Zeri Islam

Fetva

Odgovor:

Namaz je obaveza koja ima svoje određeno vrijeme, kao što kaže Uzvišeni: "Vjernicima je propisano da u određeno vrijeme molitvu obavljaju." (En-Nisa,103.) Vremena pet dnevnih namaza su definisana praksom vjerovjesničkog sunneta i slijeđenja strane muslimana od istoka do zapada zemlje. Svaki namaz od ovih pet namaza ima svoje određeno vrijeme prije kojeg se nipošto taj namaz ne može obaviti i nakon čijeg ga isteka nije dopušteno obaviti, osim uz valjan razlog, jer bi, u protivnom slučaju, onaj ko je odgodio taj namaz poslije njegovog vremena bio griješan. Ali, ipak, da je ova vjera lahka i realna svjedoči činjenica da je dozvolila spajanje između dva namaza: između podne i ikindije, te akšama i jacije. Bilo to ranije (u vremenu prvog) ili kasnije, odgođeno do vremena drugog, zbog pojedinih razloga kao što su putovanje i kao što je to utvrđeno u Poslanikovom, salallahu alejhi ve sellem, sunnetu. Zatim, spajanje zbog kiše, blata ili zbog nečeg još težeg, poput grada, snijega, jakog vjetra i drugih sličnih atmosferskih i prirodnih pojava, usljed kojih bi čovjek bio izložen velikom naporu i umoru ako bi klanjao svaki namaz na vrijeme.

Namaze je dopušteno spajati radi potrebe i valjana razloga, pa čak i mimo putovanja, straha, kiše, već da bi se sa ummeta skinuo teret i poteškoća, kao što to stoji u hadisu Ibn Abbasa koji ćemo kasnije navesti. U nadnaravnost (mudžizu) ove vjere spada i to da musliman u svojim vjerskim tekstovima nalazi ono što parira dostignućima i fenomenima novog doba, koje ljudi nisu poznavali, niti očekivali u svom vremenu. Potvrdu o tome nalazimo u hadisu koji bilježi imam Muslim u svom "Sahihu" od Ibn Abbasa, radijallahu anhu, koji kaže: "Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, klanjao je podne i ikindiju zajedno, i akšam i jaciju zajedno, a nije bio na putu, niti se bojao za muslimane". Dok u drugoj predaji stoji: "Allahov Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, sastavio je u Medini između podne i ikindije, i akšama i jacije, bez prisustva kiše i straha". Pa je Ibn Abbas, radijallahu anhu, upitan: "Šta je htio s tim?" "Htio je da ne oteža svom ummetu"; rekao je Ibn Abbas.

U predaji od Abdullaha bin Šekika stoji da je rekao: "Jednog dana nam je Ibn Abbas držao govor nakon ikindije sve dok sunce nije zašlo i dok se nisu ukazale zvijezde, pa su ljudi počeli govoriti: «Namaz, namaz!». Dalje kaže: «Zatim je došao jedan čovjek iz plemena Benu Temim i nastavio uporno i nepokolebljivo: ‘Namaz, namaz!'. Tada je Ibn Abbas rekao:'Zar ćeš me ti učiti sunnetu, ne imao majke?!» Potom je rekao: «Vidio sam Allahova Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, da je sastavio između podne i ikindije i između akšama i jacije.» Kaže Abdullah bin Šekik: "Ja se u prvi mah nisam s tim pomirio, već sam otišao do Ebu Hurejre i pitao ga, pa mi je potvrdio Ibn Abbasove riječi.”1 Ovo obrazloženje Ibn-Abbasa, učenjaka i alima ovog ummeta, ukazuje da je on htio olakšati ummetu i učiniti mu vjeru širokom, a ne da mu je oteža i stijesni, jer Allah u ovoj vjeri ništa teško nije propisao, već Allah želi olakšati Svojim robovima, a ne da im oteža. Hadis je jasan i izričito ukazuje da je propisano spojiti namaze usljed potrebe. Ovaj hadis također prenose Ebu Davud, Nesai i Tirmizi u svojim Sunenima.
Imam Sulejman El Hatabi navodi u djelu Mealimu-s-sunen: "Većina pravnika se ne oslanja na ovaj hadis.”2 Kaže Ibn El Munzir: "I prenosi se hadis od ne jednog učenjaka hadisa, a čuo sam i Ebu Bekraa El ­Kaffala da ga prenosi od Ebu Ishaka El Mervezija. Nema smisla tražiti određeni razlog za postupak Ibn Abbasa, jer je Ibn-Abbas kazao razlog, a to je da nije htio otežati svom ummetu.” Prenosi se od Ibn Sirina da on nije vidio nikakvu grešku u tome da se spoji između dva namaza, ako za to ima potreba, samo da to ne pređe čovjeku u naviku."3

