smrtonosna avantura mnogih, a posebno mladih ljudi. Ta pogubna navika uzima maha i u mnogobrojnim muslimanskim porodicama i sredinama što prije nije bilo. O drogama i drugim opojnim sredstvima (muskir), islam ima jasno stanovište i odrješit sud.
UŽIVANJE DROGA OPASNA BOLEST NAŠEGA DOBA
Ljudi moraju uvijek misliti i na svoju sadašnjost i na svoju budućnost, u mirnim i u kriznim vremenima, jer bi svaka greška bila fatalna. Uvijek trebaju biti oprezni i svoje snage objedinjavati u očuvanju temeljnih vrijednosti života.
Na sceni života danas je bolest koja malo – po malo, ali sigurno, uništava čovječanstvo, razara osnovu društva i dovodi u pitanje njegovu budućnost. Ovisnost o drogama i alkoholu svakodnevno unosi nemir, onesposobljava i uništava mnoge živote, povećava nesigurnost i izaziva socijalnu bijedu. Ona prizvodi nesreću i duboke psihičke krize, uništava porodice, ostavlja djecu bez elementarne opskrbe i zaštite. Uskraćuje svijetlu budućnost mnogim mladim ljudima, koji bi, da nisu postali dio toga zla, imali sretan i uspješan život. Posljednjih desetljeća osobito zahvata djecu i omladinu od dvanaest do devetnaest godina. Sve je manje škola koje nisu zahvaćene drogom. Bosna i Hercegovina u najezdi te pošasti nije nikakav izuzetak. Svakodnevno u novinama čitamo zastrašujuće priče o drogi: “Droga ubija – kako se boriti”, “Sin narkoman tjerao majku na prostituciju da bi zaradila novac za drogu”, “Policija zaplijeni samo 10 posto droge koja uđe u BiH”, “Sin i snaha narkomani napustili dvoje djece”, “Svaka droga razara ljudski organizam”, “Većina ovisnika počela se drogirati prije napunjenih 16 godina”, “Prvi džoint u dvanaestoj” its. Takve su vijesti sve više dio naše svakodnevnice, potresne drame koje se događaju oko nas. Mnogobrojni zločini i kriminalni čini djelo su ovisnika o drogi koji pod utjecajem narkotika ili potrage za njima. Problematika ovisnosti je, na žalost, uvijek aktualna. Riječ je o jednoj od najopasnijih bolesti našeg doba koja, usljed drastičnog organskog, duševnog i duhovnog izobličenja iza sebe ostavlja neizlječive posljedice. Ona potpuno razara zdravlje čovjeka i trajno uništava njegov ljudski identitet.
Da li je moguće išta suvislo, sa stvarnim izgledom na uspjeh, učiniti u okolnostima - koje su osobito svojstvene “zemljama u tranziciji” kao što je BiH - u kojma su bolesti poput toksikomanije neposredno poticane neupućenošću i nesviješću, nezainteresiranošću i beznađem; institucijalnom i privatnom nebrigom i ignorancijom, nepostojanjem efikasnih metoda, osmišljenih programa i mehanizama njihove provedbe; podržavane medijskom anarhijom, u kojoj je sve dopušteno: reklame, muzika i filmovi proistekli iz ambijenta droge, alkohola, prostitucije i kriminala, dakle iz ambijenta duhovne izobličenosti i moralnog sunovrata? Štaviše, u ovakvim okolnostima se “slobodom” reklamiranja alkohola i cigareta u svim printanim i elektronskim medijima, otvaranjem besmisleno velikog broja pivnica, kafića, night i disko klubova, backstage noćnih sastajališta te, uglavnom, samo formalnim funkcioniranjem zakona, sudstva i policije, drogi i alkoholu izražava dobrodošlica i mi im se, zajedno sa našom djecom, praktički bacamo u naručje.
