Imali smo sreću da smo sreli Abdullaha b. Omera ibnu-l-Hattaba koji je upravo tada ulazio u džamiju. Okružismo ga ja i moj drug, jedan s desne a drugi s lijeve strane. Naslutih da će moj drug razgovor prepustiti meni. Zbog toga i rekoh: “Abdurrahmane, među nama su se pojavili neki ljudi koji uče Kur'an i provjeravaju znanje, (i tom prilikom je neko od pristunih spomenuo njihovu naučnu vrijednost i zanimanje za nauku i sl.) međutim, oni tvrde da nema kadera i da događaji nisu predodređeni.” Na to će Abdullah b. Omer reći: “Kada ih sretneš, reci im da se ja odričem njih i oni mene. Abdullah b. Omer se zaklinje: Kada bi neko od njih imao zlata veličine brda Uhud, pa ga podijelio, Allah, dž. š., mu to ne bi primio sve dok ne bude vjerovao u kader.”Potom je Abdullah nastavio: " Obavijestio me je moj otac Omer ibnu-l-Hattab rekavši: "Jednoga dana dok smo bili kod Allahova, dž. š., Poslanika dođe neki čovjek koji je imao izrazito bijelu odjeću i sasvim crnu kosu, a na kome se nije uočavao trag putovanja i koga od nas niko nije poznavao. On sjede do Allahova Poslanika, svoja koljena nasloni na njegova, svoje dlanove stavi na njegova stegna i reče: " Muhammede, reci mi nešto o islamu!” Božiji Poslanik odgovori: " Islam je da posvjedočiš da nema boga osim Allaha, dž.š., da je Muhammed, a.s., Allahov Poslanik, da obavljaš namaz, daješ zekjat, postiš ramazan, obavljaš hadž ako si u mogućnosti.”
“Pravo si rekao,” - reče čovjek.
Mi smo se bili začudili tome što čovjek pita i potvrđuje ono što Poslanik izgovara.
“Reci mi nešto o imanu,” - reče čovjek.
Muhammed, a.s., odgovori: " Da vjeruješ Allaha, dž.š., Njegove meleke, objave, poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Božije određenje (kader), bez obzira da li je to po čovjeka dobro ili loše.”
“Pravo si rekao,” - ponovno reče nepoznati čovjek, pa dodade: “A reci mi nešto o ihsanu!”
“Da služiš Allaha, dž.š.,” - odgovori Poslanik - “kao da ga vidiš, jer ako ti njega ne vidiš vidi On tebe!”
“Reci mi nešto o životu nakon smrti!”
“Upitani ne zna bolje od onoga ko ga pita,” - odgovori Poslanik.
“A reci mi onda nešto o njegovim predznacima,” - reče čovjek.
“Kad robinja rodi sebi gospodaricu i kada vidiš kako se bosonogi i goli siromasi, pastiri ovaca šepure po velelepnim palačama.”
Nakon toga nepoznati čovjek ode, a ja sam iza toga dugo ostao na tom mjestu, pa me Poslanik upita: “Da li znaš ko je bio onaj što je pitao o vjeri?”
Odgovorih: Allahov i Njegov Poslanik najbolje znaju.”
“To je Džibril,” - reče Poslanik, “koji vam je došao da vas pouči u vjeri.” (Muslim, lman, 1.)
Sa ovim hadisom Muslim započinje svoju zbirku hadisa. Na samome početku hadisa govori se o kada i kaderu, zatim se redaju islamski i imanski šarti i predznaci smaka svijeta. Kako smo ova pitanja manje ili više obrađivali u komentarima drugih hadisa, ovaj put ćemo našu pažnju zadržati na pitanju sadržaja vjere odnosno značenju riječi iman i islam, oko kojih su klasični hadiski komentatori ispisali i najveći dio svojih komentara.
Otpočinjući svoj glasoviti komentar na Muslimovu knjigu o vjeri (Kitabu-l-imani), poznati komentator Sahiha en-Nevevi će ustvrditi da su se među muslimanskim teolozima vrlo rano počele voditi rasprave oko naravi i sadržaja vjere. Zapravo oni su se vrlo rano počeli pitati da li u vjeru spadaju čovjekova dobra djela, odnosno da li su ona sastavni dio vjerovanja ili ne?
