Zeri Islam

Iako je pojam orijentalizam općenitiji od toga da se područje njegovog djelovanja ograničava samo na islam i muslimane, činjenica je de je glavna sfera orijentalističkog interesovanja upravo islam u svim njegovim segmentima: jezičkom, kulturnopovijesnom, vjerskom, znanstvenom itd. Ovaj rad razmatra historijsku pozadinu nastanka orijentalizma i orijentalnih studija, kao i odnos orijentalista spram središnjih islamskih istina: Kur’ana i Poslanika islama, s.a.v.s.



Začetke orijentalizma treba tražiti u prvim, negativnim dodirima između Zapada i muslimana koji su se desili za vrijeme krstaških ratova. Ovi “sveti ratovi” nisu rezultirali time da Zapad, s obzirom da je upoznao kulturu koju je smatrao superiornijom od svoje, pristupi istinskom upoznavanju islama i njegovih izvora. Naprotiv, duhovne (i vojne) pobjede muslimana potakle su crkvene ljude da shvate da moraju biti intelektualno spremni razumjeti svoga neprijatelja kako bi odbranili svoje vlastito vjerovanje a potom pozvali muslimane u kršćanstvo. Tako su nastale studije o islamu na Zapadu. Njihov cilj je, dakle, u samom početku bio apologetske naravi, s obzirom da je islam u to vrijeme, i kulturno i civilizacijski, bio superiorniji od kršćanskog učenja. Poslije je tome pridodata i misionarska komponenta.

Dakle, prvi interesi za izučavanjem islama javili su se tokom krstaških ratova. Petar Veliki, utjecajni opat iz Clunya u Francuskoj, instruirao je Roberta Kettonskog da načini prvi prijevod Kur’ana na latinski jezik, eksplicitno kazavši da je cilj tog projekta “pobijanje kur’anskog učenja.” Prijevod je završen 1143. godine i, naravno, prijevod načinjen s takvim neprijateljskim motivima nije mogao biti vjeran originalu i pouzdan kao izvor informacija o islamu. Tako je i bilo. Ta iskrivljena latinska verzija (prijevoda) Kur’ana bila je i nakon pet stoljeća osnova za sve prijevode na druge evropske jezike. Opat je imao i antiislamsku polemičku literaturu koja je sa arapskog prevedena na španski jezik.

Trinaesto stoljeće bilo je svjedokom intenzivnih napora među svećenstvom da savladaju arapski jezik i doktrine islama. Najbolja ilustracija tog napora su život i djelo gorljivog majorskog svećenika Raymonda Lulla. Prije nego je konačno izgubio svaku nadu u to da će ikada pokrstiti muslimane osim silom, Lull je naučavao da će kršćanski misionari ako se naoružaju dobrim poznavanjem muslimanskih svetih spisa i religije moći svoje vjerske rivale debatom i argumentima prevesti u kršćanstvo. Učenje arapskog jezika zarad misionarskih ciljeva bilo je naglašeno među dominikancima i franjevcima u 13. stoljeću.
S obzirom da je izučavanje arapskog jezika i islama u početku bilo isljučivo u prerogativi svećenstva, razumljivo je da su studije u vezi s islamom, njegovim izvorima, kulturom i naslijeđem ostali taocem antiislamskog duha i predrasuda. Međutim, evidentno je da su takve tendencije ostale i poslije križarskih ratova kada se orijentalne studije više ne vezuju samo za svećenstvo i crkvene krugove. U jednom pismu napisanom davne 1636. godine, rektor Cembridge Univerziteta, napisao je nešto što može poslužiti kao relevantan argument u otkrivanju i definisanju ciljeva orijentalizma u vremenu rađanja evropskog imperijalizma. U tom pismu, između ostalog, piše:

“Posao koji kanimo poduzeti nije samo zarad unapređenja dobre književnosti, iznoseći na svjetlo mnogo znanja koje je još uvijek zaključano u tom jeziku, već i radi služenja kralju i državi u našoj trgovini s tim istočnim narodima i, s Božijom pomoći, radi širenja granice Crkve i propagiranja kršćanske vjere onima koji su sada u mraku…” Iz spomenutih riječi sasvim je jasno da su motivi za studiranje arapskog jezika ostali isti i u potonjim stoljećima. Zato nije nimalo čudno što su se orijentalisti, u većini slučajeva, otvoreno stavili u službu zapadnog (imperijalističkog) kolonijalizma. Također, oni su često bili u sprezi s kršćanskim misionarima kao i svjetskim cionističkim pokretom. U vezi orijentalista sa kolonijalizmom postoje brojne studije. O tome, kao i o vezi orijentalizma s kršćanskim misionarstvom i cionističkim pokretom, opširno i veoma argumentovano pisao je rahmetli dr. Ahmed Smajlović u doktorskoj disertaciji: Felsefetu-l-istišrâki ve eseruha fi-l-edebi-l-’arebijji-l-mu’âsiri (Filozofija orijentalizma i njen uticaj na savremenu arapsku književnost). Disertacija je visoko rangirana u naučnim krugovima i smatra se vrlo važnim izvorom za proučavanje nastanka orijentalizma, njegove filozofije, pravaca, ciljeva, predstavnika, kao i njegovog uticaja na savremenu arapsko-islamsku misao, književnost i filozofiju. Studija koju je sačinio rahmetli dr. Smajlović, također, govori o zaslugama orijentalista na planu izučavanja islama ali, istovremeno, na vrlo objektivan način kritikuje orijentalizam s obzirom da su upravo orijentalisti, tokom povijesti, često pogrešno, tendenciozno i neznanstveno govorili i pisali o islamu, što je pravilo velike teškoće i probleme na putu razumijevanja Zapada i islama.



