Kćerka je na momenat zastala i prestala zapisivati riječi svoje majke. “Šta nije uredu?”, upita je majka. “Nekako mi je neugodno,” reče tinejdžerka, “jer sve što ja želim jeste da vozim mercedes i imam dobar posao.”U prvi mah, ovo se može učiniti kao bezazlena mala anegdota. Ali ona me je navela na razmišljanje. Koliko sam samo sreo muslimanskih “aktivista”, koji sve svoje slobodno vrijeme provode u da´wi i promoviranju islamskih principa, da bi im se vlastita djeca i žene poveli za načinom života nemuslimana? Prilično je začuđujuće da je tako nešto uopće moguće. Međutim, ja sam to lično vidio i, vjerujte, to je tužno.
Ima aktivista koji nikad nisu kući i ne čudi nas ako takvi izgube svoje porodice. Konačno, pa ONI NIKAD NISU BILI KUĆI. Svako od nas poznaje barem jednu ovakvu osobu. Da li je to stoga što je lakše biti u džamiji čitav dan, okružen stvarima koje je lahko držati pod kontrolom, barem lakše nego jedno neposlušno dijete? Ili su možda te daije postale tako ispunjene islamskim romanticizmom, da u mašti žive u svijetu halifa, pokreta i duhovnih bitaka? Samo Allah zna zasigurno o čemu je riječ.
Ali šta reći o drugoj vrsti aktivista? Aktivista koji su tako vješti i puni energije da s lahkoćom obavljaju sve da´ijske zadatke izvan kuće, a zatim imaju još snage da šire da´wu u svojoj kući. Poznajem ih dosta i iz ove kategorije. Čak sam i svoje učenike podučavao o takvim “superdaijama” u različitim islamskim školama u kojima sam predavao. Ovdje ću navesti neka interesantna zapažanja, ali prvo uvod o da´wi u vlastitom domu.
Često čujete od ljudi, iz razgovora, govora, konvencija, hutbi, itd., kako je vlastita porodica prioritet broj jedan kada je u pitanju da´wa. Međutim, mali broj predavača nudi realistične načine na koje to možemo sprovesti. Čini mi se da jedini način “širenja da´we” sa kojim su svi ljudi upoznati jeste format “diskusije/predavanja”. U tom formatu, jedna osoba pretpostavlja da je druga potpuno u krivu. Zatim, ta osoba počinje držati beskonačnu “lekciju” da bi prosvijetlila drugu osobu koja je u krivu. Gotovo svaki muslimanski aktivist kojeg sam sreo vrši da´wu na ovaj način. Da li je to djelotvorno? Ja sam obično jedini konvertit (barem muškarac) na većini okupljanja kojima prisustvujem. Pa prosudite.
Kako superdaija prenosi islam u vlastitom domu? Opisat ću vam primjere koje sam vidio vlastitim očima. Otac i sin prilaze stolu s mojim knjigama. Sin je, po svim standardima, amerikanizirani tinejdžer. Otac je imigrant, sredovječan, redovno ide u džamiju i solidno je finansijski osiguran. Dok sin gleda videokasete, otac mu stalno drži predavanje o tome zašto treba obavljati namaz. Sve liči na dobro uvježbanu predstavu. Sinovljevo lice potamni od muke i on prošapuće: “Ali, ti ne razumiješ...” Međutim, otac koji je prezaposlen pričajući o dobrobitima molitve, nije ga ni čuo. Pretpostavljam da najvjerovatnije nikada i nije zaista slušao šta mu sin govori – nikada.
Majka sa opuštenom, providnom mahramom, nesigurno (a očito i privremeno) postavljenom na kosu s mini valom, sva nagizdana, s lakom na noktima i Gucci tašnom, šeće se pored ulaza u džamiju tokom društvenog okupljanja. Njena kćerka tinejdžerka stoji pored nje, s nalakiranim noktima, šminkom, u uskim farmericama, majici kratkih rukava i bez ikakve mahrame (obučena baš da zavede!). Grupa “muslimanskih” momaka prolaze pored njih glasno govoreći o sportu i djevojkama. Djevojka flertuje s njima i samo što nije pošla za njima, kad je majka pozove nazad i održa joj dugačku lekciju o tome zašto “muslimanske djevojke ne trebaju biti same s momcima”.
