
Arheologija i historija umjetnosti su utemeljene na historijskoj analizi umjetničkih djela. Takva analiza, istina, može postići objektivne rezultate, ali ona ne vodi, neophodno ka suštinskom pogledu na stvari. Naprotiv, ona ima tendenciju da obrati previše pažnje na detalje nauštrb šireg i sveobuhvatnijeg stanovišta, kao što bi npr. čovjek želio da razumije suštinu jednog kamenog zida tako što bi tražio porijeklo svakog kamena u tom zidu. Ovo se upravo dogodilo mnogim učenjacima koji su pokušali objasniti porijeklo islamske umjetnosti tražeći svaki od njenih segmenata u bizantijskoj, sasanidskoj, koptičkoj ili drugim umjetnostima. Tako su izgubili iz vida istinsko i izvorno jedinstvo islamske umjetnosti. Time su zaboravili na "pečat" koji je islam ostavio na svakom posuđenom segmentu.
Istina je, daje historija umjetnosti primila mnoge nove impulse iz studija umjetnosti orijentalnih civilizacija. Ipak se ni u kom slučaju nije oslobodila izvjesnih predrasuda koje se javljaju od njenih samih početaka, neke od najdublje ukorijenjenih su navika da se sudi o vrijednosti umjetničkog djela stepenom njegove stvarne ili pseudo "originalnosti" ili vrijednostima njegovog "revolucionarnog" karaktera; kao da suštinski kvalitet umjetničkog djela nije njegova ljepota, kao da ljepota nije neovisna od psiholoških drama datog momenta. Međutim, većina historičara umjetnosti je prvenstveno zainteresirana umjetnikovom individualnošću; oni izravno nisu okupirani duhovnim istinama koje umjetnost može da prenese. Ono što oni nastoje da razumiju je psihološki impuls koji je doveo do izvjesne umjetničke ekspresije (izraza). Ovaj takozvani individualizam ili psihologizam je veoma daleko od duha islamske umjetnosti, i nikada nije postao poprište individualnih problema i iskustava. Muslimanski umjetnik samim svojim islamom, svojom pokornošću božanskom zakonu, je uvijek svjestan Činjenice da on nije taj koji stvara ili izmišlja ljepotu, već daje umjetničko djelo lijepo onoliko koliko je ono potčinjeno kosmičkom redu i prema tome reflektuje univerzalnu ljepotu: el-hamđu li-llahi wahde-hu. Ova svjesnost, isključujući sav prometeizam, ni u kom slučaju ne ukida radost umjetničke kreativnosti, kao što i sama djela o tome svjedoče. Prije bi se moglo reći da ona daje islamskoj umjetnosti smiren i, na neki način, impersonalni karakter. Prema razumijevanju jednog muslimana, umjetnost čovjeka podsjeća na Allaha, kada je impersonalna poput zakona koji vladaju kretanjima nebeskih tijela.
Za moderni "psihologizam", prema tome, islamska umjetnost je zatvorena knjiga, čak i više zbog toga što ona teško može da ponudi bilo šta slično likovnom predstavljanju ljudskih bića koje se može naći u evropskoj umjetnosti. U zapadnoj civilizaciji, na koju su utjecaj izvršili i grčka umjetnost i hrišćanska ikonografija, likovno predstavljanje čovjeka zauzima centralnu poziciju u svim vizualnim umjetnostima, dok u svijetu islama likovno predstavljanje čovjeka igra sekundarnu ulogu i potpuno je odsutno i?, domena liturgije. Islamska negacija antropomorfne umjetnosti je u isto vrijeme apsolutna i uvjetna: apsolutna je u vezi sa svim likovima koji bi mogli biti predmeti obožavanja, a uvjetna je u vezi sa umjetničkim formama koje imitiraju živa tijela. Kao potvrdu ovome uzećemo izreku Poslanika, a. s., u kojoj je on osudio umjetnike koji pokušaju "imitirati" stvaranje Allahovo; na drugome svijetu njima će biti naređeno da ožive svoja djela i stići će ih patnja jer neće biti u stanju to da učine. Ovaj hadis se različito tumačio. Većinom se razumijevao kao osuda aktualne bogohulne namjere i prema tome islam toleriše antropomorfne umjetničke oblike pod uvjetom da one ne stvaraju iluziju živih bića. U slikarstvu minijatura, npr. centralna perspektiva sa trodimenzionalnim prostorom se izbjegava.