Orijentalisti i Kur’an


činjenica je da su orijentalisti – i ranije i novije dobi – posvetili veliku pažnju proučavanju Kur’ana. Različite teme u vezi s Kur’anom, njegovom objavom, čuvanjem, pisanjem, tumačenjem itd., bile su predmet orijentalističkih studija. Također, brojni događaji i ličnosti iz prvog perioda islama, naročito iz vremena hulefâi-râšidina (prve četverice halifa), bili su veoma interesantni orijentalistima. U svemu tome, orijentalisti su često izvrtali povijesne činjenice ili ih interpretirali tendenciozno i neznanstveno. O tome postoje mnoge knjige i studije napisane na arapskom i drugim jezicima. Evidentno je da neki orijentalisti čak i samom vlastitom imenu posljednje Božije objave – Kur’anu, niječu izvornost. To korespondira poznatoj kršćansko-judaističkoj tendenciji osporavanja autentičnosti Kur’ana kao Božije Riječi i Objave. Tako orijentalista Schwally (Švali) tvrdi da je riječ Kur’an izvedena iz sirijske riječi keryânâ što znači sveti tekst koji se čita. Odatle se u arapskom jeziku pojavila riječ Kur’an i, navodno, Muhammed, s.a.v.s., ju je preuzeo iz sirijske tradicije. činjenica da Kur’an u sebi sadrži neke riječi koje nisu arapskog porijekla (ali su “arabizirane” s obzirom da su ih Arapi usvojili, uskladili potrebama svoga jezika i koristili kao arapske), od strane orijentalista je krajnje tendeciozno tumačena, i ponekad uzimana kao dokaz o “stranom” porijeklu Kur’ana i islama. Orijentalista Arthur Jeffery (Džefri) je, u tom pogledu, napisao svoje djelo Foreign vocabulary of the Qur’an (Strani rječnik Kur’ana) u kojem tvrdi da u Kur’anu ima oko 275 riječi (osim vlastitih imena) koje nisu arapskog već nekog stranog porijekla. Naravno, i Schwally i Jeffery niječu božansko porijeklo Kur’ana i bave se utemeljenjem teorije o Muhammedu, s.a.v.s., kao “autoru” Kur’ana.

Takva tendencija veoma je zastupljena među orijentalistima. U nastavku donosimo nekoliko primjera:

Orijentalista Richard Bell, već u samom naslovu svoga djela The Origin of Islam in its Christian Environment (Porijeklo islama u njegovoj kršćanskoj sredini), pokazuje svoje razumijevanje i definiranje Kur’ana. Njegove članke o Kur’anu pregledao je i dopunio drugi orijentalista koji po imenu W. Montgomery Watt. On ih je i objavio pod naslovom Bell’s Introduction to the Qur’an. U drugom poglavlju tog djela tvrdi se da je Kur’an knjiga koju je Muhammed napisao ili sastavio. Riječ ummijj koja znači nepismen, Richard Bell tumači kao “onaj koji ne posjeduje svetu knjigu”. Tako, prema ovom orijentalisti, pojam umijjun – što u tefsiru označava one koji ne znaju čitati i pisati, treba tumačiti kao “narod koji posjeduje svetu knjigu”, a time se aludira na Arape koji, za razliku od kršćana i Jevreja, nemaju svoju svetu knjigu (?). A. T. Welch za Kur’an kaže da je “The Muslim scripture, containing the revelations recited by Muhammad and preserved in a fixed, writen form.” To, u prijevodu na bosanski znači: “Kur’an je muslimanski sveti tekst koji sadrži objave koje je izrecitovao Muhammed i koji je sačuvan u određenoj, pisanoj formi.” Dakle, i ovdje uočavamo da autor negira božansko porijeklo i karakter Kur’ana. Mnogi drugi orijentalisti su, također, zastupali takva mišljenja. Među orijentalistima je, općenito gledajući, veoma zastupljena teza o “pismenosti” Muhammeda, s.a.v.s. U tom pravcu oni ulažu velike napore, jer je za njih veoma bitno da se Muhammed, s.a.v.s., predstavi kao pismen čovjek. Ta tendenencija ostala je zastupljena u nekim evropskim centrima orijentalnih studija sve do danas, i pored činjenice da neki istraživači smatraju da je pitanje Muhammedove, s.a.v.s., pismenosti u novije vrijeme odbačeno kao bespredmetno, budući da su vjerske knjige bile na stranim jezicima a Muhammed, s.a.v.s., nije znao ni jedan strani jezik. Da je bilo drugačije ne bi mu povjerovali prvi muslimani.Bitno je spomenuti da se i u okviru orijentalistike južnoslovenskih naroda mogu fiksirati neke definicije Kur’ana koje, slično evropskoj orijentalistici, idu od radikalnog nijekanja božanskog karaktera Kur’ana pa do umjerenijih pristupa u početnim određenjima Kur’ana. Drastičan primjer definiranja Kur’ana koje pripada krugu “radikalnog negiranja božanskog karaktera Kur’ana” može se sagledati u riječima orijentaliste Sulejmana Grozdanića, koji kaže: “Tekst Kur’ana predstavlja zbirku propovijedi i govora jedne krupne istorijske ličnosti koja je obilježila epohu, vizionara koji je vidio unaprijed više i dalje od drugih, mislioca koji je pronikao u najtamnije dubine duha svoga naroda i to ne samo u svojoj savremenosti nego i u prošlosti mnogih generacija i mutnih, mitskih ciklusa arapskog i uopšte semitskog postojanja, vođe i političara koji je pokrenuo zapretane energije jednog vitalnog življa, čovjeka koji je snagom svog poniranja u stvarnost otkrio i prihvatio njen socijalni i kulturni izazov.”



