Zeri Islam

Zločin se općenito definiše kao pojedinačan napad na društvo. Zbog toga se u različitim zajednicama i narodima pojam zločina i kažnjavanja povezuje sa odnosima pojedinac-zajednica. Pojedine zemlje idu suviše daleko u opravdavanju pojedinaca. Oni gledaju pojedinca kao centar društva. Takve zemlje sužavaju pravo države iz bojazni za pojedinčevu slobodu. Taj njihov stav odražava se kroz poimanje zločina i kazne. Oni saosjećaju sa kriminalcima i tretiraju ih kao žrtve izopačenih okolnosti, psihičkih kompleksa i plahovite zbrkanosti, kojima se oni ne mogu oteti. Takva društva su sklona da umjesto kazne primjenjuju produženi nadzor kao sankciju. Oni postavljaju psihoanalizu zločina u prvi plan i tako dolaze do opravdanja i objašnjenja za svaki zločin. Frojd je tražio promjenu stavova prema zločinu i tvrdio je da prijestupnik mora biti žrtva seksualnog kompleksa, proisteklog iz suzbijanja seksualnih instikata od strane društva, vjere, morala i običaja. Škole psihoanalize kasnije slijede njegov primjer, ali se mnogi ne slažu s njim da je seksualna energija središte života. Ipak, sve takve škole gledaju na zločinca kao na pasivno biće koje je žrtva općih i posebnih okolnosti u sredini u kojoj je odrastao. Oni vjeruju u tzv. "psihički determinizam", što znači da čovjek nema slobode u akciji, a da psihološka energija djeluje na već unaprijed određen način.

U komunizmu, zajednica se posmatra kao nepovrediva bitnost kojoj se pojedinac ne smije protiviti. Zato takve države imaju vrlo stroge kazne, čak i smrtne i kažnjavaju svakog pojedinca koji ustane protiv države. Komunizam se poziva na ekonomske, a ne na psihološke razloge, kao što su to činili Frojd i drugi psihoanalitičari…

Nema sumnje da su obje koncepcije koje su navedene djelimično tačne, jer istina je da okolnosti u kojima odrasta pojedinac utiču na njegovu izgradnju, pa ako su one loše i odgoj je loš, a i podsvjesni kompleksi ponekad vode u zločin. Međutim, čovjek nije potpuno pasivan u konfrontaciji sa takvim okolnostima. Psihoanaliza u pitanju kriminaliteta čini sljedeću grešku: ona se koncentriše isključivo na dinamičku energiju čovjeka, a ignoriše mogućnost kontroliranja te energije…
S druge strane, i ekonomski uslovi imaju određen utjecaj na djelovanje pojedinca. Istina je da je glad popraćena raspadanjem duhovnih vrijednosti i da je dovoljno snažna da čovjeka odvede u kriminal ili u moralni ponor. Ipak, reći da samo ekonomski faktor utječe na ljudsko ponašanje je poluistina. Glavno pitanje je: Da li, prije nego se odluči da se neko kazni ili ne za neko djelo treba odrediti obim odgovornosti za takvo djelo?

Islam sve to uzima u obzir kada razmatra pitanje kriminaliteta i sankcija za počinjene zločine. Islam nije dozvolio kažnjavanje nasumice niti izvršavanje sankcija iz prethodnog razmatranja slučaja. U ovom pogledu islam zastupa jedinstvenu teoriju koja drži liniju srednjeg puta i može da posluži dobru na oba svijeta. Islam traži ispitivanje svih uslova i okolnosti vezanih za prijestup. Pri proučavanju zločina islam je prihvatio načelo saslušavanju dviju strana: stanovišta kriminalnog djela i stanovišta zajednice prema kojoj je djelo počinjeno. Razmatrajući sve to islam propisuje zadovoljavajuće kažnjavanje, koje se podudara sa propisima zdrave logike i razuma, ali koje ne smije biti afektivno ili sa zločinačkim namjerama i individualnim hirovima.

Islam određuje preventivno kažnjavanje, koje se može činiti okrutnim ili grubim ako se gleda površno. Međutim, to kažnjavanje se ne izvršava ukoliko se ne provjeri i utvrdi da je zločin bio neopravdan. Tačno je da islam propisuje da se kradljivcu odsiječe ruka, ali takva kazna nikada neće biti provedena ako se utvrdi da je zločinac bio prisiljen da krade zbog gladi ili iz nužde. To je propisao još halifa Omer r.a. Islam također propisuje da se preljubnik i preljubnica kamenuju, ali takvo nešto neće biti učinjeno ako te osobe nisu bile u braku i ako preljubu ne posvjedoče četiri odrasle osobe koje su je vidjele svojim očima. Treba pomenuti da je islam preduzeo slične mjere opreza i u odnosu na druge vrste kažnjavanja. Većina takvih propisa potiče od halife Omera ibn Hattaba, koji se smatra jednim od najeminentnijih zakonodavaca u islamu. On je bio poznat po svojoj striktnosti u provođenju šerijata i ne može se reći da je bio blag. Upravo radi toga treba pomenuti neke slučajeve iz njegove prakse. Poznato je da on nije dozvolio izvršavanje kazne za kradljivce u godinama opće oskudice. Ovakav princip nalazi potvrdu u Poslanikovoj poruci: "Klonite se izvršavanja kazni ako postoji sumnja". Dakle, ako nije jasno i čisto utvrđena krivica ne treba primjenjivati kazne.