Pregledavši jednn broj teoloških djela koja se bave tom problematikom ustanovili smo da su se prema klasičnim muslimanskim učenjacima, tri osnovna elementa stekla u činu čovjekove vjere; to su:
a) unutarnje uvjerenje (tasdik),
b) verbalno svjedočenje (ikrar bil-l-lisani) i
c) djela ('amel)
Svaki od pomenutih elemenata bio je različito korišten u smislu stvarnoga određenja unutar pojedinih teoloških škola. Zbog toga ih je nužno dovesti u vezu sa njihovim temeljnim idejama i zahtjevima. Ovdje nećemo ulaziti u to da li su po srijedi zahtjevi dogmatske, kulturološke ili pak političke naravi, naprotiv samo ćemo istaknuti njihova različita gledišta kako bismo pokazali u kojoj mjeri su ona bila isključiva i da li su se s vremena na vrijeme preklapala.
Tako primjerice murdžije, predstavnici jedne od najstarijih škola u islamu, stavljaju znak jednakosti između vjere i spoznaje. Smatrali su, naime, da djela uopće nisu bitna za vjeru, pa su je kao takvu isključivo svodili bilo na unutarnji pristanak bilo na puko očitovanje riječima (ikrar). U svome određenju vjere pozivaju se na dio hadisa u kojem Poslanik kaže da vjera podrazumijeva vjerovanje u Allaha, dž. š. Njegove meleke, Njegove poslanike, Njegove knjige, Sudnji dan i da se sve zbiva po Božjemu određenju.1 Ako neko spozna puninu vjere srcem (ovo naučava jedna grupa ekstremnih murdžija), ili svoj pristanak na vjeru potvrdi jezikom (ovo naučava druga grupa), taj je dionik savršene vjere i predanosti. Na taj način se ostavlja Bogu da sudi o najdubljim čovjekovim pobudama, da ga nagradi ili kazni na temelju potpunoga poznavanja stvari. Ovakvo gledanje murdžija bilo je prihvaćeno i u neke forme tzv. ortodoksnoga vjerovanja. Tako je primjerice, Ebu Hanife po svome određenju vjere bio murdžija! I kod njega nalazimo da su djela odijeljena od vjere što se dokazuje činjenicom da je vjernik vrlo često oslobođen određenih radnji ili djela, međutim nije moguće reći da je oslobođen vjere kao takve. Primjerice može se kazati da je čovjek oslobođen obaveze davanja zekata, no međutim za njega se ne može kazati da je oslobođen obaveze vjerovanja.2 Unatoč tome što je po svome određenju vjere bio murdžija, neće mu smetati da u stvarno određenje vjere uključi i čovjekova djela. 3
Stoga će on u El-Fikhu-l-ekberu II kazati kako se ne može govoriti o imanu, a da se istodobno ne govori o islamu i obrnuto, jer oni stoje u komplementarnome odnosu baš tako kao "leđa i stomak" 4 Slično stanovište zauzima i El-Eš'ari. U svojoj Lum'i vjeru će odrediti kao unutarnji pristanak. Oslanjajući se na etimologijsko značenje toga izraza, unutarnji pristanak je suprotstavljao obavezama koje vjera propisuje, a koje predstavljaju sredstva ili puteve vjerozakona (šeri'at). 5 Dakle eš'arijsko određenje vjere, svedeno na čisto unutarnje pristajanje, isključivši djela i verbalno izražavanje riječima, bilo je također murdžijskoga tipa. Pa ipak on će u svojoj Ibani i Mekalatu govoriti o djelima, zapravo nalazimo da ih za razliku od murdžija ne razdružuje od vjere. Međutim on ih ne prihvata formalnim konstitutivnim dijelom vjere, čak ni obaveznim uvjetom vjere kao takve. Znak jednakosti između vjere i spoznaje Allaha dž.š., stavljaju također džuhemije i keramije. Kritički se osvrćući na njihove teze, Ihn Hazm će kazati da su one neprihvatljive stoga što se ili samo unutarnjim pristankom ili verbalnim svjedočenjem ne može obuhvatiti cjeloviti sadržaj vjere kao takve (ukratko kazano to je cijeli Kur´an). Kada bi to bilo tako, onda bi mogli reći za bilo koga ko bi potvrdio istinski bilo šta, makar se radilo o Isusovoj ili paganskoj apoteozi, da je istinski i potvrđeni vjernik. I svjedočenje vjere sarnim jezikom Ibni Hazm drži neprihvatljivim, jer jezik kao takav zahtijeva po svojoj logici, da sve što se jezikom posvjedoči treba da bude istinski legitimirano i provjerljivo.6