A sad slijedi moj najdraži primjer: Poznajem oca koji bukvalno teroriše svoju porodicu beskonačnim pričama o islamu. Sve do tačke kad sipanje vode u čašu potiče novo predavanje o koristima vode u islamu. Očito, njegova djeca na podnose islam jer ga izjednačavaju s jednoličnim, dosadnim i stalno prisutnim glasom svoga oca.
Svaki od ova tri primjera ima jedan zajednički element: roditelja koji je uporan u prenošenju islamskog učenja, ali to radi na pogrešan način. Prvi roditelj nikad nije istinski slušao ono što mu sin govori, te je bio apsolutno nesvjestan da je njegovog sina u potpunosti privukla moderna, popularna tinejdžerska kultura. Da je razvio dobar odnos sa sinom, te mu bio stalni uzor od ranih godina, njegov sin bi, najvjerovatnije, sve vrijeme klanjao namaz. Držanje predavanja petnaestogodišnjaku o molitvi sigurno ga neće navesti da počne klanjati u tom momentu.
Drugi roditelj, majka, nije se ni sama ponašala u skladu s islamskim propisima (a Bog zna kakvi su još nedostaci po pitanju islamu tu prisutni), pa prema tome, nije ni ohrabrila formiranje bilo kakvog osjećaja islamskog identiteta u svojoj kćeri, barem ne po pitanju odijevanja. Umjesto toga, dopustila je kćeri da u potpunosti razvije neislamski stil odijevanja koji oponaša moderne “oslobođene” žene koje se oblače tako samo da bi ih muškarci primijetili. Najvjerovatnije se njena kćerka i svakodnevno druži s tim momcima u srednjoj školi. Ako je majka dozvolila da se formiraju ovakve neislamske navike, kakvo dobro može napraviti nasilno “držanje bukvice”. Kćerka sebe zamišlja kao oskudno obučenu ljepoticu iz Madoninih spotova, dok je majka vidi kao muslimansku princezu koja će biti spremna za udaju nakon srednje škole.
I konačno, treći roditelj otišao je u krajnost po pitanju da´we i svojim stalnim pridikovanjem učinio da islam postane dosadan ostatku porodice. To je suprotno islamskom protokolu o da´wi, jer je i Poslanik, s.a.v.s., korio one koji dosađuju ljudima s previše “vjerske priče”. Provjerite to i pronaći ćete mnogo primjera.
Pa, koji je najbolji put za da´wu u vlastitom domu? Pogrešni pristupi, prikazani iznad, uključuju: nepristupanje članovima porodice kao pojedincima s vlastitim mislima i osjećajima, neiskreno i licemjerno ponašanje i, konačno, pretjerivanje.
Pravi način da širite da´wu u porodici jeste da prvo započnete sa sobom. Moguće je bukvalno provesti čitav život dotjerujući vlastitu vjeru i djela, a da i ne počnete držati predavanja drugima! Vi ste prvi prioritet kad je da´wa u pitanju. Da li ste iskreni prema drugima? Da li ste iskreni prema sebi? Da li znate da je nešto loše, ali vi to ipak radite? Koliko poznajete islam? Da li je moguće da u sebi krijete osjećanja rasizma, licemjerja ili neislamske kulturne običaje još od djetinjstva?
Ljudi znaju ko je iskren. Poznati američki roman “Lovac u žitu” kao glavnu temu prikazuje razočaranog dječaka u svijetu punom licemjera. Sve što on želi jeste da nađe nekoga ko je “originalan”, a ne “lažnjak”. Vaša djeca znaju jeste li iskreni ili niste. I tužno je to reći, ali je gotovo uvijek tačno: ophođenje i ponašanje djeteta je nekamuflirani odraz onoga što se nalazi u srcu roditelja. Šta god je skriveno u jezgri vašeg srca bit će glasno i jasno izraženo kroz njihovo ponašanje i navike. Ako vam se djeca baš ne ponašaju u skladu s islamskim principima, zabrinite se za vašu vlastitu dušu.
Ako živite kao istinski musliman, ne savršen, već musliman koji se trudi, onda će to svako primijetiti u vašem ophođenju, govoru i ponašanju. Nikome niste rekli ni riječ, a već vršite da´wu. Najbolja da´wa nisu riječi – to su djela, ponašanje, iskrenost. Poznavanje islama ne treba se mjeriti po tome koliko dova osoba zna, ili koliko je sura naučila napamet. Čak i papige mogu memorisati sure, pa niko ne stavlja kapice ili mahrame na njihove pernate glave. Islamsko znanje reflektuje se na način koji nijedna izgovorena riječ ne može zamijeniti. Ako ste u blizini dobre osobe, vi to naprosto osjećate. Zatim želite provoditi više vremena s njom i raditi ono što ona radi, te biti poput te osobe.
