Zeri Islam

Ljudska pojedinačnost u odnosu na Sve nije ništa. Zato je i njezina volja u odnosu na Volju beznačajna. Ali, Jednost prema toj, kao i svakoj drugoj pojedinačnosti, ostaje to što jest, priskrbljujući, u tome smjeru, svakoj pojedinačnosti ozbiljenje u sebi. Namjera je uspostavljanje odnosa u svijetu razuma. A svi ti odnosi su konačni, zato i povezani s konačnim voljama. Ali, Jednost je beskonačna u sebi pa je i Volja, kao iskaz svih mogućnosti, neograničena. Zato je svaka pojedinačnost, gledana iz smjera Jednosti i Neizmjernosti, potpunost koja može sve.

Preispitivanje naslovnih pojmova, s osvrtanjem na učitavanja različitih značenja u filozofiji, može predstavljati ne samo prinos razjašnjenju ”ljudskog pada” kao pristajanje uz varku vlastite volje i odvajanje od zbilje. Znanje o tom jeste jedini način nadlaženja preovlađujuće zatočenosti u riječi izvan njihove veze s Bitkom.
Pokornost je uvijek u odnosu na nešto, pa time i moguća sloboda od onog što nije to nešto. Sloboda jeste od nečeg ili prema nečem. Upravo ta dvojnost sadržana u svakoj pokornosti i slobodi može biti razriješena tek u ”nedvojini”. A to je temeljno pitanje metafizike.



2. O pojmovima


Bosanska riječ pokornost izvedena je iz glagola koriti. Pokoriti znači ”poniziti”, ”podvrći”, ”kazniti” itd. Postverbal pokora znači ”podložnost”; njemu u latinskome odgovara obedientia. Glagoli koriti i karati značili su prvotno ”vojevati” ili ”vojskom nešto postići”. Tako pokoriti i danas znači ”vojnom osvojiti” što, kako će biti objašnjeno, upućuje u vezi s pojmom sloboda. U engleskome toj riječi odgovaraju obedience, submisivnes, subjections. Riječ obedience, kojoj u starofrancuskome odgovara obedience, poveziva je sa latinskim obedientia, što je, vjerojatno, u vezi sa semitskim korijenom. Ona označava čin ili običaj ”pokoravanja”, ”usklađivanja s nekom zapovijedi”, ”zabranom” ili ”poznatim zakonom” ili ”pravilom”. To je pokornost autoritetu koji može biti osoba ili zakon. Tome pojmu odgovaraju glagoli shama u hebrejskome, te hipakouo i hipotaso u grčkome. To je ključni pojam biblijske zamisli o pokornosti. Hebrejskome glagolu shama odgovaraju značenja ”slušati”, ”raditi po” i ”pokoriti se”. To je svjedočenje vjere, ili uzvrat na zahtjev: ”Slušaj, o Izraile!” (Pnz. VI, 4) ”Slušanje” ili ”pokornost” uključuju tjelesno slušanje koje potiče ”slušatelja” na ”vjerovanje” i ”povjerenje”, što ga navodi da djeluje u skladu s govornikovom željom. U Evanđelju Krist utjelovljuje savršenu kakvoću pokornosti Bogu: ”Sve što mi Otac dade doći će mi. A njega koji mi dođe neću, ni na koji način, izbjeći jer siđoh s Neba, ne da činim po svojoj volji već volju onog koji me posla.” (Ivan VI, 37-38) Njegova pokornost postaje tako primjer za one koji bi htjeli biti njegovi učenici: ”Onda reče Isus svojim učenicima: ’Ako ijedan čovjek dođe poslije mene, neka porekne sebe i uzme svoj križ i slijedi mene!’” (Matej XVI, 24)

Tu pokornost cjelovito iskazuje robovanje ili služenje, čemu u hebrejskome odgovaraju glagol abad i imenica aboda i grčkome proskineo. U osnovi tih pojmova valja prepoznati povezanost s hebrejskim ebed (”rob”, ”sluga”) i grčkim doulos (”muško ili žensko koje je u obavezi pokornosti prema gospodaru”). U biblijskome shvaćanju ljudskih mogućnosti ”Božiji rob” je posrednik između Boga i Njegovog naroda: ”Izrael vidje to veliko djelo koje Gospod učini Egipćanima; i ljudi se bojahu Gospoda i vjerovahu u Gospoda i njegovoga roba Mojsija.” (Izl. XIV, 31) Isus je zvan ”Božijim robom”: ”Pazite Mojega roba Ja izabrah; Mojeg voljenog u kojem je Moje Jastvo posve zadovoljno; Svoj Duh spustit ću na njeg pa će suditi poganima.” (Matej XII, 18)
Sama riječ islam znači ”pokornost”. Pozivajući se strožije na jezikoslovna tumačenja, moguće je reći da se korijenski glagol može prevesti kao: ”okrenuti se preko”, ”ostaviti se”, ”pokoriti se”. ”Onaj koji je pokoran” jeste muslim. U Kur’anu ta riječ je korišćena osam puta, ali njezin smisao valja povezati s glagolom aslama. Tri javljanja pojma islam u Kur’anu naglašavaju njegovu unutarnjost: ”Koga god Bog hoće da uputi proširi njegove grudi za islam.” (VI, 125) I potom: ”I danas sam usavršio vašu religiju* (ad-Din) za vas; upotpunio sam Svoj blagoslov na vas, potvrdio sam islam za vašu religiju.” (V, 3); ”Religija u Božijem gledanju jeste islam.” (III, 19) Tako islam znači pokornost ili predanost Božijoj volji, neporecivost činjenice postojanja. Bog je shvaćen kao jedina zbilja, doista dostojna tog imena. Ništa osim Njega istinski nije zbiljno, jer je sve ovisno o Njemu u svome postojanju. Sve pojave u svijetu, i svijet sâm, jesu stvorene, pa su posve ovisne o Njemu, ”pokorne Njemu”: ”Šta, hoće li drugu religiju mimo Božije iako se Njemu pokorava sve što je u nebesima i na Zemlji, voljno ili nevoljno?” (XXIV, 41) Ili: ”Zar ne vidjeste kako Bogu sedždu čini sve što je u nebesima i na Zemlji - Sunce i Mjesec, zvijezde i planine, drveće i životinje, i mnogi od ljudi?” (XXII, 18)

Kako je vidljivo iz posljednjeg stavka, Bogu sedždu čine mnogi od ljudi. Upravo iz tog slijedi da mnogi to ne čine. Ljudska bića su uključena u pojave nebesa i Zemlje pa su kao Božiji stvorovi pokorni Njemu. S drugog stanovišta, oni su slobodni i da Mu ne čine sedždu, i to je velika tajna u kojoj se pokazuje ”ljudsko pitanje”. Ljudi nisu jednostavno planine i drveće koji se bezuvjetno pokoravaju Božijoj volji. Ljudi su suočeni s činjenicom svoje slobode, mogućnosti da izaberu pokornost ili nepokornost u odnosu na svaku zapovijed, bila ona Božija ili ljudska. Kada je riječ o svetome predanju, onda su svi Božiji vjesnici i njihovi sljedbenici ”pokorni Bogu”: ”I kad objavih učenicima: ’Imajte vjeru u Me i Moga poslanika!’ - Rekoše: ’Svjedočimo da smo pokorni!’” (V, 111)