* * *

Orijentalističke definicije Kur’ana sa islamskog stanovišta nisu prihvatljive jer negiraju Kur’an kao Allahovu, dž.š., Objavu. Iz takvog stava proitiče negiranje istinitosti njegove poslaničke misije. Vjerovatno je to glavni razlog zbog kojeg su orijentalisti pristupali islamu s brojnim predrasudama. U svojim studijama često su izvrtali historijske fakte i islam tretirali ne kao puki subjekt znanstvenog istraživanja već kao okrivljenog na optuženičkoj klupi. Njihovi huškački napadi i neprijateljski sudovi o karakteru Muhammeda, a.s., i njegove poslaničke misije glavni su uzrok nesporazuma i loših odnosa između muslimana i Zapada. Brojne knjige i studije čiji su autori orijentalisti zrače neopisivom mržnjom prema Poslaniku islama, na koga svaki musliman i muslimanka donosi salavate (priziva Allahov, dž.š, blagoslov) u pet dnevnih namaza. O odnosu orijentalista spram islama i Poslanika, s.a.v.s., napisane su brojne studije. U tom pogledu značajno je spomenuti razmišljanja jednog istaknutog zapadnog intelektualca, novinara i publiciste. Riječ je o Leopoldu Weisu (Vajsu) koji je u svojoj knjizi Islam na raspuću, u kontekstu govora o problemima savremenog islamskog svijeta i odnosu Zapada prema tom svijetu, napisao o orijentalistima sljedeći zapis:
“Uz jedva nekoliko izuzetaka, čak i najugledniji evropski orijentalisti odgovorni su za neznanstvenu prisutnost u svojim pisanjima o islamu. U njihovim istraživanjima skoro je očito da se islam ne može tretirati kao puki subjekt znanstvenog istraživanjima, nego kao optuženi pred svojim sucima. Neki od tih orijentalista vrše ulogu javnog tužioca, upornog u osiguravanjnu osude; drugi su kao advokat koji se, budući da je osobno uvjeren u klijentovu krivnju, može samo ravnodušno zauzimati za “olakšavajuće okolnosti”. Sve u svemu, tehnika izvođenja zaključaka i zaključivanja koju je usvojila većina orijentalista, podsjeća nas na postupke zloglasnih sudija Inkvizicije što ih je osnovala Katolička crkva protiv “heretika” u srednjem vijeku; tj. oni jedva da ikada istražuju historijske činjenice otvorenog duha, nego počinju, u skoro svakom pojedinačnom slučaju, od unaprijed usvojenog zaključka diktiranog predrasudama. Oni odabiru dokaze u skladu sa zaključkom do kojeg a priori namjeravaju doći. Tamo gdje je svojevoljan izbor svjedoka nemoguć, oni izrezuju dijelove dokaza raspoloživih svjedoka iz konteksta, ili “interpretiraju” njihove iskaze u duhu neznanstvene zlonamjernosti, ne predajući nikakav značaj iznošenju slučaja druge strane, tj. samih muslimana.

Posljedica takvog postupka je čudno izobličena slika islama koju susrećemo u orijentalističkoj literaturi Zapada. Takvo izobličenje nije ograničeno na neku posebnu zemlju; možemo ga naći u Engleskoj i u Njemačkoj, u Americi, u Rusiji i u Francuskoj, u Italiji i Nizozemskoj – ukratko: gdje god zapadni orijentalist usmjeri svoju pažnju na islam. Izgleda da su zagolicani osjećajem zlobnog zadovoljstva, kad god im se pruži prilika – realna ili zamišljena – opredijeljene za neprijateljski kriticizam. A pošto takvi orijentalisti nisu posebna rasa, nego samo eksponenti svoje civilizacije i svog društvenog okruženja, nužno moramo doći do zaključka da je zapadnjački duh, u cjelini iz ovog ili onog razloga, ispunjen predrasudama protiv islama i muslimana.” Te riječi Leopold Weis (Muhammed Esed) napisao je davne 1934. godine u predgovoru prvog izdanja navedene knjige. Pred kraj života on je donekle izmijenio svoj stav u vezi s orijentalistima i njihovim studijama, što vidimo iz dopune koju je, u fusnoti, napisao u ponovljenom izdanju 1982. godine. U toj fusnoti stoji:

“Svjedoci smo u toku posljednjeg pola stoljeća velikog poboljšanja u tonu i metodama pisanja evropskih i američkih orijentalista, mada izgleda da mala manjina među orijentalistima nije potpuno odbacila svoje predrasude. U cjelini, zapadnjačko pisanje o islamu i muslimanskome svijetu pokazuje stalno rastuće poštovanje islamske misli i muslimanskih ciljeva, a stara svjesna ili podsvjesna tendencija da izobličuju sliku islama skoro je nestala iz orijentalističke literature.”