ISLAM JE IZRIČITO PROTIV DROGE
Sve što opija i zastire zdrav razbor zabranjeno je po učenju islama. Zajednički nazivnik je: opojna sredstva. Čovjek se upušta u njihovo uživanje iz znatiželje i prolazi kroz faze: avanture, gađenja, svikavanja, navike, potrebe, ovisnosti, bolesti do smrti. Islam svojim jasnim propisima ustaje u beskompromisnu borbu protiv svih oblika opojnih sredstva zabranjujući ih uzgajati, proizvoditi, posjedovati, trgovati njima, kupovati ih, stjecati zaradu od njih, poklanjati ih nekome i upotrebljavati uopće. U cilju sprječavanja postojanja, posjedovanja, korištenja i upotrebe opojnih sredstava propisane su veoma stroge sankcije. Ovisnika o opojnim sredstvima drži teškim bolesnikom prema kome društvo ima obavezu liječenja i trajnog zbrinjavanja.( Ebu Muš‘il, El-Muhaddiratu bejne’l-idmani ve’l-‘iladži, www.drugsfighter.com)
Opojno sredstva spravljena i proizvedena od bilo koje biljke ili tvari su po islamskim izvorima strogo zabranjena i grijeh. Nije dozvoljena njihova proizvodnja i upotreba, a licima koja ih uzgajanju, prodiciraju, prodaju i upotrebljavaju propisane su sankcije.
Uzvišeni Allah kaže u Časnome Kur’anu:
Pravovjerni, zaista su šejtanski poslovi pogani: vino, kocka, kumiri i strjelice za proricanje - zato se toga klonite da biste, možda, uspjeli; Šejtan samo želi da pomoću vina i kocke među vas neprijateljstvo i mržnju ubaci, te da vas od pobožnosti i namaza odvrati. Hoćete li se onda okaniti?! (Al-Mâ’ida, 90-91.)
Riječ vino je spomenuto nazivom hamr što ima značenje onoga što zastire razbor.
Uživanje narkotičkih sredstava koja ga vode u stanje odsutnosti i drže ovisnim, Poslanik, mir neka je s njime (s.a.), je usporedio sa izlaskom iz islama u samom času tog činjenja, pa je kazao: “U času uživanja opojnog sredstva čovjek nije vjernik! (Predaja zabilježena u zbirkama autentičnih Poslanikovih izreka, Buhariji i Muslimu) Omer ibn el-Hattab, r.a., drugi halifa nakon smrti Poslanika, s.a., kazao je da je zabranjeno sve ono “što muti razum”, dakle sve ono što sprečava zdrav razbor i normalno ponašanje čovjeka.
Zakoni svih kulturnih naroda i uređenih država u svijetu, najstrožije zabranjuju proizvodnju, širenje i upotrebu droga. I dok su droge za te zakone društveni, moralni i posebno zdravstveni problem, one su u islamu, uz to, i vjerski problem. Islam duhom i slovom svoga učenja jasno i odlučno zabranjuje upotrebu svih vrsta droga, kao što zabranjuje i upotrebu alkohola. Ta upotreba je, po islamu, težak grijeh. U tome su suglasni svi islamski autoriteti, koji su, u vrijeme, kad su se droge pojavile u muslimanskome društvu, oštro reagirali i izdali rješenje i decizije (fetwa), da je droga štetna i opasna, strogo zabranjena (haram) i jedan od najtežih grijeha (min ekberi’l-kebâ’ir). Tako stanovište oni su zauzelina osnovu onih istih islamskih principa i propisa, kojim se zabranjuje alkohol, jer su im štetne posljedice po čovjeka pogubne.
Poslanik, s.a., je kazao da je “zabranjeno nanošenje ili uzvraćanje štete”, tj. nije dopušteno činiti štetu sebi ili drugome:
Među prvim i najistaknutijim od tih učenjaka je Ibn Tejmijje, poznati islamski učenjak, autoritet i pisac mnogobrojnih djela i rasprava. On o tome govori u svom 30-tomnom djelu djelu Medžmu‘u fetava i kaže i svojoj fetvi: “U drogama je više zla, nego u alkoholu, pa su one, pogotovo, zabranjene. Koji bi musliman smatrao da su droge dozvoljene (halal), otpadnik je od islama (murtedd), kome se neće klanjati dženaza kada umre, niti će se sahraniti u muslimansko mezarje.” U jednoj od prvih islamskih rasprava o drogi kod nas, na ovog učenjaka se poziva naš znameniti bosanski alim rahm. Kasim ef. Dobrača. (Kasim Dobrača, Kloni se zla. “Opojne droge”, El-Kalem, 2. izdanje, Sarajevo 1998, 95-99.)