Da li ste se ikada upitali zašto su svi željeli biti blizu blagoslovljenog Poslanika? Vjera, dobrota i mudrost izbijali su iz njega. Pomislite na ljude u vašim životima koje odlikuju ovi kvaliteti. Jedan učenik rekao mi je da je njegov dedo bio najprijatniji musliman kojeg poznaje. Druga djevojka mi je rekla da joj je majka islamski uzor. Nekoliko djece imenovali su lokalnog stručnjaka za arapski jezik kao svog najdražeg nastavnika. Koji su bili kvaliteti ovih triju pojedinaca? Niko od njih nije pridikovao nikome (upoznao sam sve troje). Dedo je bio hafiz, majka je bila domaćica/islamska aktivistkinja, a nastavnik je bio učenjak. Međutim, kad bi ih sreli, oni su obično veoma malo direktno govorili o islamu, a definitivno nisu držali predavanja ili se ponašali arogantno.
Ono što ih ujedinjuje jeste činjenica da su svi pravi vjernici. Prema tome, nije stvar u tome koliko ćete “halki” održati sa svojom porodicom, niti koliko će sura vaša djeca naučiti napamet. Čak nije ključ ni u tome da šaljete svoju djecu u mekteb subotom ili u islamske škole. Ključ je, ustvari, u vama.
Ako ste vi iskreni musliman koji se trudi, ne pričate previše – ni o čemu – i radite dobra djela u tajnosti, te se trudite da budete smireni i od pomoći drugima koliko god možete, a da ne tražite ništa zauzvrat. Ako uživate u malim stvarima, a ne u skupim putovanjima i luksuznom životu, ako su vam drugi važniji od vas samih, te ako ne gomilate najbolja auta, kuće i odjeću... Sve to je besmislica i to ćete jednom morati “otplatiti”. Jedna dobra knjiga koja govori o islamskoj poniznosti jeste knjiga “Život okrenut Bogu” (God-Oriented Life) Wahiduddina Khana. Ona sadrži najljepše hadise i preporuke ashaba koje sam ikada vidio.
Nemojte biti islamski “aktivist” ako će sva vaša aktivnost biti izvan vaše kuće. I nemojte biti islamski “teror” vašoj porodici: upadajući poput uragana, s vremena na vrijeme, remeteći normalni raspored života ukućana, čak i ako se razbjesnite na neke stvari koje vaša porodica čini. Jer, ako vaša porodica radi stvari koje nisu islamski dobre, pa, gdje ste bili vi sve te godine kad su se te stvari izgrađivale u mislima i u navikama članova vaše porodice? Niz bukvica ili batina s vaše strane neće promijeniti njihovo ponašanje.
Samo kad drugi vide kako je islam unio smislenu promjenu u vaš život, oni će biti spremni da pokušaju isto. To je prava da´wa u porodici, to je jedina poruka koju će vaši bližnji slušati, i jedini način na koji ćete omogućiti da islam opstane u vašem porodičnom stablu. Razmislite o tome.
Napisao: Yahiya Emerick
Yahiya Emerick je autor mnogih djela i članaka koji su objavljeni u lokalnim, kao i državnim časopisima, u Sjevernoj Americi i u inostranstvu. 1992. godine osnovao je “Amirah Publishing” da bi ostvario svoj san o objavljivanju djela o islamu namijenjenih američkoj populaciji. Na svoje lično nezadovoljstvo, brat Yahiya otkrio je da su mnogi tradicionalni muslimani bili poprilično zadovoljni starim, neaktuelnim knjigama uvezenim iz drugih zemalja, te da nisu uvidjeli potrebu za literaturom specifično napisanom za okruženje Sjeverne Amerike. Danas, zajedno s autorima poput Reshme Baig, Qasima Najara i Samine Baig, “Amirah Publishing” uživa brzi razvoj i rastući ugled kod muslimana kao izvor originalnih i prerađenih djela, za korištenje u specifičnom američkom kontekstu.
Shfletuesi i Kur'anit