Međutim, treba imati u vidu da su događaji koji su se desili 11. septembra 2001. u terorističkim napadima na New York i Washington uveliko uzdrmali taj proces “poboljšanja u tonu i metodama pisanja orijentalista”, s obzirom da su ta zlodjela odmah pripisana “muslimanima”, što je iznova podiglo tenzije i oživjelo stare predrasude. No, i pored toga, među knjigama koje govore o islamu a koje se mogu naći po američkim knjižarama nakon 11. septembra, “daleko je više onih koje, za razliku od američkih medija, o islamu govore na realan i istinit, dakle, na afirmativan način.” Vjerovatno je i to jedan od razloga što je (po)velik broj ljudi u SAD-u (i brojnim drugim zemljama, naročito zapadnoevropskim) prešao na islam nakon 11. septembra i pored strahovite kampanje koju vode zapadni mediji protiv islama i muslimana.





ORIJENTALIZAM I ORIJENTALNE STUDIJE (2)

Novi Horizonti, nr. 44, Zenicë





Doprinos orijentalizma izučavanju islama


Potrebno je istaći da su orijentalisti, uprkos svim predrasudama koje su imali i koje još imaju prema islamu i muslimanima, imali i određene zasluge na planu proučavanja islama, njegovih izvora, kulture i povijesti. Ovdje se prvenstveno misli na to da su orijentalisti obradili i objavili (štampali) rukopise vrlo značajnih djela od kojih se neka s pravom ubrajaju u primarne izvore islamske povijesti. Ta djela objavljivana su na arapskom i drugim muslimanskim jezicima nakon intenzivnog studiranja jezika – i to po najvišim znanstvenim standardima. Ovaj naporni, skupi i nemjerljivo vrijedan posao poduziman je u vremenu kada se do rukopisa dolazilo uz velike muke i bez pomoći elektronske tehnike.

Takav primjer je izvanredno izdanje Taberijeve Povijesti (Tarihu-t-Taberi) koju je Jan de Goeje izdao tokom dvadeset godina uz pomoć orijentalista iz Holandije, Njemačke i Italije. Važnost tog djela za poznavanje povijesti prva tri stoljeća islama je, doista, ogromna. Nek istraživači čak tvde da bez Taberijeve Povijesti povjesničari ne bi imali sigurnu osnovu za poznavanje tog vremenskog perioda.

Jedno od značajnih djela koja su pripremili i štampali orijentalisti je El-Kjâmil fi-t-târih (Kompletna povijest) autora imama Ibnu-l-Esira (neki to djelo nazivaju Ibn Esirova Povijest), a koje je pripremio i štampao orijentalista Carl Tornberg. Također, ovdje se mogu svrstati i Ibn Sa’dovi Tabekati, djelo koje je štampano u izdanju orijentaliste Eduarda Sachaua.

O tome koliko su spomenuti orijentalistički projekti značajni govori činjenica da neka orijentalistička izdanja iz 19. vijeka nisu još zamijenjena s obzirom na kvalitet uloženih napora njihovih autora. Ta djela se i danas kopiraju prilikom novih izdanja što, po sebi, dovoljno govori o ozbiljnosti i preciznosti njihovih prvih priređivača. Briljantan projekat koji su započeli i završili evropski orijentalisti je i Indeks Poslanikovih hadisa (El-Mu’džem el-mufehres li elfâzi-l-hadis). Taj projekat koji je započeo orijentalista Arent J. Wensinck trajao je punih pedeset godina. Prvi tom tog enciklopedijskog djela izišao je iz štampe 1936. u Leidenu, a posljednji, osmi tom, pojavio se tek 1987., dakle, pola stoljeća kasnije. Cijelo to vrijeme orijentalisti iz više evropskih zemalja permanentno su radili na tom velikom projektu koji, uistinu, ima ogromnu vrijednost. U tom djelu su abecednim redom poredane riječi (elfâz) Poslanikovih, s.a.v.s., hadisa koji se nalaze u devet poznatih hadiskih zbirki (El-Kutub et-tis’ah) a to su: dva sahiha (Buharija i Muslim), četiri sunena (Et-Tirmizi, Ebu Dâvud, En-Nesai’, Ibn Mâdže), dva musneda (Ahmed b. Hanbel i Ed-Dârimi) i El-Muvetta’ (Mâlik b. Enes). Istina, islamski učenjaci su i ranije imali određene indekse i metode za pronalaženje hadisa u tzv. kutubu-l-atrâf, ali ovaj projekat kojeg su realizirali evropski orijentalisti predstavlja novi pristup koji je, možda lakši za iznalaženja hadisa, iako Indeks u sebi sadrži neke manjkavosti koje su poznate onima koji su ga koristili u svom naučno-istraživačkom radu.