On navodi da Šejh Ibn Tejmijje kaže, da droge uzimaju samo nevaljalci i totalni grješnici radi prividnog raspoloženja u njima. Međutim, droge uništavaju zdravu ljudsku prirodu i razum, raspaljuju niske strasti, uništavaju ljudski ponos i dostojanstvo. To zlo pojavilo se među muslimanima dolaskom vlasti Tatara. Ibn Tejmijjin učenik Ibnu’l-Kajjim el-Dževzi, također poznati učenjak i pisac, po mnogima ravan svome učitelju, naziva drogu “prokletim gutljajem grijeha” i vodi raspravu o ovome problemu. Iako nisu znali stvarne posljedice uživanja i ovisnosti o drogi utemeljili su ispravan pogled na ovo zlo i svojim komentarima i decizijama bili povod učenim savremenicima i kasnijim učenjacima da se bave ovom zustrašujućom pojavom i da djeluju među ljudima svojim autoritetom kako bi posljedice bile manje.
Iako droga nije poimenice navedena u osnovnim islamskim izvorima, Kur’anu i Hadisu, jer se pojavila kasnije, ona je, bez sumnje, ipak zabranjena (haram) prema općim pravilima i duhu tih izvora, jer su navedene i osuđene štetne posljedice, koje ona nosi sa sobom. U Šerijatu je, na osnovu Kur’ana i Hadisa, ustanovljeno općepoznato pravilo da je “svako jelo ili piće, odnosno svako sredstvo što ga ljudi uzimaju i uživaju, - koje bi bilo štetno po čovjekovo zdravlje i život, strogo zabranjeno.”
Dosljedno tome, naglašeno je u islamskim izvorima, da musliman ne smije konzumirati jela, pića ili ma kakva druga sredstva, koja mu ubijaju ili oštećuju zdravlje, naglo ili sporo, kao što su razne vrste otrova.
Uzvišeni Allah je rekao u Kur’anu:
Na Putu Allahovome potrošite, a i sami sebe u propast ne dovodite, i dobro činite; Allah, zaista, voli one koji dobra djela čine. (Al-Bekara, 195.)
Navedene Božije riječi jasno ukazuje da muslimani svoj imetak trebaju trošiti u pobožne, korisne i plemenite svrhe, na dobro i za napredak svoj lični, svojih bližnjih i svoje zajednice, a to je značenje sintagme na Božijem putu. Tim je ujedno rečeno da se imetak nikako ne smije trošiti u štetne i nehumane poslove i svrhe, koji čovjeka uništavaju moralno, duhovno i materijalno kao što je drogiranje, koje je ravno bacanju samoga sebe u očitu propast, kao što su to i ostale loše navike i grijesi o kojima ovdje govorimo.
Na drugom mjestu u Kur’anu se kaže:
... I ne ubijajte sami sebe! Allah je zaista prema vama milostiv. (En-Nisâ’, 29.)
Na osnovu ovih vječnih principa i upute jasno nam je da je muslimanu naročita vjerska dužnost kloniti se droga kao najstrašnijeg otrova i da je upotreba droga težak grijeh prema vjeri i Bogu, a strašan zločin prema sebi, porodici i društvu.
“Iskustva, osobito iz rane povijesti islama govore da je najdjelotvornije sredstvo borbe protiv ovisnosti o akoholu i sličnim opojnim sredstvima, predana vjera u Boga. Ona nas jedino može opskrbiti stvarnim moćima da joj se odupremo i da ustrajemo u tome. Možda je, u naznačenom kontekstu, najusporediviji primjer neuspjele kampanje protiv upotrebe alkohola poduzete u SAD s početka dvadesetog stoljeća i “mjera” koje je poduzeo Poslanik islama, s.a., nakon što je od Uzvišenog Allaha obznanjena zabrana upotrebe alkohola. U prvom slučaju, iako su korišteni moćni instrumenti države i trošena ogromna novčana sredstva, uspjeh je potpuno izostao; u drugom, iako ničega od toga nije bilo, ali su vjernici povjerovali u istinitost Božije Riječi i pokorilo joj se, uspjeh je bio potpun.”