Ibn-Kudame, isto tako, prenosi u "El-Mugniju" od lbn Šebrime da je rekao isto što i Ibn Sirin.4
Hafiz Ibn Hadžer u djelu "Feth" kaže: "Jedna skupina alima ummeta smatra da je ovaj hadis prihvatila doslovno, pa su potpuno dozvolili spajanje namaza u prisustvu (kod kuće) iz bilo koje potrebe, ali pod uvjetom da to ne pređe u naviku". Tako su rekli lbn-Sirin, Rebia Ešbeh ibn El Munzir El Kafal El Kebir, a i El Hatabi ga prenosi od skupine učenjaka hadisa.5

U svakom slučaju, mi ovdje imamo hadis u čiju vjerodostojnost nema sumnje. Prenosi ga lbn Abbas, a potom ga potvrđuje Ebu Hurejre i, na kraju, lbn Abbas ga praktično provodi i uzima ga kao dokaz protiv onih koji su se pobunili zbog odgađanja namaza i objasnio odgađanje namaza onako kako smo naveli.

Sve nam ovo pomaže da odgovorimo na postavljeno nam pitanje, a odgovor je da je dopušteno spajati između dva namaza (akšama i jacije) u Evropi u ljetnom periodu, kad se vrijeme nastupanja jacije protegne do pola i čak poslije pola noći, dok se, na drugoj strani, od ljudi zahtijeva da dolaze na posao rano izjutra, pa kako da ih zadužimo da probdiju noć ne spavajući kako bi jaciju obavili u njeno pravo vrijeme! Uistinu bi to za njih predstavljalo poteškoću i teret. A ummet je kur'anskim tekstom i onim što je Ibn Abbas, radijallahu anhu, prenio u hadisu koji govori o spajanju između dva namaza kod postojanja teškoće oslobođen teškoće. I ne samo to, čak je dopušteno spajanje namaza u tim zemljama i u zimskom periodu, usljed kratkoće dana i usljed suočavanja (radnika u raznim ustanovama) s velikim poteškoćama i ograničenjima prilikom obavljanja svakoga namaza na vrijeme. A ummet je oslobođen teškoće u vjeri.


-------------------------------------------
Bilješke:
1 Vidi Muslimov "Sahih", knjiga "Namaz putnika", poglavlje "Spajanje dva namaza u prisustvu /za neputnike/", hadis broj 705., s predajama: 49.-51., 54., 56.-57.)
2 Mislim da ovdje nedostaje izraz "bihi", odnosno "oslanjao bi se na hadis", kao što na to ukazuje smisao iskaza i Ibn el-Munzirovo branjenje hadisa.
3 Vidi "Muhtesar Suneni Ebi Davud", od El Munzirija, a zajedno sa "Mealimu-s-sunen", od El-Hatabija; "Tehzibu-s-suneni", od Ibn El Kajama, 2/5., izdavač: "Es-Sunne El-Muhammedije", Kairo.
4 Vidi "El-Mugni", 3/137.: "Bojim se da je iskaz Ibn Šebrime (drukčiji) preuzet od Ibn Sirina".
5 Vidi "Fethu-l-bari" i " Tuhferu-l-Ahvezi",1 /558., objašnjenje hadisa 187.

(Izvor: FIKH MUSLIMANSKIH MANJINA, dr. Jusuf el-Kardavi, Izdavač: Libris, Sarajevo, 2004.)