Opus interesovanja orijentalista, uistinu, veoma je širok i raznolik: desetotomni katalog muslimanskih novaca, kao i višetomna zbirka arapskih natpisa iz svih muslimanskih zemalja samo su neki primjeri njihove originalnosti i upornosti na putu stjecanja znanja. Orijentalisti su zaslužni i za brojne kataloge, biografije, monografije, bibliografije, studije, prikaze i druga djela koja su, svakako, doprinijela upoznavanju Zapada s islamom i njegovom kulturnom baštinom. Jedno od takvih vrijednih dijela je Târihu-l-edebi-l-’arebi (Povijest arapske književnosti) koje je napisao njemački orijentalista Carl Brockelman (1867-1956.) na arapskom i njemačkom jeziku. Interesantno je da su neki orijentalisti, studirajući islam, postali muslimani. Tačno je da je njihov broj neznatan u poređenju s brojem ljudi koji se bave orijentalizmom, ali je to, svakako, zanimljiva pojava. Francuzi Rene Guenon (Abdu-l-Vahid Jahja) i Vincent Mansour Monteil, Švicarci Frithjof Schoun i Titus (Ibrahim) Burckhardt, Mađar Abdu-l-Karim Germanus, Britanac Martin Lings i Amerikanac Thomas Irving primjer su prvorazrednih orijentalista koji su objektivno i bez predrasuda pristupili izučavanju islama, da bi ga potom prigrlili i služili mu.



Dr. Mustafa es-Sibã’i orijentalizam


Dr. Mustafa es-Sibâ’i slovi za vrhunskog stručnjaka kada je u pitanju poznavanje islamskih doktrina i znanosti. Rođen je u Homsu (Sirija) 1915. godine. Školovao se u Siriji i Egiptu gdje je i doktorirao na čuvenom Univerzitetu Al-Azhar, 1949. godine. Potom se vraća u Siriju gdje radi kao profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Damasku. Za vođu (muršida) Sirijskog ogranka Pokreta Muslimanska braća (El-Ihvânu-l-muslimun), izabran je 1952. godine, a 1955. izabran je za dekana Šerijatskopravnog fakulteta. Pokreće mjesečnik Hadâretu-l-islâm (Civilizacija islama) koji je lično uređivao niz godina. Autor je brojnih djela i studija iz oblasti islamskog prava i povijesti. Umro je u Damasku 1967. godine.

Šejh Mustafa es-Sibâ’i veoma rano je postao svjestan problema muslimanskog svijeta i aktivno se uključio u njihovo rješavanje. Učestvovao je u Odbrambeno-oslobodilačkom ratu koji su vodile arapske zemlje protiv Izraela i njegovih mentora 1948. godine kao komandant jedne (dobrovoljačke) vojne formacije iz Sirije. Vrijeme u kojem je proživio svoju mladost i školovanje bilo je u znaku kolonijalizma i njegovih marionetskih režima u Siriji i Egiptu.

Svjestan dubine i složenosti problema s kojima je suočen islamski svijet, dr. Es-Sibâ’i je proveo mnogo vremena baveći se analizom uzroka koji su doveli do dekadence muslimana. Mnogo je putovao po islamskom svijetu a, također, i po Zapadu. Na svojim putovanjima po Evropi imao je bliske kontakte sa vodećim orijentalistima tog vremena. U tim komunikacija mnogo je naučio o orijentalizmu i njegovim predstavnicima u modernom dobu došavši do čvrste spoznaje da ciljevi orijentalizma u savremenom dobu, u osnovi, nisu mnogo različiti od ciljeva klasičnih orijentalista. O iskustvima stečenim kroz susrete s evropskim orijentalistima tokom šeste decenije 20. vijeka na kraju svoje knjige El-Istišrãk ve-l-mustešrikun; mā lehum vemā ’alejhim (Orijentalizam i orijentalisti; zasluge i kritika), napisao je sljedeće:

“Prije posjete većini velikih evropskih univerziteta 1956. godine, napisao sam knjigu Es-Sunnetu ve mekjânetuha fi-t-tešri’i-l-islâmi (Sunnet i njegov značaj u islamskom zakonodavstvu). U njoj sam napisao kraći osvrt o orijentalizmu i orijentalistima. Međutim, nakon što sam posjetio spomenute univerzitete, razgovarao i raspravljao s njihovim profesorima, samo je pojačano moje ubjeđenje u istinitost svega što sam napisao o njima i njihovoj prijetnji za cjelokupno islamsko naslijeđe, svejedno radilo se o vjeri i zakonodavstvu ili kulturi i civilizaciji. Vidio sam da ti ljudi gaje veliku netrpeljivost prema islamu, Arapima i muslimanima.

Prva osoba s kojom sam se sastao na svom putu bio je prof. Anderson, šef Odsijeka za proučavanje porodičnog prava koje se primjenjuje u islamskom svijetu, na Institutu za orijentalne studije pri Londonskom univerzitetu. Prof. Anderson završio je Fakultet teologije na Univerzitetu Kembridž. Pored toga, bio je - kao što mi je sam pričao - član Generalštaba Britanske armije u Egiptu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Ispričao mi je da je u Egiptu naučio književni arapski jezik kroz predavanja koja su jednom sedmično, tokom cijele godine, održavali profesori s Azhara na Američkom univerzitetu u Kairu. Naučio je i arapski kolokvijalni (narodni) jezik u kontaktima s Egipćanima. Specijalizirao se u islamskim studijama kroz predavanja o islamu koja je slušao od Ahmeda Emina, doktora Taha Husejna i šejha Ahmeda Ibrahima. Nakon završetka Drugog svjetskog rata napustio je vojnu službu i postao šef navedenog Odsjeka pri Londonskom univerzitetu. Ne želim da navodim sve primjere njegove netrpeljivosti (i neprijateljstva) prema islamu, o čemu mi je mnogo pričao dr. Hammud Gurâbe, tadašnji direktor Islamskog kulturnog centra u Londonu. Bit će dovoljno da spomenem ono što mi je lično rekao prof. Anderson o tome kako je oborio jednog svršenika Azhara, koji je došao na Londonski univerzitet da doktorira u oblasti islamskog zakonodavstva. Oborio ga je samo zato što je za doktorsku disertaciju uzeo temu Prava žene u islamu. U toj disertaciji kandidat je – pričao je prof. Anderson – ustvrdio na osnovu (nekakvih) dokaza da je islam dao ženi puna prava(?). Čuvši to, bio sam iznenađen i upitao sam tog orijentalistu:

“Kako ste mogli oboriti čovjeka i spriječiti ga u doktoriranju samo zbog tog razloga? Pa zar vi ne zagovarate slobodu misli i govora na svojim univerzitetima?”