Sa evropskog stajališ ta, islamska restriktivnost u pogledu figurativne umjetnosti je pretjerana. Kaže se da je ona odgovorna za kulturno osiromašenje. Mada historija evropske umjetnosti potpuno opravdava islamski "anikonizam" (odbacivanje ikona - idola). Evropska umjetnost i njen razvoj od srednjeg vijeka - drugim riječima, od svog naturalističkog trenda u renesansi - snažno su doprinijeli slabljenju (krađi lit.) vjerskog kredibiliteta.
I nemojmo zaboraviti da je slika čovjeka uvijek samo slika koju čovjek ima o sebi. Ta slika povratno djeluje na autora, koji se tako nikada potpuno ne može osloboditi omamljujućeg1 utjecaja koji ona vrši na njega. Cijeli pravac evropske umjetnosti, sa svojim stalno ubrzavajućim fazama akcije i reakcije, se uglavnom svodi na dijalog između čovjeka i njegovog lika (na slici). Islam je još u početku ukinuo sve ove mnogolične igre psiholoških ogledala, i ua taj način očuvao iskonsko dostojanstvo čovjeka.
Evropsko i islamsko poimanje umjetnosti je toliko različito da se čovjek može zapitati da li njihova zajednička upotreba riječi kao što su "umjetnost" i "umjetnički" ne stvara više konfuzije negoli razumijevanja. Gotovo sve u evropskoj umjetnosti je slikovno prikazivanje (image - lik). Prema tome, figurativno slikarstvo i skulptura zauzimaju najuzvišenije mjesto u hijerarhiji evropske umjetnosti. Oni se smatraju "slobodnim umjetnostima" za razliku od arhitekture koja je uvjetovana potrebama tehničke prirode i prema tome zauzima niže mjesto. Na još nižem mjestu su "dekorativne" umjetnosti. Sa evropske tačke gledišta, kriterij umjetničke kulture leži u njenom kapacitetu da predstavi prirodu, ili, čak i više, njenom kapacitetu da predstavi čovjeka. Sa islamske tačke gledišta, nasuprot tome, čovjekovo glavno polje djelovanja nije imitacija ili likovni opis prirode - ljudsko djelovanje nikada ne može dostići božansku umjetnost - već uobličenje- ljudskog ambijenta. Svi objekti kojima je čovjek prirodno okružen bi trebali biti obdareni umjetnošću - kuća, fontana, posuda za vodu (krčag), odjeća, čilim - umjetnost bi trebala pronaći u njima savršenstvo koje oni već posjeduju u skladu sa svojom datom prirodom. Savršenstvo zgrade, npr. proizilazi iz trodimenzionalne geometrije (slijedeći savršenstvo materije u njenom kristalnom obliku), dok umjetnost tkanja čilima uključuje dvodimenzionalnu geometriju zajedno sa harmonijom boja. Islamska umjetnost ne pridodaje ništa strano objektima koje oblikuje; ona jednostavno iznosi na svjetlo njihove suštinske kvalitete. Ona je u biti objektivna; ni potraga za n aj savršenijim profilom kupole, niti ritmičko oslikavanje linearnih ornamenata nemaju mnogo zajedničkog sa ličnim halom3 umjetnika. Centralna tema, ne samo postrenesansne evropske umjetnosti već isto tako i tradicionalne kineske umjetnosti jeste oslikavanje čovjeka. U islamu također, čovjek je centar na koga se sva umjetnost odnosi, ali kao pravilo čovjek sam po sebi nije tema vizualne umjetnosti. Ako mi u potpunosti razmotrimo temeljni islamski otpor figurativnoj i antropomorfnoj umjetnosti, otkrićemo jedno ogromno poštovanje prema božanskom porijeklu ljudskog oblika. Mutatis mutandis, isto važi i za tradicionalnu hrišćansku umjetnost, ali posljedice su potpuno različite u ova dva slučaja.