Riječi sloboda odgovara praslavenski korijen suob. Stara značenja su ”neovisnost od vlastelina” i ”ono što je dopušteno”. Postoje dva tumačenja inačica slo i svo; prva se dovodi u vezu s riječju slav (”sluga”) otkud i slaven. Prema drugome tumačenju, razvoj te riječi moguće je povezati s indoevropskim, baltoslavenskim i praslavenskim pridjevom svoba, kojem u starocrkvenoslavenskom odgovara svobastvo (”osoba”) s čime je u vezi sanskrtski sabha (”svoj”). Tome pojmu u engleskome odgovaraju freedom i liberty, kojima dolikuju značenja: ”neovisnost”, ”sloboda biranja”, ”stanje ili kakvoća, bivanja slobodnim”, ”izuzeće od nadzora ili upravljanja koje provodi neka druga osoba ili moć”, ”izuzeće od proizvoljnih ograničenja”, ”određena građanska prava” itd. Pojmu liberty odgovara starofrancuski liberte od latinskog libertas (libertatis); njemu u grčkome dostoji eleutheria, hebrejskome hupashah, arapskome hurriyya.
U starozavjetnim knjigama ”sloboda” je uvijek u odnosu na drugu pojavu u ukupnosti stvaranja: ”Kaži, dakle, Izraelcima da sam ja Jahve; da ću vas izbaviti od tereta što su vam ga Egipćani nametnuli; oslobodit ću vas od ropstva u kojem vas drže; izbavit ću vas udarajući jako i kažnjavajući strogo.” (Izl. VI, 6) Ili: ”Od Jahvina sluge Davida, koji Jahvi ispjeva ovu pjesmu, u onaj dan kad ga Jahve oslobodi iz ruku neprijatelja...” (Ps. XVII, 1) I dalje, u evanđeljskom govoru: ”Na to Isus reče Židovima koji su mu vjerovali: ’Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete Istinu, a Istina će vas osloboditi!’” (Ivan VIII, 31-32) Kur’anski govor ponavlja uzajamnost ”ropstva” i ”oslobođenja”. Drugo je način nadlaženja prvog: ”osloboditi od okova ropstva”. U odnosu na to dopunskog je smisla stavak: ”Kada Imranova žena moljaše: ’Gospodaru moj, Tebi sam zavjetovala ono što je u mome trbuhu slobodno, pa primi od mene! Ti si doista Čujući, Znajući!’” (III, 35)

Korišćenja pojmova ”pokornost” i ”sloboda” u predanju jevrejstva, kršćanstva i islama pokazuju, očito, dvojni sadržaj: pokornost je uvijek istodobno i sloboda, dok je sloboda pokornost. U svijetu mnoštva ta dvojnost je razrješiva tek u nedvojini. Iz toga slijedi temeljno pitanje i pokornosti i slobode: Šta jeste jedno i jedino? Jer samo ono što jeste jedno može biti i slobodno. Sve što je usporedivo i slično pripada svijetu mnoštva, pa je time u mogućnosti da bude u odnosu ili mjeri prema ”drugome”. Time je njegova pokornost uvjetna, što znači da i njegova sloboda može biti samo takva. To je temeljno pitanje i metafizike i teologije. Odgovor i jednog i drugog vodi tvrdnji o Božijoj Jestosti. Prirodna teologija nastoji spoznati Boga preko ukupnosti Njegovog stvaranja. Psalmskim riječima to je kazano na sljedeći način: ”Nebesa slavu Božiju kazuju; navješta svod nebeski djelo ruku Njegovih; dan danu to objavljuje, noć noći glas predaje.” (Ps. XIX, 1) Ili, prema prvoj kur’anskoj suri, čiji naslov al-Fatiha može biti preveden i kao ”osloboditeljica”: ”Hvala Bogu, Gospodaru svjetova!”
I upravo iz te Božije jednosti proistječu pokornost stvorenog, ali i njegova sloboda, jer stvaranje jeste potpuna sloboda Stvoritelja. Na taj način, u religijskome govoru, moguće je objasniti zašto sve u nebesima i Zemlji jeste ”pokorno Bogu”. To je način postojanja svega. Tek u potpunoj povezanosti ili potpunome savezu s Bogom pojave u ukupnosti stvaranja mogu imati slobodu. To je bitni sadržaj i kur’anskoga stavka o općenitosti pokornosti, kako je svjedočena u svakom posebnom pokazanju religije: ”I nikad ne otpravismo nekog poslanika prije tebe, a da mu ne objavismo izrijek: ’Niko bog osim Ja, pa robujte Mi!’” (XXI, 25) Ta jednost jeste, prema svakome obliku Predanja, prema tome, ključ za spoznaju odnosa ”pokornosti” i ”slobode”.

Čovjek kao pojedinačnost može, međutim, biti pokoran i svakoj drugoj pojedinačnosti u ukupnome mnoštvu pojava. Svaki oblik takve pokornosti preinačuje pojavu u ”boga”. I ”bogova” može, prema tome, biti neizbrojivo mnoštvo. Tek s jednošću, koju iskazuje tvrdnja ”nije bog osim Bog”, pojavama se oduzima spomenuto pridruživanje. Takvo iskazivanje Jednosti jeste Svjedočenje ili slušanje. U njemu je sadržan slijed Jednost - mnoštvo. Jednost govori, a mnoštvo svjedoči ili sluša. Slušanje je, prema tome, afirmacija govorenja; ono nije moguće bez govorenja, pa je prvo počelna narav drugog pri čemu drugo ništa ne oduzima i ne dodaje prvom. Bog kao Jednost ničim nije ograničen u Svojim mogućnostima. On je skrit, ali stvaranje Ga svjedoči. U Njegovome ”Budi!” sadržana je svaka mogućnost, i pokazana i nepokazana. To Njegovo ”Budi!” nije zasebno u odnosu na Njegovo Ja. Bog je neodredljiv, ali je Njegovo ”Budi!”, što je isto s Njegovim Bivstvom, Njegova prva afirmacija jer je počelo svake potvrde. Zato je mnoštvo afirmacija te Počelne Jednosti Božijeg ”Budi!”. Ono izražava pokornost, ili težnju ozbiljenja u vezi sa Zbiljom to je bitni sadržaj svakog svetog predanja. Jednost objašnjava zašto je sve u nebesima i Zemlji pokorno Bogu. Potom ona tumači pokornost kao svjedočenje svih Božijih vjesnika. Tako, riječ ”bog” ima dva oprečna značenja, jedno pozitivno, a drugo negativno. ”Nema boga osim Jednog Boga.” (V, 73) ”Bog jeste samo Jedan Bog.” (IV, 171) ”Vaš bog jeste Jedan Bog, pa pokorite Mu se.” (XXII, 34) U negativnom značenju korišćenja riječi ”bog” ona može označavati sve čemu neko robuje ili se pokorava. Tako, ljudi mogu imati mnoštvo bogova. To ne moraju biti vanjske pojave, već i one koje su u nama samim: ”Vidjeste li onog koji uze svoje strasti da mu budu bog?” (XXV, 43)