Odgovorio mi je riječima:

”Taj student je uporno govorio: - Islam je dozvolio ženi to i to, islam je odlučio za ženu to i to… Je li on možda glasnogovornik islama pa da govori u njegovo ime? Ili je, pak, on Ebu Hanife ili Šafija pa da govori tako u ime islama? Što se tiče njegovih mišljenja i teorija o pravima žene u islamu, o tome nemamo nikakve navode od ranih islamskih pravnika. Taj student je bio puno uobražen i zadivljen sobom, kada je umislio sebi da bolje razumije islam nego Ebu Hanife i Šafija!”

To su riječi orijentaliste koji je još živ. Nije mi poznato da li još uvijek obnaša istu funkciju na Londonskom univerzitetu ili je, pak, otišao u penziju.
U Škotskoj sam posjetio Univerzitet Edinburg. Tamo sam na čelu Odsjeka za islamske studija zatekao svećenika obučenog u civilno odijelo. Taj čovjek je vjersko zvanje istakao zajedno sa imenom na vratima svoje kuće.

Na Univerzitetu Glazgov, također u Škotskoj, šef Odsjeka za arapske studije bio je svećenik. On je ujedno bio i predsjednik Kršćanske misionarske ekspedicije u Kudsu (Jerusalemu) gotovo punih 20 godina. Tamo je naučio arapski jezik koji je govorio kao da mu je maternji, a također, poznavao je i narodni arapski kojim je govorilo lokalno stanovništvo. O tome mi je lično govorio prilikom jednog našeg susreta. S njim sam se upoznao ranije, još 1954. godine u Libanonu, prilikom održavanja konferencije o islamsko-kršćanskom dijalogu.

Na Univerzitetu Oksford, na položaju šefa Odsjeka za islamsko-arapske studije, zatekao sam Jevreja koji je veoma sporo i s naporom govorio arapski jezik. On je radio u okviru Britanske obavještajne službe za vrijeme Drugog svjetskog rata, u Libiji. Tamo je naučio arapski kolokvijalni jezik libijskog podneblja. Nakon rata vratio se u Englesku i postao šef navedenog odsjeka na Oksfordu. Iznenađujuće je to što sam u njegovom planu i programu predavanja koja drži studentima na Odsjeku za orijentalistiku našao komentar nekih kur'anskih ajeta iz Zamahšerijinog poznatog komentara El-Keššaf, zatim neke hadise iz Buharijinog i Muslimovog Sahiha, kao i određene fikhska poglavlja iz kapitalnih djela hanefijskog i hanbelijskog mezheba, a taj čovjek nije u stanju da dobro razumije ni jednostavnu rečenicu iz običnog arapskog dnevnog lista.
Na Univerzitetu Kembridž šef Odsjeka za arapsko-islamske studije bio je poznati orijentalista Arberry. On je bio specijalista samo za arapski jezik i njega smo već spominjali. U toku razgovora, rekao mi je: “Mi orijentalisti često činimo velike greške u našim studijama u vezi s islamom. Mislim da mi ne bi trebalo da zalazimo u ta područja jer ste vi, Arapi i muslimani, meritorniji od nas u tim istraživanjima.” Nisam siguran da li je to rekao samo iz kurtoazije ili je u to doista vjerovao. U Mančesteru, u Engleskoj, sreo sam se sa prof. Robsonom. Posjedovao je Ebu Davudov Sunen u rukopisu. On je, inače, autor nekoliko djela iz povijesti hadisa u kojima se uglavnom slaže s ekstremnim orijentalističkim tendencijama. Pokušavao sam da mu objasnim kako su ranije orijentalističke studije tendenciozne i neznastvene. Iznio sam neka Goldziherova mišljenja i argumentovano ukazao na neke povijesne i naučne greške koje je učinio. Njegov odgovor bio je:

“Nema sumnje da savremeni orijentalisti imaju veće mogućnosti za upoznavanje s izvorima islama nego što je to imao Goldziher, s obzirom da su štampana i publikovana brojna djela islamske literature koja nisu bila poznata u vrijeme Goldzihera.”
Tada sam mu rekao: “Nadam se da će vaša orijentalistička istraživanja u ovom stoljeću biti bliža istini i objektivnija od onih koja su pisali Goldziher, Margoliouth i njima slični.” Kratko mi je odgovorio: “I ja se nadam.” Na Univerzitetu Liden u Holandiji, susreo sam se sa Schachtom, jevrejskim orijentalistom njemačkog porijekla. On je savremeni nosilac i zastupnik Goldziherovih ideja u podmetanju i spletkarenju protiv islama i iskrivljavanju njegovih doktrina. Sa njim sam dugo raspravljao o greškama Goldzihera i njegovom namjernom iskrivljavanju tekstova koje prenosi iz naših izvora. U početku je on uporno odbijao da to prizna. Naveo sam primjer onoga što je napisao Goldziher o povijesti sunneta, pa ga je to iznenadilo. Kako smo sjedili u njegovoj privatnoj biblioteci, odmah je uzeo spomenutu Goldziherovu knjigu i provjerio moje riječi. Potom je rekao: «U pravu ste, Goldziher je ovdje uistinu pogriješio.»