Ovdje bi željeli opisati hijerarhiju vizualnih umjetnosti u svijetu islama. Najplemenitija od svili umjetnosti je kaligrafija ili umjetnost lijepog pisanja, jer ona ima tu privilegiju da pretvara u vizualne oblike božanski govor Kurana. Zaista, arapska kaligrafija nije samo dostigla najviše savršenstvo, već je i prouzrokovala pojavu širokog spektruma raznih stilova od čisto pravougaonog "kun" do najtečnijeg i najmelodičnijeg oblika "neski". Gdje god je islam imao vlast mogu se pronaći bezbrojni dragulji arapske kaligrafije.
Gotovo podjednako važna je i umjetnost arhitekture. Može se reći da ona zauzima centralno mjesto među umjetnostima koje oblikuju čovjekovu okolinu, čineći je sukladnom islamskom bereketu. Većina minornih (manje važnih) umjetnosti kao što su drvodjelstvo; mozaici, skulptura (vajarstvo) itd. vezane su za arhitekturu. Mi ih zovemo "minorne umjetnosti" u skladu sa konvencionalnom terminologijom, ali, ustvari, one nikada nisu zauzimale niže mjesto u islamskom svijetu. Ovo važi i za tzv. utilitarne (korisne, svrsishodne) umjetnosti, jer i one imaju svoje mjesto i dignitet budući da se manifestuju preko čovjeka, "božanskog predstavnika" (halife) na zemlji.
Prije nego što je svijet islama zasula invazija produkata moderne industrije, nije bilo predmeta a da nije bio obdaren određenom vrstom ljepote u vrijednim rukama islamskih zanatlija, bilo da se radi o zgradi ili predmetima za kućnu upotrebu, bilo daje namijenjena bogatašu ili siromahu. Predmeti su izrađivani od skromnih materijala i jednostavnim alatom, no to nije, ni najmanje, kvarilo plemenitost takvoga djelovanja. Razlog ove izuzetne činjenice leži u tome stoje ljepota urođena samom islamu, ona teče iz njegovog najtananijeg bića, jedinstva (et-tewhid) koja se manifestuje kao pravda (adi) i plemenitost. Ove tri kvalitete: jedinstvo, pravda, plemenitost (milosrđe) su temeljni aspekti ljepote i gotovo da sačinjavaju njenu definiciju, što može biti očiglednije ako ih nazovemo: jedinstvo, harmonija (ravnoteža) i potpunost (upotpunjenje) jer na polju umjetnosti "pravda" postaje ravnoteža a "plemenitost" postaje potpunost, dok jedinstvo ostaje zajednički izvor svakog savršenstva.
Ako posmatramo unutarnju i vanjsku ljepotu, vidimo da druga proistječe iz prve. Onoliko koliko su ljudske aktivnosti integrisane u islam, toliko one postaju oslonac svemu lijepom - ljepoti koja, u biti, transcendira te aktivnosti jer ona predstavlja ljepotu samog islama. To naročito važi za fine umjetnosti, jer one imaju tu ulogu da na svjetlost iznesu skrivene vrijednosti stvari. Islamska umjetnost ne crpi ljepotu od bilo kakvog etničkog genijusa već iz samog islama.
Ljepota islamskih 11 mjetnosti - a moglo bi se i reći: ljepota koju islam obično prenosi na svoju okolinu -je poput tihe edukacije koja samim svojim postojanjem baca svjetlost na učenje kojim se eksplicitno bavi religijska naobrazba. Ona prodire u dušu a da, prije toga, ne prođe kroz razumsku misao, i za mnoge vjernike je mnogo jači dokaz od same doktrine. Ona u vjeri predstavlja meso i život, dok teologija, zakon i etika predstavljaju kostur vjere.