Kazati da nema boga osim Boga jeste isto kao i reći da niko ne zaslužuje pokornost ili robovanje osim Boga. Budući da sve mimo Boga može biti samo pridruživanje Njegovih svojstava pojavama s time se dolazi do temeljnog pitanja, povezanog s upitnom matricom pojmova iz naslova o Jednosti Istine. Pokoriti se ičemu osim Bogu znači zapasti u grijeh ”pridruživanja”, ili poreći zahtjev: ”Pokoravaj se Bogu i ništa Mu ne pridružuj!” (IV, 36) Ili: ”Reci: ’Bog jeste Jedan Bog, slobodan sam od drugih koje pridružujute.’” (VI, 19) Prema tome, nepridruživanje je isto što i svjedočenje Jednosti, i obrnuto - pridruživanje je poricanje Jednosti. Svako pridruživanje znači pokornost pojavama, a ne njihovom Prvom Uzroku, čemu odgovara svođenje čovjeka, kao pojave među pojavama, onome što nije po sebi, pa time i vezivanje za uvjetno. To je pristajanje uz propast umjesto izbavljenja: ”Bog ne dopušta da Mu išta bude pridruženo, ali manje od tog oprašta kome hoće.” (IV, 48)

Znanje Jednosti je u samome središtu ljudske naravi. To je ono što može biti nazvano ”urođenom sklonošću bića” (arapski fitra). Bića se rađaju sa znanjem da nema boga osim Boga. Vjesnici bivaju slati da ih podsjete na ono što oni već znaju. Zato je ”pridruživanje” suprotstavljeno izvornoj ljudskoj naravi. To je izdaja te naravi ili napuštanje područja ljudskog bivstva, ili izvrtanje onog što ljude čini ljudima. Zato je poricanje Jednosti zapravo poricanje ljudskosti. Na to upućuje i izrijek poslanika Muhammeda: ”Najgore čega se bojim za moju zajednicu jeste pridruživanje. Neću reći da će se oni pokoravati Suncu, Mjesecu ili kipovima, već da će obavljati poslove radi drugih mimo Boga sa skritim željama.”


3. Metafizički obzor

U skladu s iznijetim pitanje o jednosti i mnoštvu postaje preduvjetno za shvaćanje tajne o pokornosti i slobodi. Ono ima brojne sadržaje ali njegov metafizički obzor je osnova za shvaćanje odnosa između svetog predanja ili predanjske mudrosti s filozofijom i novovjekom znanošću. Zato se čini da su razmatranja R. Guénona o tome, iznijeta u brojnim spisima, osvjetljujuća. U narednim odjeljcima bit će sažeta njegova razmatranja o tome. U ne-Bivstvu ne može postojati pitanje o mnoštvu stanja jer to je područje onog što je bitno nerazlučeno i neuvjetno. A neuvjetno nije podvodljivo određenju jednog i mnogog. Nerazlučeno ne može postojati u razlikovnom načinu. (Govorenje o ”iskazima ne-Bivstva” je uvjetno i neprikladno, ali potrebno kako bi govor uopće bio moguć; takvo razlikovanje, zapravo, ne postoji, već je naše posezanje za načinom predočavanja.) U ne-Bivstvu nema mnoštva, ali, strogo govoreći, ni jednosti. Ne-Bivstvo je metafizička Ništica, kojoj je potrebno dati neko ime da bi se o njoj govorilo; ona je logički prethodeća Jednosti. Njoj u hindu-predanju odgovara ”nedvojnost” (adwaita). Metafizička Ništica nema više veze s matematičkom, koja je znak onog što se može nazvati količinskom ništošću, nego što prava beskonačnost ima veze s neodređenošću, s količinom koja raste ili opada neodređeno. Metafizička Ništica je samo jedan iskaz Beskonačnosti. Takvom se može smatrati barem utoliko ukoliko ona počelno sadrži Jednost, pa posljedično sve ostalo. Prvoredna jednost nije ništa do afirmacija Ništice. Drukčije rečeno, opće Bivstvo koje je ta Jednost nije ništa drugo do afirmacija ne-Bivstva, ako je takva afirmacija moguća i to je već određenje. Ono je prvo i najopćenitije, pa time i uvjet određenja. Ta prva određenost, prethodeća svakom pokazanju i svakome upojedinačenju - uključujući i ustožerenje u ”supstanciju” i ”esenciju”, kao prvu dvojnost, pa tako, polazište svake mnoštvenosti - sadrži sva druga određenja ili poznatljive afirmacije koje odgovaraju svim mogućnostima pokazanja. To znači da Jednost, čim je afirmirana, sadrži počelno i mnoštvenost; ona je, prema tome, neposredno počelo mnoštvenosti.

Pitanje: ”Kako mnoštvenost može izaći iz Jednosti?” - krivo je postavljeno, pa zato ne može imati ni istinit odgovor. Mnoštvenost, zapravo, ne izlazi iz Jednosti ništa više nego što Jednost ne dolazi iz metafizičke Ništice, niti što išta dolazi iz opće cjelovitosti, niti što ikakva mogućnost može biti smještena izvan Beskonačnosti ili izvan ukupne mogućnosti. Mnoštvenost je sadržana u prvorednoj Jednosti i ona ne prestaje bivati takvom ni kada je pokazana u razvijenom načinu. Višestrukost o kojoj je riječ jeste ona mogućnosti i pokazanja, pa ne može biti ni pojmita drukčije, jer je raznolikost postojanja. Budući da je ona pitanje mogućnosti, nužno je da ona postoje na raznolik način izražen njihovom vlastitom naravi. Počelo općeg pokazanja, i čak u sebi to isto, mora nužno sadržavati mnoštvenost. A ta mnoštvenost, u svim svojim neodređenim razvojima upotpunjena u neograničenosti beskonačnih smjerova, izlazi u svojoj ukupnosti iz prvoredne Jednosti. Ali, u njoj i ostaje zauvijek sadržana. Prvoredna Jednost ne može biti ni utjecana ni preinačena imanjem u sebi te mnoštvenosti. Jer ne može prestati da bude ona sama utjecanjem vlastite naravi. Zapravo, činjenica njezinog bivanja jednošću sadrži u sebi mnoštvo mogućnosti. Tako, u samoj jednosti postoji mnoštvenost a to što drugo ne utječe na prvo jeste zato što drugo ima posve uvjetovano postojanje s obzirom na prvo. Zato je mnoštvenost, ako nije u vezi s Jednošću, posve iluzorna. Jednost joj, kao njezino počelo, priskrbljuje svu njezinu zbiljnost. I ona je prema toj zbiljnosti posve osjetljiva jer sa svoje strane nije potpuno ili po sebi dovoljno počelo. Ali, valja istaknuti da ni bivstvo, kao prva afirmacija, najprvorednije određenje, nije najviše počelo svega. Ono je samo počelo pokazanja.

Bivstvo jeste, prema tome, jedno u sebi a opće Postojanje, koje je ukupno pokazanje njegovih mogućnosti, jeste posljedično Jedno i Jedino u svojoj biti i svojoj unutarnjoj naravi. Ali, ni Jednost bivstva ni jedincastost postojanja ne isključuju mnoštvenost načina pokazanja, otkud dolazi neograničenost stupnjeva postojanja u općem i kozmičkom poretku iz stanja bivstva u poretku naročitih postojanja. Mnoštvenost stanja nije, prema tome, protivrječno jednosti bivstva niti jedincatosti postojanja utemeljenog na toj jednosti. Iz toga slijedi da u cijelome području Bivstva uspostavljanje mnoštvenosti ne protivrječi afirmaciji Jednosti, niti joj se opire na bilo koji način.