Ovakvo orjentiranje imalo je za posljedicu da je pridavao jako malu važnost etičkoj i emocionalnoj strani islama. Baš zbog toga će čuveni Šehrestani u svome kapitalnome djelu Nihajatu-l-ikdami f'i 'ilmil-kelami kazati da ovakva gledanja treba svakako odbaciti, jer predstavljaju jednu bezobzirnu destrukciju osnovnih vrela islama, koji prave jasnu razliku između djela i vjere. U protivnome ako bi oni bili identični, nepogrešivi Poslanik bi bio jedini vjernik ovoga svijeta.7 I Ibn Hazm i Šehrestani svoja gledišta zasnivaju na Poslanikovim hadisima, u kojima se osporavaju teze da se vjerovanje svodi isključivo na usmeno svjedočenje, bez unutarnjeg pristanka i djela. Takav je, recimo, hadis koji govori o znakovima munafika. U ovim i sličnim hadisima potvrđeno je da munafici, budući da u svojim srcima nemaju puninu vjere i budući je ne prakticiraju, nisu istinski vjernici. Time se pokazuje uska veza između vjere i djela, odnosno da su djela itekako važna za vjeru. U tom smislu se navodi kur'anski ajet, koji direktno osporava takve teze: "Pravi su vjernici samo oni čija se srca ispune strahom kada se Allah, dž. š., spomene, a kada im se uče Njegovi ajeti, oni im povećavaju iman, i oslanjaju se jedino na svoga Gospodara. Oni koji klanjaju i udjeljuju dio od onoga što im Mi dajemo. Oni su zbilja pravio vjernici..." (8, 2-3).
Prema Ibn Batti, vjerovati znači vjerovati u sve što je Bog rekao, u sve ono što je objavio u svojim knjigama. Vjerovati u tu poruku znači potvrđivati jezikom, pristati uz nju srcem i izvršavati temeljne dužnosti islama. Prema ovakvome naučavanju djela čine sastavni dio vjere, ona su zapravo sama vjera. Ovakvo određenje vjere, prema Neveviju, zastupa većina muslimanskih učenjaka. Obrazlažući svoju tvrdnju on navodi dva dobro poznata hadisa, koji s obzirom na vjeru i pitanja oko vjere imaju odlučujuće mjesto u hadiskoj kanonskoj literaturi. To je predmetni hadis, u kojemu Džebrail poučava muslimane u vjeri, zatim hadis u kojem Poslanik vjeru određuje najboljim djelom.8 Forma potonjeg hadisa je poznata. Onda kada je Muhammed, a.s., bio upitan za najbolje djelo, odgovarao je: vjerovanje u Allaha, dž. š., i Njegove poslanike; na drugome mjestu pominjao bi džihad, davanje zekata itd. Na temelju ovoga hadisa čuveni Buharija je veći dio svoga Sahiha koji govori o imanu razdijelio na nama dobro poznate islamske šarte. Otuda u njegovom Sahihu nalazimo primjerice poglavlje o zekatu kao sastavnome dijelu vjere (babu zekati mine-l-imani), poglavlje koje govori o džihadu kao sastavnome dijelu vjere (babu džihadi mine-l-imani) itd. Time Buharija direktno osporava naučavanje murdžija koji su vjerovanje svodili isključivo na riječi, pokazujući na taj način da se time direktno suprotstavljaju osnovnim izvorima islama.
Komentirajući tematski hadis, Begavi ustvrđuje da je Poslanik odgovarajući meleku Džebrailu jasno stavio do znanja da u iman spada unutarnje osvjedočenje ( tasdik), a da je islam praktična provedba takvoga osvjedočenja ('amel). Drugim riječima iman i islam skupa obuhvataju to što je islam u njegovoj cjelini, njegovu unutarnju i vanjsku dimenziju.9 Na to nas upućuje i sami Kur'an: "Kod Allaha, dž. š., je jedino prava vjera islam.” (3,19). Ovdje se jasno tvrdi da je islam kao takav vjera, odnosno da su sve obredoslovne institucije vjere same po sebi vjera. Zapravo obredoslovne institucije vjere su to što se naziva islamom, jedinom od Allaha, dž.š., priznatom vjerom. Zbog svega toga nužno je prihvatiti, veli Nevevi, da sva dobra djela spadaju u islam i da je islam sastavni dio imana.