Upitao sam ga: «Da li je to samo greška?»

To pitanje ga je naljutilo, pa je rekao: «Zašto imate loše mišljenje o njemu?»
Nisam mu na to ništa odgovorio nego sam prešao na analizu onoga što je Goldziher rekao o imamu Ez-Zuhriju i Abdul-Meliku b. Mervanu. Naveo sam povijesne činjenice u vezi s tim pitanjem koje opovrgavaju sve ono što je tvrdio Goldziher. Nakon rasprave o ovoj temi rekao je: “Da, i ovo je greška kod Goldzihera, ali zar naučnici ne mogu pogriješiti?” Odgovorio sam mu: “Goldziher je začetnik i osnivač orijentalističkog pravca koji svoje stavove o islamu temelji na događajima iz islamske povijesti. Zašto nije upotrijebio svoj princip i u ovom slučaju kada je govorio o imamu Ez-Zuhriju? Kako je sebi mogao dozvoliti da ustvrdi kako je Ez-Zuhri izmislio hadis koji govori o vrijednosti Mesdžidu-l-Aksa-a samo da bi zadobio Abdu-l-Melikovu naklonost, koji je tada bio u ratu sa Ibn ez-Zubejrom? Iako je povijesno utvrđeno da se Ez-Zuhri susreo s halifom Abdu-l-Melikom tek nekoliko godina nakon ubistva Ibn ez-Zubejra.”

U tom momentu Schachtovo lice je požutjelo i rukama je počeo pokazivati znakove nervoze. Na njemu se vidio bijes i nestabilnost. Razgovor sam završio rekavši mu: “Takve ’greške’ – kako ih vi nazivate – raširile su se u prošlom stoljeću, a vi orijentalisti ih prenosite jedan od drugog kao da su naučne činjenice. Do nas, muslimana, te knjige su došle tek nakon smrti njihovih autora. Ja se nadam da ćete vi u sadašnjem vremenu saslušati naše primjedbe u vezi s vašim greškama kako bi ih ispravili dok ste živi, da se i one ne bi prihvatale kao ’naučne’ činjenice!!”

Ovaj orijentalista radio je kao profesor na Kairskom univerzitetu (ranije Univerzitet kralja Fuada) i autor je djela iz oblasti povijesti islamskog zakonodavstva koje je puno izmišljotina i iskrivljavanja, potpuno po uzoru na svog učitelja Goldzihera. U Švedskoj, na Univerzitetu Upsalla, sreo sam se s njihovim vodećim orijentalistom Nebirgom. On je nadgledao korekturu Ibnu-l-Hajjatove knjige El-Intisar, djela koje je - koliko se sjećam - ranije štampano u izdanju Ledžnetu-t-te'lif ve-t-terdžeme u Kairu. S njim sam nadugo i naširoko razgovarao o istraživanjima orijentalista i njihovim djelima o islamu i povijesti islama. U toku razgovora spominjao sam Goldzihera, njegove greške i namjerna iskrivljavanja činjenica. Nakon razgovora o tome, on mi je rekao:
“Goldziher je u prošlom stoljeću imao veliku popularnost. On je tada bio veliki autoritet za orijentaliste. Međutim, u ovom stoljeću (20. stoljeće, op. prev.), nakon što su se raširile islamske knjige koje ste vi štampali, njegov autoritet nije poput onoga u prošlom stoljeću. Mislim da je vrijeme Goldzihera prošlo.” Hvala Allahu, dž.š., prilikom mog putovanja Evropom posjetio sam sve značajnije univerzitete u Belgiji, Danskoj, Norveškoj, Finskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i Francuskoj. Prilikom tih posjeta susreo sam se s orijentalistima koji su živjeli u tim sredinama. Na osnovu onoga što sam spomenuo ranije i što sam zabilježio u svojim memoarima u vezi s kontaktima s orijentalistima za vrijeme tog putovanja, jasno su pokazale sljedeće činjenice:

Prvo: Ogromna većina orijentalista su ili svećenici ili osobe koje su u direktnoj vezi s kolonizatorskim režimima ili su, pak, Jevreji. Malo je među njima onih koji se ne mogu svrstati u jednu od tih grupa.

Drugo: Orijentalizam je mnogo slabijeg intenziteta u nekolonizatorskim zemljama, poput skandinavskih, nego što je u kolonizatorskim državama.

Treće: Savremeni orijentalisti u nekolonizatorskim zemljama odriču se Goldzihera i njemu sličnih koji su pretjerali u svojoj pristrasnosti.

četvrto: Orijentalizam, u globalu, vodi korijene iz Crkve. U kolonizatorskim državama orijentalisti stoje rame uz rame s Crkvom i Ministarstvom vanjskih poslova tih zemalja i od njih uživaju svestranu pomoć.