Sloboda je mogućnost. A moguće i zbiljno metafizički su istovjetni. Zato, sloboda je odredljiva kao odsutnost sputanosti. To određenje je niječno u obliku, ali je u suštini potvrdno, jer je sputanost, kao ograničenost prava, niječnost. A kada se opća mogućnost predočava mimo Bivstva, to jeste, kao ne-Bivstvo, ne može se govoriti o Jednosti. Ne-Bivstvo je, naime, metafizička Ništica. Ali, može se govoriti o Nedvojnosti. Gdje nema dvojnosti, nema ni sputanosti. A to je dovoljno kao dokaz da je sloboda mogućnost sve dok neposredno proistječe iz Nedvojnosti koja je, očito, izuzeta od svake protivrječnosti. Nadalje, sloboda nije samo mogućnost u najopćenitijem značenju već i mogućnost bivstva i pokazanja. Prijelazu od ne-Bivstva Bivstvu odgovara prijelaz od Nedvojine Jednosti. Bivstvo je jedno, kao afirmacija Ništice, ili, zapravo, sama metafizička Jednost. Ono je prva afirmacija, ali i prvo određenje. Ono što je jedno jeste, očito, izvan svake sputanosti. Tako odsutnost sputanosti što je sloboda može naći u području Bivstva, jer se Jednost predstavlja, na neki način, kao specifikacija Nedvojnosti, Nebivstva. Drukčije rečeno, sloboda pripada Bivstvu, što je isto kao reći da je ona mogućnost Bivstva ili mogućnost pokazanja jer je Bivstvo počelo pokazanja. Reći da je ta mogućnost bitno sadržana u Bivstvu kao neposrednoj posljedici njegove Jednosti jeste isto što i reći da će se ta mogućnost pokazati, do nekog stupnja, u svemu što slijedi iz Bivstva, to jeste u svim naročitim bivstvima utoliko ukoliko ona pripadaju području općeg pokazanja. Čim postoji mnoštvenost u poretku naročitih postojanja, može biti riječi samo o uvjetnoj slobodi. Svaka mnoštvenost bivstva ograničena je u svojim stanjima pokazanjem drugih. To ograničenje može biti izraženo kao sputanost njegove slobode ili pokornost uvjetnome. Ali, kazati da neko bivstvo nije slobodno ni do kojeg stupnja isto je što i kazati da ono nije ono samo, da je ono ”drugo”, ili da uopće nema neposredni razlog postojanja u sebi a to je isto što i reći da ono nije zbiljno bivstvo. Budući da je Jednost Bivstva počelo slobode u naročitim bivstvima, kao i općem Bivstvu neko bivstvo slobodno je do onog stupnja do kojeg sudjeluje u toj Jednosti. Ono je slobodnije što u sebi ima više jednosti ili što je više jedno. Ali, pojedinačna Bivstva nikada nisu takva, osim na uvjetan način. Sloboda je, tako, mogućnost koja je, do različitih stupnjeva, svojstvo svih bivstava, ma šta da ona jesu i ma u kojem stanju bila. Ljudska sloboda je, u ovome obzoru, samo jedan od slučajeva među drugima. Sloboda prikladno prebiva u metafizičkom trenu prijelaza od uzroka na posljedicu uzročnog odnosa koji potom analogno treba biti prenijet na način primjenjiv na sve druge mogućnosti. Taj metafizički tren, koji se inače čini neshvatljivim jer nema prekida između uzroka i posljedice, jeste u zbilji neograničen, pa tako nadlazi Bivstvo; zato je on suprotegljiv s ukupnom mogućnošću. On sačinjava ono što se uvjetno može nazvati ”stanjem opće svjesnosti” koja sudjeluje u stalnoj aktualnosti sadržanoj u samom ”početnom uzroku”. U ne-Bivstvu odsutnost sputanosti može prebivati jedino u nedjelovanju. U Bivstvu, tačnije u Pokazanju, sloboda djeluje u razlučnom činjenju koje u pojedinačnom ljudskom stanju prima oblike djelovanja u uobičajenom smislu te riječi. Nadalje, u području djelovanja, pa čak u cjelini općeg Pokazanja sloboda nečinjenja jeste, zapravo, nemoguća, jer je to način slobode koji pripada nepokazanom. Nedjelovanje zato nije sloboda kao mogućnost Bivstva, niti sloboda koja pripada Bivstvu, ili Bogu, pojmitom kao Bivstvo u njegovom odnosu prema svijetu protegnutome kao u skupnosti općeg pokazanja ozbiljenjem mogućnosti pokazanja - koje sačinjava sva bivstva u svim njihovim pokazanim stanjima i sa svim preinakama, bilo djelovanja ili, drukčije, koje pripadaju tim stanjima - nije zato ozbiljenje koje može počivati na čistom nedjelovanju, niti je neovisno o proizvoljnoj odredbi Božije Volje. To ozbiljenje je određeno poretkom općih mogućnosti pokazanja, koje je samo Bivstvo, tako da Bivstvo određuje sebe ne samo u sebi već i u tome da je Bivstvo prvo od svih određenja, već i u svim svojim načinima koji su svi naročite mogućnosti pokazanja. Samo u tom posljednjem može postojati određenje jednog drugim, mimo sebe. Opće Bivstvo ne može biti određeno, ali se samo određuje. Što se tiče ne-Bivstva, ono ne može biti ni određeno niti odrediti, budući da je izvan svakog određenja.

Cjelovita sloboda, prema iznijetom, može se ozbiljiti jedino uopćavanjem. Ona će biti ”samoodređenje” ali suprotežuće s Bivstvom, a ”neodređenje” mimo Bivstva. Uvjetna sloboda pripada svakom bivstvu, a potpuna sloboda može pripadati samo Bivstvu oslobođenom od uvjeta pokazanog postojanja pojedinačnog pa čak i natpojedinačnog. Potpuna sloboda pripada samo Bivstvu koje je posve postalo ”jedno”, na stupnju Čistoga Bivstva, bez dvojnosti. Samo tada se može govoriti o Bivstvu koje je ”zakon samome sebi”, jer je ono tada posve istovjetno sa svojim dovoljnim razlogom koji je u isto vrijeme i njegov počelni izvor i njegova konačna sudbina.