Na kraju kažimo ukratko da je kompetentno mišljenje islamskih učenjaka da se vjera ne može isključivo svesti samo na unutamji pristanak ili verbalno svjedočenje. To je zapravo samo prvi stupanj savršene vjere, koja se na ovome svijetu može postiči. A to onda znači da samom spoznajom Boga čovjek ne stiče status vjernika, sve dotle dok svoje osvjedočenje ne izrazi riječima i ne potvrdi svakodnevnom praksom. Samo takav način ostavlja dobre dojmove i pozitivan utjecaj, te usmjerava čovjeka u pravcu njegova vjersko-moralnoga upotpunjenja.
Pored toga poznati komentatori hadisa, primjerice Ibnu Bettal i Ibnu Sallah, u kontekstu tematskoga hadisa raspravljali su i pitanje povećavanja odnosno smanjivanja vjerovanja. Oni za svoje polazište uzimaju Buhariju koji, otpočinjuči svoje poglavlje o vjeri, ustvrđuje da je vjera podložna povećavanju odnosno smanjivanju. Svoju tvrdnju glasoviti muhaddis zasniva na mnogobrojnim kur'anskim ajetima koji o tome direktno govore. Ovdje ćemo navesti samo neke od njih. Primjerice: "On uliva smirenost u srca vjernika, da bi još više povećali vjerovanje koje već imaju." (48,4). Ili recimo ovaj ajet: "Mi smo čuvarima vatre meleke postavili i odredili broj njihov kao iskušenje onima koji ne vjeruju... i da se onima koji vjeruju vjerovanje poveća." (74, 31)10
Pored toga Buharija navodi svjedočanstva mnogobrojnih ashaba koji izrijekom tvrde da se vjera sastoji od unutarnjega pristanka, verbalnog svjedočenja i djela, i da se kao takva povećava i smanjuje, zavisno od stupaja izvršavanja odnosno neizvršavanja propisanih obaveza: Tu se spominju primjerice Sufjan es-Sevri, Malik b. Enes, Ibn Mes´ud, Mudžahid i drugi. Slično Buhariji i Ibn Madže je u svoju zbirku uvrstio određene hadise, koje prenosi Ibn 'Abbas i Ebu Derda` , a u kojima se također iznosi identično gledanje. Na kraju ćemo navesti mišljenje Nevevija koji u vezi sa postavljenim pitanjem zaključuje da je stav ehlisunijskih učenjaka, kako onih ranijih tako i onih kasnijih, da se čovjekova vjera sastoji od unutarnjega pristanka (tasdik), usmenoga svjedočenja (ikrar) i izvršavanja dobrih djela ('amel). Takva vjera je hijerarhizirana, tj. ona je podložna povećavanju odnosno smanjivanju.11 Ona svoje polazište ima u šehadetu, priznanju Božije jedinosti (ehad) i jedinstva (vahid) a njen najniži stupanj je recimo ukalanjanje prepreke sa puta. Dakle širok je raspon unutar kojega vjera može da varira, odnosno da se povećava ili smanjuje, zavisno od toga na kojemu smo stupnju podlaganja Allahovim, dž.š., naredbama i zabranama. Zapravo, savršeniju vjeru, koju Bog ulijeva prema zasluzi u naša srca. postižemo zavisno od stupnja naše predanosti i poslušnosti (istislam i inkijad) prema Bogu, koji je izvorište nage vjere i naše sigurnosti. Najbolji mogući način da se postigne što je moguće veći stupanj pobožnosti i poslušnosti je življenje prema standardima Poslanikova Sunneta, u kojemu se ogleda punina njegove ljubavi i dobrote.
--------------------------------------------
Bilješke:
1. Usp. El-Buhari, Iman, 37.
2. Ebu Hanife, El-Vasijje, čl. 5.
3. Usp. En-Nevevi, Sahihu Muslim bi-šerh en-Nevevi Kairo. 1964, 1. Str. 145- 50.
4. Usp. Ebu Hanife, El Fikhu-l-ekber II, čl.18-19.
5. Usp. El- Eš'ari, Luma', priredio R. J. McCarthy, Die Theology of the al-Ashari, Bejrouth, 1953. str. 180.
6. Ibn Hazm, El- Fisal fi-l-Milel, Kairo, 1347. h., III, str. 189.
7. Šehrestani, Nihayetu-l-ikdami fi 'ilmi-l-kelami, priredio A. Guillaume, Oxford, 1934, Str. 474. (Nihayat).
8. Usp. El-Buhari, Iman, 18.
9. Usp. Ibn Hazm, op. cit.. str. 188.
10. Usp. En-Nevevi, op. cit.
11. Ibid., str. 146.
Shfletuesi i Kur'anit