Iz tog razloga postojanje umjetnosti je vitalna potreba u duhovnoj i društvenoj ekonomiji islama. Umjetnost, ipak, ne može postojati bez umjetnika ili zanatlije, nemarazlike između ovoga dvogau tradicionalnom islamskom svijetu, gdje su umjetnost bez zanatstva i tehnički kapacitet (vještina) bez ljepote dvije podjednako nezamislive stvari. To znači da postepena eliminacija zanata, kao posljedica pojave mašina, uvjetuje i djelimičan ili potpun nestanak islamske umjetnosti. Jednim udarcem vjersko obrazovanje je time izgubilo svoja dva temeljna oslonca: tihu (suptilnu) pomoć sveprožimajuće ljepote - još su neki tragovi ostali, ali dokle? - i eksplicitnije pomoći samih profesionalnih zanatskih djelatnosti, koje su obično orijentisane ka duhovnim ciljevima.
Zanatsko obrazovanje ima isti pristup kao i duhovno obrazovanje (odgoj) kada nastoji da dosegne tu vrstu savršenstva koju je Poslanik opisao sljedećim riječima: "Allah preporučuje savršenstvo u svim stvarima". Riječ ihsan, koju smo ovdje preveli kao "savršenstvo" isto tako označava "ljepotu", "vrlinu" ili, tačnije, označava unutarnju ljepotu, ljepotu duše ili srca, koja neminovno isijava vani, pretvarajući svako ljudsko djelovanje u umjetnost, a svaku umjetnost u prisjećanje Allaha (zikrullah).
Nema islamskog umjetnika koji nije dobio naslijeđe od svojih prethodnika. Kada bi on odbacio modele koje mu tradicija nudi, on bi de fakto dokazao svoje neznanje o njenom stvarnom značenju i duhovnoj vrijednosti; ako mu ovo nije poznato, onda srce njegovo ne može osjetiti vrijednost njenih obličja.4 Umjesto tradicije, bilo bi tu, za njega, samo sterilnog ponavljanja. Ovo je upravo fenomen zbog kojeg su neki evropski učenjaci prigovorili islamskoj umjetnosti; njihov argument je bio da je ta umjetnost postepeno izumrla zbog nedostatka imaginacije. Ali, ustvari, umjetnost islama nije izgubila svoju unutarnju supstancu sve dok joj moderna industrija nije /adala smrtni udarac. Ako je umjetnost islama sada mrtva, to je zbog toga što su njeni temelji, tradicionalni zanati, gotovo uništeni.
Svi tradicionalni zanati još nisu nestali, u nekim mjestima su opstali, i treba uložiti sve napore da se oni zaštite, jer industrijalizacija nije stvarno rješenje društvenih problema. Mi smo razmatrali mjesto koje islamska umjetnost zauzima u modernom akademskom podučavanju i također njen odnos s tradicionalnim zanatima. Pokazali smo da islamska umjetnost nije samo umjetnost muslimana, već umjetnost duboko ukorijenjena u samom duhu islama, ne samo da razne forme islamske umjetnosti posjeduju zajedničke crte već je i njena sama raznovrsnost manifestacija suštinskog jedinstva, poput varijacija na jednu jedinstvenu muzičku temu.