4. Put ozbiljenja

Razlučenje nezbiljnog od Zbiljnog jeste temeljno metafizičko pitanje. Bez njega nema predanja. Ono određuje svako predanje, oduvijek i zauvijek. Prema njemu su pojedinačna predanja raznolika pokazanja jednog i istog vječnog Predanja. Samo su prema njemu istinita, a njihov izvor nepojedinačan i natpojedinačan. Bog jeste Zbilja, Bit bez dvojnosti. On može biti spoznat kao Bit ali kao Bit s dvije naravi - kao bivstvo i kao postojanje; zato ono što se imenuje cjelinom jeste i Vanjsko i Unutarnje, glasno i Tiho, vremenito i Vječno, slično i neslično i tome slično.
To razlučenje je prvi sastojak svakog duhovnog puta ili puta ozbiljenja. Njegov drugi sastojak je usredsređivanje na zbiljno, pristajanje ili prianjanje uz Njeg. Njega u najopćenitijem smislu možemo nazvati predanjem. Ono je oduvijek i zauvijek jedno i isto (Philosophia Perennis, Lex Aeterna, Hagia Sophia, Din al- -Haqq, Tao, Sanatana Dharma). Može primiti različite oblike ali nikada uslijed tog neće izgubiti ništa od svoje vječne istosti. To je put od Bivstva ili Jednosti, kao prvog počela pokazanja, prema pojedinačnosti u mnoštvu. Tačnije rečeno, to je put od Boga prema čovjeku. Zato je duhovni put, prema svojoj izvornosti, nepojedinačan i natpojedinačan. On je istodobno i posve isključiv i uključiv. Isključiv jer je istinit samo ako je od Boga. Uključiv jer obuhvaća svaku pojedinačnost u Postojanju kao nezbiljnu izvan njezinog sudjelovanja u mnoštvu kao afirmaciji jednosti. Za takvu njegovu istinitost potreban je vjesnik, biće preko kojeg se objavljuje ili pokazuje govor Jednosti. To je puna osvijetljenost pojedinačnog bivstva njegovom jednošću. Preko takvog objavljenja ili pokazanja opći sastojak duhovnog puta zadobiva oblik u vremenu, prostoru, jeziku, zatečenom naslijeđu, i tome slično. Time ne biva žrtvovana njegova općenitost, već privid pojava biva preoblikovan u njihovoj mogućnosti da ponovno budu povezani s jednošću od koje su se u prividu odvojile. To je Religija u najopćenitijem smislu riječi, vječna religija (religio perennis) ili religije u oblicima njenih raznolikih pokazanja. Iako ta povanjštinjenja, u pogledu zamisli, simbola i tumačenja, mogu biti vrlo različita, ona su vezana za jednu i istu duhovnu zbilju. Preko njih se u uvjetnosti ljudskog postojanja uspostavlja veza s izvornom savršenošću, u skladu sa stavom: ”I Bog stvori čovjeka na Svoju sliku, na sliku Božiju On Ga stvori!” (Post. I, 27) Cilj duhovnog puta jeste ponovno otkriće prvoredne savršenosti koja je izgubljena u padu. Ta savršenost jeste punina pokornosti jednosti, što je i najmanja sputanost, pa u skladu s tim, i najviša sloboda. Pad je poreknuta pokornost jednosti, pa posljedično - pokornost mnoštvu koje je osjećano i shvaćano izvan svoje neodvojivosti od Jednosti Bivstva. Time je, zapravo, ta pokornost samo privid slobode. Jer, mnoštvo ima zbiljnost svjedočenjem jednosti, jednako kao što kretanje ima zbiljnost svjedočeći Mir. Bez usredsrijeđenosti na Jednost i Mir mnoštvo i kretanje preinačuju svaku pojedinačnost u privid neizbrojive mogućnosti biranja, pri čemu je svaki od njih vezivanje za uvjetno, čim se ta veza uspostavi, ili se pojedinačna uvjetnost primakne uvjetnoj, težeći da se odredi njome. Mnoštvo bez te povezanosti sa zrakom Jednosti nije ništa do haos. Svaka njegova pojedinačnost ozbiljuje se ”pronalaženjem” središta iz kojeg se ta zraka ”širi” do svake pojedinačnosti te razine postojanja. ”Spoznati sadržaj” bilo koje pojedinačnosti pokazuje se nezbiljnim, pa je takva sloboda prikladno nazvana ”usvajanjem unutarnjih strasti ili hirova” za boga. Sredstvo oslobađanja od pokornosti pojavama i pokoravanja njihovome Počelu, koje u sebi sadrži najvišu nesputanost, jeste ”duhovni postupak”. Njega ne može, prema Predanju, izgraditi sâm čovjek. Može ga dosegnuti, ili pronaći na osnovi svoje izvorne ugođenosti za njeg. Čovjek u odnosu prema Bogu nije ništa, a Bog prema čovjeku jeste sve. Zato, čovjekovo potpuno izbavljenje jeste mogućnost koja ovisi o milosti. Ali, na čovjeku je da traži, kako je u Evanđelju rečeno: ”Išći i bit će ti dano, traži i naći ćeš; kucaj i bit će ti otvoreno...” ili u Kur’anu: ”Sjeti Me se, pa ću se Ja sjetiti tebe!” (II, 152) I: ”Zovite Boga ili zovite Milosnog! Kojim god ga imenom zvali, Njegova su imena najljepša.” (XVII, 110) I: ”Gospodar vaš kaže: ’Zovite me i Ja ću vam se odazvati.’” (XL, 60) I: ”Ako te Moji robovi pitaju o Meni, pazi, Ja sam blizu, odazivam Se onom koji moli, kad god Me moli; neka Mi se onda odazovu i vjeruju u Me, tako da mogu slijediti Uspravni put.” (II, 186) Taj Uspravni put ili duhovni put nude sve nepatvorene religije. Njegovu valjanost svjedoči uvedenički lanac koji na svome početku ima Vjesnika, preko kojeg je njegov izvor u Početku, koji je istovjetan s Krajem. Iako su oblici tog sredstva bitni, oni sami postaju bogom ili bogovima kada se uzmu za bilo šta više od njihovog bivanja sredstvom. Ono je poput splava koji ima smisao sve dok prevodi tražitelja prema ”drugoj obali”. Ali, čim je obala dosegnuta, sredstvo gubi smisao. Svi postupci su povezani s duhovnom zbiljom s kojom se duša iznutra mora uskladiti bez obzira na to da li će ta zbilja dobiti oblike vanjskih djelovanja, ali svaka se duša mora uključiti u duhovnu vojnu, kojom se razrješuju čvorovi dvojnosti u strahu, ljubavi i znanju kao najvažnijim stanicama mudrosti. Izlazak iz mnoštvene prividnosti prema njezinoj afirmaciji jednosti moguće je duhovnom krepošću koja se iskazuje u različitim oblicima.