OSJEĆAJ OVISNOSTI O BOGU PREVLADAVA SVAKU DRUGU OVISNOST
Rijaset Islamske zajednice u BiH je dvije godine, uzastopno, 2003. i 2004. za centralnu temu svoga djelovanja i aktivnosti svih imama i muslimana uzimao: “Ramazanom protiv droga i drugih opojnih sredstava”. Održano je preko 2000 predavanja, desetine tribina i razgovora o ovome problemu više od 100 radio emisija. Preko dva miliona ljudi je slušalo ove razgovore. Više hiljada plakata je lijepljeno širom BiH na kojima su bile univerzalne poruke vezane za ovu temu. Ramazan je izniman dar Božiji, duhovni prostor za vježbanje iskrene predanosti Bogu, za sticanje moći da budemo ovisni samo o Njemu. Uzvišeni Bog čeka svakoga od nas, bez obzira na stepen naše grješnosti, da mu se obrati i zatraži milost.
Vjerom se ljudske duše otvaraju, povećavaju žudnju za svojim Tvorcem i snaže nadom za Njegovom milošću. One dospijevaju u iznimnu mogućnost prosvjetljenja i preobrazbe. Dosezanje stanja oslobađanja ovisnosti o bilo čemu druom osim prema Bogu. Tamo gdje nema ovisnosti o Bogu moguće su svakovrsne ovisnosti koje svjedoče o ljudskoj samodegradaciji i njegovom padu u podljudskost. Ko postane ovisan samo o Bogu, Stvoritelju i Uzdržavatelju svih univerzuma i svega što u njima postoji svaka druga ovisnost bit će isključena, dakako i ovisnost o narkoticima i drugim opojnim sredstvima.
Znano je da nekada ljudi nešto odbijaju zbog svoga nepoznavanja njegove vrijednosti. Međutim, začudno je odbijanje posredovanje vjere i korištenje njezinih sredstava i metoda ukoliko je u pitanju saniranje posljedica uživanja droga kad se oni počnu odvikavati i liječiti od ovisnosti. Na žalost, prisutan je i dalje jedan ignorantan odnos prema vjerskom metodu liječenja ovisnika mada se dolazi do značajnih rezultata. Ma koliko je naš, usljed bezboštva sekulariziran, duhovno opustošen i bolestan svijet, nespreman ili nesposoban prihvatiti bilo koju vrstu vjerodostojnog duhovnog tretmana i prepustiti se slijeđenju metoda liječenja zasnovanih na krilima vjere, takav tretman - na individualnoj razini ili na razini jezgri zajednice vjernika kakvim može biti živi džemat - zacijelo je moguć i veoma potreban.
H.Dž. je našao spas na ovome putu i trajno se oslobodio smrtonosnog zagrljaja droge. Život mu je pokazao svoju najružniju stranu. Prvo je počleo konzumirati alkohol, a potom lahke droge, vjerujući da će moći prestati kad god zaželi. Međutim, nije bilo tako. Tonuo je sve dublje i dublje u džehennem narkomanije. “Kada sam pomislio da nema izlaza iz tog pakla, u meni je zatitrao tračak nada i vjere u Boga. Osjetio sam silnu snagu vjere koja mi je pomogla da odbacim drogu i da se vratim normalnom životu.” Da bi potpuno bio siguran odlučio je da ode na hadždž i u društvu pobožnih i učenih ljudi akumulira snagu vjere u dubini svoga srca. “Iskonska želja da se doživi mjesto nastanka islama oduvijek je bila dio mene, ali sam je postao svjestan tek onda kad sam se našao na tom svetom mjestu u Mekki, okružen hiljadama ljudi različitih po mnogo čemu, ali s istom željom, ushićenjem i zanosom. Plakao sam od radosti.” Hvala Bogu, mora droge daleko je iza njega zahvaljujući vjeri i vlastitoj iskrenoj odlučnosti da se vrati životu normalnoga čovjeka. (O. M., “Snaga vjere pomogla mi je da odbacim drogu i vratim se životu”, D. avaz, 23.01.2006., 10.)