Proučavajući uslove koji su prihvaćeni u islamu u vezi sa propisivanjem kazne mi ćemo utvrditi da islam pokušava u prvom redu ukloniti okolnosti koje utiču na pojavu kriminala. Islam je kod izvršavanja kazni propisao najveći mogući oprez propisujući provjeravanje. Na taj način tamo gdje zajednica nije u mogućnosti da iskorijeni okolnosti koje vode u kriminal ili gdje postoji sumnja u izvršenje kriminalnog djela kazna neće biti izvršena i optuženi će biti pušten ili samo blaže kažnjen.

Islam nastoji iz društva ukloniti sve uslove koji vode u kriminal, a to ostvaruje pravilnom raspodjelom bogatstva. Islamska država je odgovorna za pomaganje svakog građanina, bez obzira na njegovu vjeru, rasu, jezik ili društveni rang. Država je dužna da osigura zaposlenje za sve svoje građane i tako im omogući izdržavanje. Tamo gdje nije u mogućnosti da to uradi (kad su u pitanju bolesni, stari isl) država je dužna da daje pomoć iz javne blagajne. Na ovaj način islam uklanja objektivne uslove za ubistva, pljačke, ucjene i sl. Za ove zločine propisuje veoma stroge kazne, ali, kao što je već rečeno, traži da se utvrdi da li je djelo učinjeno u krajnjoj nuždi. Islam priznaje i seksualne potrebe muškarca i žene, pa dozvoljava i to, ali samo u zakonitom braku-ženidbom i udajom. Kako islam priznaje i brak među maloljetnicima uz saglasnost roditelja, on obavezuje zajednicu da takve bračne parove, ako nemaju sredstava za život pomaže iz javne blagajne dok ne budu u mogućnosti da sami privređuju. S druge strane, islam svojim propisima utječe da se društvo otima napastima koje dovode do brakolomstva. Također, propisuje plemenitost i uzvišene ideale koji suvišnu snagu i energiju usmjeravaju tako da služi ljudskim interesima. Neki Evropljani nemaju stvarno znanje o islamskim stavovima prema zločinu i kazni pa islamske propise o tom pitanju smatraju barbarskim i pomižavajućim za ljudsko dostojanstvo. Onii griješe kada misle da se takvo kažnjavanje i izvršavanje kazni obavlja u islamu svaki dan, kao što je to slučaj u evropskim kaznenim ustanovama. Oni misle da islamsko društvo svakodnevno vrši bičevanje, siječe ruke i kamenuje. Međutim, istina je da se kazne ove vrste izvršavaju vrlo rijetko(činjenica je da je u toku 400 godina zbog krađe bilo odsječeno svega 6 ruku i to je jasan dokaz da je ova kazna imala čisto preventivni karakter).

Ma kakve bile pobude onoga ko je pošao da učini zločin, on će prije toga dvaput razmisliti i svakako odustati prije nego izvrši djelo kada zna kakva ga kazna čeka. Vratimo se još jednom mlađima i njihovim problemima. Teško je mladim ljudima uzdržavati se od seksualnih odnosa. Ali, ako se zajednica brine o njihovoj egzistenciji, bilo da im direktno pomaže iz državne blagajne, bilo da im omogući odgovarajuće zaposlenje, onda nema razloga da ti mladi ljudi ne stupe u brak i zakonskim putem omoguće sebi normalan polni život. U slučaju nesklada među supružnicima, islam daje mogućnosti oboma da traže razvod i novim brakom rješavaju probleme, jer, iako po islamu razvod braka nije najpohvalnija stvar, bolji je i razvod i novi brak nego preljuba i blud, koji u sebi kriju velike opasnosti po pojedinca i po zajednicu. Bilo bi za žaljenje ako neki obrazovani mladić ili obrazovani pravnik u islamskim propisima o kazni vide barbarstvo, samo zato što im to sugeriše neko drugi. Preporučujemo im da bolje prouče te propise i uvjere se u mudrost islamskog zakonodavstva.