Postupak obuhvaća načine povezane vrlinama i usredsređivanjem koji su usmjereni zadobivanju Božije milosti. Vrlina oblikuje dušu prema Božijoj slici, a usredsređivanje ”okreće” tu sliku da primi svjetlost milosti: ”Istina obasjava volju koja osvijetljena oživljava istinu”, kaže F. Schuon. Postupak je određen nakanom. Bez potpune čistine nakane sâm postupak postaje zapreka. ”Ono što je zahtijevano od nas jeste prava ili savršena nakana koja u zbilji nije ništa drugo do savršena pokornost, usklađenost s Božijom voljom.” Ako neko teži da bude sličan Bogu, mora se uskladiti sa sličnošću Bogu, jer nije u Božijoj naravi da se usklađuje s nečijom tuđom sličnošću. Ključ je, onda, pravog postupka u pokornosti koja odgovara skladnosti. To je nepogrešivi pokusni kamen za sve duhovne načine, sine qua non svake uvježbanosti. Budući da se namjera i pokornost tiču volje ili htijenja u krajnjem razmatranju, riječ je o preoblikovanju volje koja je uključena. Pad je jednakoznačan okretanju volje od Boga, a čovjek je izbavljen tek onda kada je njegova volja ponovno usredsrijeđena na Boga. Ali, to nije jednostavan i obratnički čin. Preduvjet su mu znanje i ustrajnost u ”kucanju” i ”iskanju”. To je nadlaženje granica pojedinačne zatočenosti. S čovjekom to je nemoguće, ali s Bogom sve je moguće. Nikakvom snagom same ljudske volje ne može se pojedinac ”izvući” iz kruga postojanja, već samo preko poticajne Božije milosti. A upravo to dovodi u pitanje slobodnu volju. S metafizičkog stanovišta samo Bog ima slobodnu volju, jer je samo On neuvjetovan i neodređen. Samo On može reći Ja jesam Ja, Ja jesam Bog. Zato je svako pojedinačno ”ja” ozbiljivo samo u tom Božijem Ja. U dvojnosti pojedinačnog ”ja” ma na kojoj razini postojanja ono bilo, nije ništa kada se određuje sobom ili bilo čim drugim u postojanju. Tek u svome potpunom ”ropstvu” Zbiljnom Ja, ili potpunome utrnuću u njemu, ono doseže svoju izvornu zbiljnost - što je isto s izvornom ili potpunom slobodom. Ali, s mikrokozmičkog i uvedeničkog stanovišta čovjek sudjeluje u Božijoj naravi, koja je njegova besmrtna bit, zato on odražava mogućnost slobodne volje, zato je odgovoran za svoja djela, kako poslanica veli: ”Reci: ’Sve je od Boga!’ (...) Svako dobro koje ti se dogodi jeste od Boga; svako zlo koje te snađe jeste od tebe samog.” (IV, 78-79) To je samo u prividu oprečno stavu: ”Ko god učini česticu dobra - naći će ga; a ko god učini česticu zla - naći će ga.” (XCIX, 7-8) To je tako, jer počelo jednosti isključuje bilo kakvu oprečnost. Zato je sloboda u svijetu pitanje izbora između potpunog i nepotpunog, zbiljnog ili nezbiljnog. I nije narav pojedinačnosti ono što sačinjava jastvene varke. Zastor koji valja probiti u postupku duhovnog ozbiljenja jeste dodjeljivanje pojedinačnoj naravi zasebnog i a priori svojstva koje pripada samo Bivstvu. I upravo ovdje valja ukazati da je spomenuto ”pripisivanje svojstva” istovjetno s pripisivanjem ”slobode”. ”Pokornost” je, s druge strane, zahtijevano ”probijanje” ili ”velika vojna protiv sebe”, jer je privid neovisnosti ja najveća dvojina ili ono ”pridruživanje” kojim se otvaraju vrata zlu. Prividno ja sačinjava uzrok zla. Ono je njegova pozornica - satana ili otpor jednosti. Zato je moguće reći da je duša, ili jastvo, pakao u kojem bjesni vatra razdvojenosti. Razrješenje uzlova tog pripadanja koji tvore složenu mrežu ”zaborava” zahtijeva obrtanje od prianjanja uz uvjetno s pripisivanjem njemu svojstava Potpunog. Taj zahtjev sadržan je u poznatom sufijskom izrijeku: ”Savršeni rob Bogu jeste gospodar svega ostalog.”
U Božijem Ja bivanje i znanje su jedno i isto, ali u svakom pojedinačnom pokazanju u općem bivstvu ”ja” pojedinačnosti jeste znanje samo prema Znanju i bivanje prema Bivstvu. Zato je spoznaja sebe, zapravo, spoznaja Boga. To je moguće iskazati i na sljedeći način: potpuna pokornost ”ja” prema ”Ja” jeste potpuna sloboda, ili potpuna sloboda od ”ja” koje jeste mimo ”Ja” znači potpunu pokornost Jednosti, a to je istovjetno s bivanjem Jednošću. Ljudsko ozbiljenje moguće je, prema tome, samo u Božijem Ja. To je smisao zahtjeva o ”velikoj vojni protiv sebe”. U njoj ja mora biti pogubljeno, jer u Božijoj Kući nema mjesta za ”drugog”; ona mora biti potpuno očišćena, jer nema boga osim Boga. Nije moguć drukčiji smisao u Kristovim riječima: ”Ako ijedan čovjek dođe poslije mene, neka porekne sebe!”

Poznanje ljepote i dobrote u sebi i ukupnosti svoje razine postojanja jeste isto što i viđenje obznane istine i vječnosti u svijetu i konačnosti. Njihova privlačnost, što je smisao ljubavi, preinačuje se duhovnim postupkom u čovjekovo uzdizanje, preko njih, na višu razinu postojanja, i to ”uspravnim putem”, koji započinje u središtu svakog pojedinačnog bivstva i prolazi kroz središta ukupnog postojanja, kako bi, naposljetku, ”uronio” u Jednost, bivajući tako ona sama. Dodir s tim središtem, ili zrakom na koju su nanizana sva središta postojanja jeste isto što i preinačavanje kaosa u poredak, tame u svjetlost, mogućnosti u čin, privida u zbilju. Ozbiljenje uključuje, tako, tri stupnja: poistovjećenje sa središtem stanja kojem pojedinačno bivstvo pripada, u ”dodiru” obličnih i nadobličnih mogućnosti pokazanja, poistovjećenje sa središtem svih pokazanih stanja, obličnih i nadobličnih i uronuće u opće Bivstvo, gdje je beskonačnost mogućnosti pokazanog i nepokazanog počelno ”otopljenja” u Najvišoj Zbilji. To je iskaz o ”preinačenju” šestomjernog kozmosa u njegov metafizički pralik, i to preko ”nebeskih vrata”, ”uskog prolaza”, ”sedme zrake”, ”nebeske pupčanice” i tome slično. Prolaz kroz ta vrata moguće je za onog koji na pitanje: ”Ko si ti?” - odgovara onome s druge strane: ”Ti!” To je značenje A. K. Coomaraswamyjeve tvrdnje da je smisao žrtve u poistovjećivanju žrtvovatelja sa svojom žrtvom.

Općenito govoreći, bitno svojstvo predanja - i kao cjeline i kao mnoštva oblika preko kojih se pokazuje - jeste nepromjenljiva zbilja. Opća stalnost ili pravilnost, koje Kur’an naziva din al-qayyimah (XCVIII, 5), na tome se zbiva razdvajanje, ali neodvojivo od ”ose svijeta” u kojoj se stječu i sjedinjuju počelno i moguće. I jedno i drugo su razlučivi u nauku, simbolima i obredima, bez obzira na to koliko se oni činili raznolikim, pa čak i oprečnim u svojim vanjskim oblicima. Okupljeni su oko čovjeka kao takvog, koji je najsavršeniji Božiji znak, najviše Božije tajanstvo, cjelovito sažimanje svega postojećeg - mirrandum Dei opus; on je živući znak, slovo o Vječnosti i vremenu. Zato je upravo u njemu sve potrebno za dosegnuće jednosti znanja i bivanja. Nakon svih njegovih putovanja, on se, kao takav, vraća upravo tamo otkuda je pošao.