Sada se možemo vratiti našem glavnom predmetu, i zapitati se da li je poznavanje islamske umjetnosti ključno u islamskom obrazovanju? Ako pojednostavimo ovo pitanje, ono će ovako glasiti: "Da lije islamska umjetnost ključna za sami islam?" Pretpostavljam da bi svaki musliman odgovorio da NIJE. Islam kao put do božanske istine ne ovisi o bilo kakvim kulturološkim okolnostima; i beduin može biti savršen kao i islamski učenjak, i jednostavna "musalla" u pustinji, okružena redom kamenja sa jednim većim kamenom koji pokazuje pravac Ka'be, je validno mjesto za molitvu (namaz) isto kao i Biserna džamija u Delhiju. Razvoj kulture nije nužno identičan duhovnom postignuću. Hajdemo se onda zapitati: "Može li zajednica muslimana živjeti unutar kulturnog miljea stranog islamu?" Iskustvo pokazuje da ona može opstati, ali da ne napreduje. Ali naše pitanje će vjerovatno izazvati komentar da kulturni milje uključuje mnoštvo elemenata veće i manje važnosti, i da su materijalistička filozofija i sociologija veći hendikep za obrazovanje muslimana negoli prisustvo neislamske umjetnosti ili odsutnost islamske umjetnosti, jer umjetnost ima posla sa vizualnim dok filozofija i psihologija dodiruju srce stvari! Ovaj sud je, ipak, jednostran, on zaboravlja da umjetnost, s jedne strane, stvarno, ima posla sa vanjskim aspektom stvari, ali u isto vrijeme iznosi na svjetlost unutarnju dimenziju stvarnosti.
Suština umjetnosti je ljepota, a ljepota po samoj svojoj prirodi je i vanjska i unutarnja realnost. Prema dobro poznatom hadisu Poslanika, a. s.: «Allah je lijep i On voli ljepotu (sve stoje lijepo)». Ljepota je, prema tome, božanske svojstvo (sifet ilahijje) koje se reflektuje u svemu lijepom na zemlji. Neki učenjaci će vjerovatno ovaj hadis tumačiti tako da se pod ljepotom tu smatra čislo moralni karakter, ali nema razloga zbog kojeg bi mi trebali tako ograničiti važnost ovog hadisa, niti zašto božanska ljepota ne bi mogla isijavati na svakom nivou postojanja. Nema sumnje daje božanska ljepota nedvojbeno daleko iznad fizičke i moralne ljepote, ali u isto vrijeme, ništa lijepo ne može postojati izvan uticaja ovog božanskog svojstva: to daje "Allah lijep i voli sve stoje lijepo (ljepotu)" znači da On voli svoj vlastiti odra/- u ovom svijetu.
Mnogi islamski metafizičari smatraju da božanska ljepota uključuje sva Božija svojstva (atribute) koja izražavaju obilje i samilost (milosrđe) - drugim riječim, isijavanje Božije milosti u svijetu - dok Božija veličanstvenost uključuje sva Božija svojstva koja izražavaju Ozbiljnost8, koja na neki način manifestira transcendentalnu prirodu Allahu u odnosu na Njegovu kreaciju. Šire gledano, svako Allahovo svojstvo sadrže sva ostala, jer sva Njegova svojstva sadrži sva ostala, jer sva Njegova svojstva govore o jednoj suštini. Na taj način, u ljepoti je sadržana istina, a u istini ljepota. Nema istinske ljepote u kojoj istina nije skrivena, i nema prave istine iz koje ne isijava ljepota. Ova uzajamnost univerzalnih vrijednosti se oslikava na polju tradicionalnog obrazovanja, i u vezi sa ovim je rečeno: "U islamu svaka umjetnost je nauka i svaka nauka je umjetnost." Ove riječi se direktno odnose na tradicionalno znanje geometrije u islamskoj umjetnosti i tradicionalno znanje koje dozvoljava umjetniku da razvije skladne oblike iz fundamentalnih geometrijskih oblika. Zađemo li u dublje razumijevanje njenog značenja, onda umjetnost jeste nauka jer ona otvara put kontemplativnom znanju čiji krajnji cilj jeste božanska ljepota, a nauka jeste umjetnost ukoliko je okrenuta prema jedinstvu i prema tome posjeduje smisao za ravnotežu ili harmoniju koja ne može a daje ne oboji ljepotom.