I u prevenciji, odgoj djece zasnovan na zasadama vjere daleko ima veće rezultate u njihovom usmjeravanju u odnosu na onu koja se odgajaju na drugačijim principima, a da ne govorimo o onoj koja su prepuštena sama sebi, ulici i lošem društvu. Djecu od najranijeg njihovog djetinstva treba odgajati za smisao u bilo čemu, npr. za red, da budu stidna, da ne idu u loše društvo, da budu čisti, da pitaju starije za ono što ne znaju i tsl. Ne kažem da ih treba dresirati ili nametnutim strahom odvraćati ih od lošeg i raskalašenog društva, od odlaska na mjesta gdje se okupljaju njihovi razuzdani vršnjaci. To je put kako drogi reći ne. Ako mlade naučimo da njihovo opredjeljenje bude život, normalno je da će oni za posljedicu reči ne svemu onome što ugrožava njihov život. Odatle treba početi. Od malih nogu. Prevencija počinje od stavova, brige i opreza roditelja, na ostvarenju zdrave sredine za njihovu djecu, na osiguravanju im zdravog okruženja. Ako dijete raste u zdravoj porodici, u povjerenju, brizi, njezi i ljubavi ono neće biti iskompleksirano, neće lutati, imaće svoje stavove. U suprotnom, biće neodraslo i povodljivo, posebno ako su mu uzrok nezadovoljstva njegovi roditelji. Takvo dijete može biti podložno negativnim utjecajima. Takva djeca bježe od kuće, kradu, odmaraju se u memljivim podrumima i prljavim tavanima, odlaze u zadimljene kafiće, okruženje im je opasno društvo – vršnjaci iz svih slojeva društva.
Istaknuti savremeni islamki učenjak Šejh dr. Jusuf el-Karadavi kaže: “Vjera je prvi zaštitnik i oružje koje trebamo upotrijebiti protiv ovog smrtonosnog i razarajućeg poroka. Ako djeca budu odgajana na vjerskim osnovama i u dobroj i zdravoj okolini, sa društvom koje ih neće iskvariti i uništiti im život, nadati se je dobru. Isto tako, nadati se je dobru ako djeca budu odgajana u okrilju bogobojaznosti, upoznata od malih nogu da ih Uzvišeni Allah nadzire i gleda, ako budu odgajana da vjeruju u drugi svijet, polaganje računa, Džennet i Džehennem... Ako uspostavimo kod njih ovakav lični samoprijegor i ove odgojne vrijednosti, te razvijemo u njihovim dušama ovu živu svijest, time smo postavili branu između njih i ovih poroka. Pobožni mladić i djevojka, koji se pridržavaju načelima svoje vjere, posljedni su koji će okusiti ovaj porok... Dilerima droge je potpuno nemoguće doći i dospijeti do onoga ko odlazi u džamiju, do onoga ko se druži sa Kur’anom i praktikuje islam. Njega je zaštitio Allah, dž.š., zbog njegovog vjerovanja i slijeđenja Pravog puta, tako da ni ljudski ni džinski šejtani nisu u stanju da mu naude.
Rekao je Uzvišeni, obračajući se prokletniku Iblisu:
Ali ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim. A Gospodar tvoj je (Muhammede) dovoljan kao zaštitinik! (El-Isrâ’, 65)
Bolesti toksikomanije ili toksikofilije ma koliko po svojim manifestacijama izgledale svodive na organske i psihičke poremećaje imaju svoje porijeklo u duhovnoj dimenziji čovjeka, u dimenziji koja, ustvari, i određuje posebnost, kvalitet i narav njegove ljudske egzistencije. Bez zahvaćanja duhovne dimenzijama u teretmanu ove bolesti izgledi za izlječenje su posve nedovoljni. Stoga neki islamski autori poput uglednog malezijskog učenjaka Imran N. Hoseina zapadno-evropski model borbe protiv ovisnosti o drogi smatra insuficijentnim, jer previđa duhovnu dimenziju i počiva na slabim premisama. On uključuje toliko ustupaka, previđanja ili svjesnog toleriranja pogrešnih početnih koraka čiju opasnost ne razaznaje zbog kvantitativnog, antispiritualnog i vanjskog pristupa njihovom vrednovanju. On potcjenjuje moć početka i previđa da je u prvom koraku na putu zla već samo zlo, da je u njemu već sadržano cjelokupno putovanje najčešće na putu bez povratka. Ko tolerira zlo u početnoj fazi njegovog prisustva i ko ga dopušta u malim količinama on je njegov presudni podržavatelj i saučesnik u njemu. Stoga islam zabranjuje unošenje alkohola i droge u bilo kojoj količini, što počiva na kvalitativnoj svijesti da je prvi korak najpresudniji. Bez njega put prema ovisnosti o drogi ne bi mogao uopće početi. Tek bez prve kapi alkohola i prve doze droge možemo biti sigurni da toksikomanija i toksikofilija neće postati dijelom stvarnosti našega života i zavladati njime.”
Shfletuesi i Kur'anit