5. Politički odrazi

Historija je shvaćanje i tumačenje vremenskog toka kao koherentnog odnosa pojava u ljudskom društvu. Je li taj tok zakonomjeran i napredujući: čovjek nastoji odgovoriti, pronalazeći pri tome razloge i za i protiv. Potreba za uzročno-posljedičnim lancem u historijskom toku postaje sve veća kako raste zaokupljenost slobodom, odnosno kako iz ljudskog obzora više iščezava sposobnost razlučenja Zbiljnog od nezbiljnog i pristajanja uz Zbiljno. Moguće je reći, zapravo, da ta potreba postaje sve veća kako se umanjuje znanje - ili potreba za njim - o Prvom i Krajnjem, Unutarnjem i Vanjskom, što je isto sa svođenjem ukupnosti postojanja na njegove odraze u svijetu mnoštva odvojenom od Počelne Jednosti. U takvome obzoru čovjek se osjeća prepušten sebi. Mjerljivi svijet jeste jedini, a odnosi među pojedinačnostima su, u suštini, odnosi količina. U tome čovjek biva prepoznat kao biće triju bitnih sadržaja: želja za stjecanjem, koja ga upravlja prema pojavama okružujućeg svijeta; razum preko kojeg se njegova želja ozbiljuje u najvećoj mogućoj učinkovitosti; i potreba za priznanjem, ili odnosom prema drugim na onaj način kako sam čovjek osjeća ili zna svoju zasebnost. ”Historiju u kojoj se ljudi (klase) bore između sebe radi priznanja i protiv prirode radom Marx naziva područjem nužnosti; mimo toga je smješteno područje slobode u kojem se ljudi (priznajući se međusobno bez ikakvog ustezanja) više ne bore između sebe, a rade što je moguće manje” - ističe A. Kojčve. Ta tri sadržaja ljudskosti pokazuju se kao pokretačka sila historije. Moguće ih je prepoznati u svakom historijskom razdoblju i dovesti u vezu s njegovim svojstvima glede položaja pojedinca vladavinskog sustava, brzine promjena unutarnjih napetosti i tome slično. Nejasnim se čini njihovo ispoljavanje u obliku progresa, ali preovlađuje mišljenje da historijski tok vodi onom stanju društva koje imenujemo liberalnom demokracijom. Bude li usvojeno takvo mišljenje, onda se pitanje o liberalnoj demokraciji preinačuje u središnje. Šta su sloboda i jednakost, kao počela iz kojih biva izvedena liberalna demokracija? Bez dvojenja možemo ustvrditi da liberalna demokracija ima prednosti i nadmoć u odnosu na svoje takmace u 20. stoljeću - fašizam i komunizam. Ali, upravo neospornost te činjenice zahtijeva kritičko preispitivanje svih sadržaja liberalne demokracije, kako bi tako bili prepoznati oni njezini sadržaji koji će proizvoditi unutarnje napetosti, prema kojima se ona može preinačiti u razoriv ideologijski sustav. Je li liberalna demokracija vrhunac historijskog razvoja, koji Hegel naziva ”krajem historije”? Čini se da na to pitanje može biti jednostavno odgovoreno kada se razmišlja samo u pojmovima ”vanjske politike”. I fašizam i komunizam su poraženi u svome natjecanju s liberalnom demokracijom. Iz tog poraza ”vanjskih neprijatelja” liberalna demokracija može se okrenuti sebi samoj i s puno više odlučnosti i usredsređivanja razmotriti svoju trajnost i samoodrživost, kako bi bilo odgovoreno na pitanje o napetostima unutar sebe koje je u budućnosti mogu razoriti onako kako su uništile prethodeće historijske pojave. Ugroženost okoline, nezaposlenost, droga, terorizam i tome slične pojave svojstvene savremenom liberalno-demokratskom i liberalno-tržišnom svijetu ne čine se opasnostima koje ovo historijsko razdoblje mogu ugroziti u njegovom temelju. Ako mimo njih nema važnijih unutarnjih protivrječnosti, onda su prihvatljivi stavovi Hegela i Kojčvea o ”kraju historije”.

Ali, savremeni svijet je mnoštvo različitih razina razvijenosti. Jezgra oko koje se zbivaju savremena preoblikovanja svijeta jeste moć zemalja liberalne demokracije. Kretanja u nekom drugom smjeru ne čine se vjerojatnim. Ostaje pitanje o mjerilu prema kojem bi mozaičnost te cjeline, s obzirom na njezine promjene, bilo moguće odrediti kao koherentno kretanje prema liberalno-demokratskom uzoru. Niko ne može ponuditi takvo mjerilo iako će se svi složiti da njega i nema mimo čovjeka. Ali, koji čovjek, s obzirom na njegove usmjerenosti u težnji da dosegne ozbiljenje svoje slobode, može biti mjera da je čovječanstvo doista doseglo kraj historije, u kojem se ozbiljuje ljudska težnja u zbilji ”posljednjeg čovjeka”? Na to pitanje nije moguće odgovoriti bez uzajamnosti pokornosti i slobode, jednosti i mnoštva. Čovjek svakog razdoblja, pa tako i svakog političkog sustava jeste izložen zahtjevu za pokornošću. A to je ili poricanje njegove slobode ili afirmiranje. I obrnuto, uvijek mu je ponuđena sloboda od neke pokornosti, što je, opet, ona ista dvojnost prema kojoj se oblikuje njegova jastvenost. Rečeno predanjskim jezikom, i satana i pakao su stanje upravo te jastvenosti. Svaka ljudska utamničenost i svaki ljudski neprijatelj ne mogu biti izvan te jastvenosti.

Takav čovjek može postati mjera nedostatka svakog pojedinačnog društva. Slijedeći Hegelov i Kojčveov model moguće je ukazati na borbu za priznanje kao najtemeljniju težnju kojom je historija pokretana od svog početka pa prema tome vrhuncu koji je pretpostavljen u modelu usmjerenog i napredujućeg toka. Taj obrazac ”borbe za priznanje”, učinkovito primijenjen na tumačenje minulih pojava, ostat će, bez sumnje, primjenljiv za stanje društva u dobu koje predstoji. I liberalna demokracija, bez obzira na to o kojem njenom stupnju razvoja je riječ, sadrži u sebi dinamizam odnosa u kojima se zahtijeva priznanje. Ako je na racionalnoj razini posve moguće obuhvatiti ekonomsko ponašanje pojedinca i društva, te ih modelirati na osnovi maksimiziranja pojedinačne želje za stjecanjem, što se ozbiljuje preko liberalnoekonomskih ili, bolje reći, kapitalističkih sustava, onda ostaje i dalje pitanje thymosa, kao imena za cjelovito priznanje. Stanje u kome se čovječanstvo nalazi ima u svojoj osnovi kumulativni razvoj prirodnih znanosti i tehnologija osnovanih na njima, ali i ponuđeno opće međusobno priznanje, koje odgovara na sadržaj pojedinačnosti imenovan kao thymos. Ali, nerazriješeno je pitanje: U kojem će se smjeru kretati ljudska priroda nakon što je dosegla takvu vrstu zadovoljenja želje i priznanja svog thymosa?
Opće priznanje koje je temeljno obećanje liberalizma nije udovoljeno ni u jednome društvu. To svjedoči ekonomska nejednakost, bez koje kapitalizam nije uopće moguć. To je, zapravo, nejednako priznanje. Taj uzor jednakog priznanja, ustvrdit će mnogi kritičari, ostaje prijeporan budući da ljudska bića po svojoj naravi, kada se ona ispoljava u okviru društva, jesu iluzija. Njihova ljudskost ne ispoljava se u njihovoj prirodnoj jednakosti. Naprotiv, prirodno, ljudska su bića nejednaka, ali počelno nisu takva. Ostaje zato zagonetka o tome po čemu ona jesu jednaka - po svojim mogućnostima da u uvjetima liberalnoekonomskog natjecanja dostignu isti društveni položaj ili prema svojoj mogućnosti višeg reda, koju je teško shvatiti ili potvrđivati mimo savremenog preinačavanja odnosa prema predanjskoj mudrosti.