Moderna evropska umjetnost, kakvu god da ljepotu ponudi, igrom slučaja, je uglavnom zatvorena u izvjesnom psihičkom svijetu autora, ona ne sadrži nikakvu mudrost, niti duhovnu samilost. Što se tiče savremene nauke, ona niti ima niti zahtijeva ljepotu. Budući daje čisto analitična, ona rijetko otvara svoje oči kontemlativnom viđenju stvari. Kada npr. proučava čovjeka, ona ga nikada ne posmatra u cijelosti, tj. kao tijelo, dušu i ruh. Ako ćemo smatrati savremenu nauku odgovornom za savremenu tehnologiju, onda se ona nalazi u samim temeljima cijelog jednog svijeta ružnoće. Najmanje što možemo reći jeste to daje savremena nauka, unatoč svome znanju i iskustvu, «nemudra» nauka. Vjerovatno najveća lekcija koju možemo naučiti iz tradicionalne umjetnosti je to da je ljepota mjerilo (kriterij) istine. Daje islam bio lažna vjera, da se nije temeljio na Božijoj objavi već na sistemu koji je izmislio čovjek, zar bi onda mogao proizvesti tako mnogo umjetničkih djela obdarenih vječnom ljepotom?
U ovom trenutku se moramo upitati: "Kakva treba da bude uloga finih umjetnosti u islamskom obrazovanju danas? Studije islamske umjetnosti, ako se započnu otvorenog uma i bez postsrednjovjekovnih predrasuda koje smo spomenuli, su način da se razumije duhovna pozadina svake islamske kulture. Isto važi i za svaku tradicionalnu umjetnost. Glavni nedostatak koji treba izbjeći je mentalitet akademika koji smatra sva djela umjetnosti iz ranijih vijekova kao čisto historijske "fenomene" koji pripadaju prošlosti i imaju malo zajedničkog sa životom danas. Mi čak, izgleda, ne možemo ni razumjeti umjetnost ako nam nisu poznate historijske okolnosti njenog rođenja10. Nasuprot ovoj relativističkoj tački gledišta, mi rado potvrđujemo da za muslimana velike džamije u Kejrcvanu, Kordobi, Kairu, Damasku, Isfahanu, Heratu itd. u istoj mjeri pripadaju današnjici koliko i prošlosti, ukoliko je još moguće shvatiti stanje uma onih koji ih sagradiše. Isto tako, besmisleno je izjaviti: "Mi sada živimo u drugom vremenu i stoga ne možemo uzeti ove čuvene građevine kao model za savremenu arhitekturu džamija." Bolje bi bilo da ne trčimo za vremenom - ono će uvijek biti brže od nas - ali zapitajmo se šta je to ono bezvremeno u umjetnosti naših predaka. Ako to prepoznamo, i mi ćemo biti u stanju da ga upotrijebimo unutar neizbježnog miljea našega doba. Historijsko istraživanje pruža izvjesnu korist, ono može dati odgovore na slijedeća pitanja: Kada je ova džamija sagrađena? Ko je sagradio? Ko je platio za njenu izgradnju? Gdje su se nalazili njeni najbliži modeli? itd. Ali islamsko obrazovanje finih umjetnosti ne treba se tu zaustaviti, ono mora najprije i najneophodnije pokazati stvarnu vrijednost islamske umjetnosti. Neka studenti nauče tehnike" raznih umjelnosli, od grnčarije do izrađivanja kupole; neka otkriju geometrijske figure iz kojih su razvijene proporcije date građevine. Ukratko, neka iskuse, bar u njihovim glavama, samu genezu umjetničkog djela. Jer ogromno umjetničko naslijeđe - bilo daje ono izgubljeno ili samo zanemareno, bilo ono u mogućnosti da se opet razotkrije ili ne, leži u samoj tradicionalnoj umjetnosti, ne kao objekat već kao metoda, sjedinjujući tehničke vještine sa duhovnom vizijom stvari, vizijom koja izvire iz samog tevhida.
Preuzeto iz knjige "Islamic themes", Titus Burckhardt.
S engleskog preveo: Ahmed Ananda