Peto: Velike kolonizatorske sile, poput Velike Britanije i Francuske, i dalje ustrajavaju u korištenju i usmjeravanju orijentalizma kao glavnog sredstva za rušenje islama i iskrivljavanje slike o muslimanima. Naprimjer, u Francuskoj, sve do danas dvojica istaknutih orijentalista, Massignon (Masinion) i Blatcher (Blačer), rade u Francuskom ministarstvu vanjskih poslova kao eksperti za pitanja Arapa i muslimana. U Engleskoj, kao što smo vidjeli, orijentalizam ima značajno i ugledno mjesto na univerzitetima London, Kembridž, Oksford, Edinburg, itd. Tim odsjecima uglavnom rukovode Jevreji ili Englezi koji su u čvrstim spregama s kolonijalizmom, ili kršćanski misionari. Oni su najuporniji da djela Goldzihera, Margolioutha, kasnije Schachta i njima sličnih, ostanu glavni izvori studentima orijentalistike na Zapadu kao i onima iz arapsko-islamskog svijeta koji žele doktorirati kod njih. Oni ne dozvoljavaju odbranu naučne disertacije, doktorata, ukoliko ona objektivno govori o islamu i (raz)otkriva izmišljotine orijentalista.
Dr. Emin el-Misri pričao mi je o svojim teškoćama i problemima u vezi s temom doktorske disertacije iz oblasti filozofije, koju je želio odbraniti na jednom engleskom univerzitetu. On je završio Fakultet islamskih nauka na El-Azharu, kao i Fakultet književnosti i pedagogije na Kairskom univerzitetu. Potom je otišao u Englesku na postdiplomski studij iz filozofije gdje je želio i doktorirati. Nakon što je vidio nastavni plan i program Univerziteta, naročito onaj u vezi sa studiranjem islamskih znanosti, bio je silno iznenađen onim što je vidio u orijentalističkoj literaturi koja je bila puna napada i neutemeljenosti. To je naročito bilo izraženo kod Schachta, te je odlučio da tema njegovog doktorata bude: “Kritika Schachtove knjige o povijesti islamskog zakonodavstva.” Tražio je od prof. Andersona da mu odobri navedenu temu i bude mentor za nju, ali mu je on odbio da tema bude kritika Schahtove knjige. Nakon mnoštva molbi i pokušaja, vidio je da je sve beskorisno. Razočarao se u Londonski univerzitet te otišao na Kembridž. Na Odsjeku za islamske studije počeo je tražiti mentora za istu temu, ali niko nije pristao da mu bude mentor, a on je insistirao na toj temi. Nakon mnogo pokušaja i molbi, kada je već pomislio da će na kraju, ipak, pristati rekli su mu doslovno sljedeće riječi:

“Ako želiš da doktoriraš, prođi se kritike Schachta, jer Univerzitet ti nikada neće odobriti navedenu temu!”

Nakon toga, vidio je da mora ostaviti izabranu temu, te je umjesto nje uzeo sljedeću: “Metodologija kritike hadisa kod hadiskih učenjaka” i odmah su mu je odobrili. Na toj temi je i stekao doktorat. On trenutno radi kao profesor na Šerijatskopravnom fakultetu Univerziteta u Damasku.

To bi bio kratki pregled onoga što sam lično otkrio kod orijentalista, pogotovo kad je u pitanju Goldziher i njegova djela. Cijelo jedno poglavlje u svojoj knjizi “Es-Sunnetu ve mekjânetuha fi-t-tešri'i-l-islâmi” posvetio sam raspravi o njemu, njegovim djelima i idejama. U tom poglavlju sam argumentovano iznio pristrasne napade tog jevrejskog orijentaliste, kao i njegovo iskrivljavanje tekstova i naučnih činjenica, te interpretiranje povijesnih dešavanja sukladno cilju koji želi ostvariti. Također, ukazao sam na njegovo oslanjanje na literaturu koja, gledano s naučnog aspekta, nema vrijednosti, kao i namjerno zaobilaženje relevantnih naučnih izvora koje su priznali naši autoriteti i istaknuti znanstvenici.”



Zaključak

Ljudi koji se bave orijentalizmom nazivaju se orijentalistima.Orijentalisti su posvetili veliku pažnju proučavanju primarnih izvora islama: Kur’ana i sunneta. Uz rijetke pojedince u novije doba, orijentalisti su pristupali islamu sa brojnim predrasudama. Jedna od glavnih je negiranje božanskog karaktera Kur’ana iz čega proističe negiranje poslaničke misije Muhammeda, s.a.v.s. U svojim studijama orijentalisti su često izvrtali historijske fakte i islam tretirali ne kao puki subjekt znanstvenog istraživanja već kao okrivljenog na optuženičkoj klupi. Njihovi huškački napadi i neprijateljski sudovi o karakteru Muhammeda, s.a.v.s., i njegove poslaničke misije uveliko su doprinijeli lošim odnosima između Zapada i muslimana. U većini slučajeva, orijentalisti su se otvoreno stavili u službu zapadnog imperijalističkog kolonijalizma, a također, često su bili u sprezi s kršćanskim misionarima kao i svjetskim cinističkim pokretom.

U posljednjih nekoliko decenija evidentni su određeni pozitivni pomaci u orijentalističkim pisanjima o islamu, ali je i dalje potrebno biti krajnje oprezan kada je u pitanju orijentalistička literatura, jer ciljevi orijentalizma u savremenom dobu, u osnovi, nisu mnogo drugačiji od ciljeva klasičnih orijentalista.