Zamisao o općem i jednakom priznanju nije, prema kritičarima zdesna, prijeporna s obzirom na njezinu neozbiljivost u savremenim kapitalističkim društvima. Prijepornost proistječe iz samog cilja jednakosti. Ljudska bića su nejednaka po svojoj prirodi. Postoji saglasnost da taj stav prema njima ima izuzetan značaj u preispitivanju naravi i budućnosti liberalne demokracije. Društvena nejednakost ima osnovu u dva različita sadržaja: prvi je neodvojiv od naravi društvenih konvencija, a drugi od prirodne nužnosti. Prvi sadržaji prepoznatljivi su u društvenim slojevitostima koje se odražavaju u postojanosti raznolikosti društvenih skupina i njihovih utjecaja na cjelinu. U taj sadržaj moguće je uključiti i učinke raznolikosti kulture i religije prema ekonomskoj djelatnosti. Prirodne zapreke jednakosti započinju s nejednakom raspodjelom osobnih mogućnosti. Nadalje, postoje i sadržaji nejednakosti koji su nužna posljedica izbora kapitalističkog sustava; to je podjela rada, racionalno natjecanje u kojem su neizbježni položaji gubitnika i dobitnika, pokretljivost kapitala i ljudi i tome slično. Polazeći od tog, liberalna društva nisu ona u kojima su otklonjene nejednakosti. Njih određuje ustrajnost u nastojanju da nejednakosti budu otklonjene u najvećoj mogućoj mjeri. Ali, njihovo ostajanje prisutnim valja promatrati i preispitivati sa stanovišta thymosa ili trajne potrebe za priznanjem. Kada bude dosegnut najviši mogući stupanj otklanjanja nejednakosti, ostaje pitanje da li će to značiti da su unutar svakog pojedinačnog bića otklonjene i potrebe za priznanjem. Time nije riješena težnja svakog pojedinca da bude priznat. Iako je moguće ustvrditi da se unutar kapitalističkih društava ustrajava na preispitivanju i mijenjanju zapreka među dijelovima društva, uz nastajanje nove društvene slojevitosti uspostavljene na temelju obrazovanja i sposobnosti, pokretljivosti i prilagodljivosti, racionalistička narav odnosa prema svijetu ne dotiče, čini se, ovdje razmatranu ljudsku potrebu - ispravnije rečeno, ljudsku prilagođenost - za potpunu slobodu. Zato se religijski oblici svode na nepremostive zapreke među pripadnicima različitih religijskih predanja. Kulturne posebnosti ostaju bez svojih živih jezgri, civilizacije bez povezanosti sa svojim metafizičkim središtem. Raznolikost oblika postaje izvor sukoba, jer shvaćanje svakog pojedinačnog ili skupnog ja biva, prema tome, svedeno na skup oblika iz ukupne mnoštvenosti, koji se nastoji ozbiljiti poricanjem drugih. Borba za priznanje prerasta u poricanje svih drugih oblika. Ona postaje sve okrutnija kako odvojenost od transcendentne jednosti postaje veća. To je zbiljni izvor onog što se u savremenoj teoriji naziva ”sukobom civilizacija”.

Liberalno društvo nastoji, prema tome, odstraniti sve izvore i oblike ljudske nejednakosti. One proistekle iz ljudske naravi, koje se očituju kao nejednaka raspodjela prirodnih nadarenosti, nikada neće moći otkloniti u potpunosti. Težnjom za najvećom mogućom učinkovitošću otklanjat će prepreke za njihovo iskazivanje. Nikada se ta uspravnost ne može, gledana iz jednosti, završavati u jednoj kulturi. Njezina narav jeste, upravo, neizbrojivo mnoštvo oblika kulture, pri čemu je iza sve te raznolikosti jedna i ista bit. A to je ono što izmiče iz preovlađujućeg razumijevanja kulturne raznolikosti. Ali, razlike proistekle iz kulture nisu otklonjive upravo na temelju zahtjeva za slobodu. Jer, sloboda je ozbiljiva u ”uspravnosti” koju sačinjava odnos jednost-mnoštvo. Shvaćanje zakonitosti tih razlika zahtijeva znatno drukčije pristupe od onih koji danas preovlađuju. Javna politika danas je odvojena od najdubljih izvora kulturnih vrijednosti. Otklanjanje takvog stanja podrazumijeva preoblikovanje porodice - što se nerijetko iskazuje kao njezino razaranje - i usklađivanje religijskih ustrojstava s vladavinskim sustavima - što u savremenim uvjetima znači ideologiziranje religije i njenih sadržaja. Ogromne količine imetka, u čemu sudjeluje sve veći broj pojedinaca i društava, ne znače istodobno jednako i zadovoljavajuće priznanje. Iščezavanje uobičajenog siromaštva, koje se razrješava udovoljavanjem osnovnih potreba za hranom, odjećom, stanovanjem, školovanjem, zdravstvenom zaštitom i tome slično, snaži potrebu za identitetom, što je istovjetno s usmjeravanjem kulturnim zasebnostima. Iz toga proistječe svijest o razlikama koje su, gledane izvana, razlike u oblicima, pa kao takve i neuskladive. Ako ta svijest ne nadlazi oblike, onda postaje novi izvor napetosti. Priznanje tih razlika nije odvojivo od slobode. Ali, ostaje pitanje kako tu slobodu preinačiti u odgovornost prema raznolikosti. Preovlađujuće shvaćanje tolerancije kao ravnodušnosti prema drugima ostaje daleko od odgovora na to pitanje. Pravo na različitosti jeste istovjetno s pravom na ljudsko dostojanstvo. Težnja da se takvo pravo ograniči istovjetna je s ograničavanjem slobode ili prava slobode ljudi. To je teško razrješivo pitanje odnosa pokornosti i slobode, jednosti i mnoštva. Ne postoji tačka u kojoj su oni u ravnoteži. Njihovo usklađivanje nije moguće, jer savršenost nije izmjeriva količinom. Ona je to, ili nije. Zamisao o jednakosti istovjetna je s poricanjem slobode. Ali, zanemarenje počelne jednakosti svake pojedinačnosti u odnosu na jednost jeste, također, poricanje slobode kao najveće ljudske mogućnosti.


6. Epiloška naznaka

Pokornost u predanjskom nauku ima središnju ulogu, budući da je tek nadlaženjem ovisnosti pojave o pojavi moguće dosegnuti njihov neuvjetovani uzrok. Zamisao slobode, u takvome obzoru, uključena je u razrješenje zagonetke pokornosti. Kao biće pojedinačnosti, čovjek je znak Prvog bivstva, pa zato i mogućnost savršenosti. Pokornost ga upućuje takvoj mogućnosti. Zaborav tog jeste odvajanje njegove veze, ili okretanje od Najvišeg bivstva prema posljedicama ili mnoštvu mimo jednosti. Duhovni put, koji je u svojoj cjelovitosti uvijek od jednosti prema mnoštvu, uključuje postupak kojim se ta okrenutost ljudske volje od Božije Volje ponovno dovodi u saglasnost, što je, drukčije rečeno, ponovno povezivanje pojedinačnosti s Jednošću - re-ligion. U osnovi tog okretanja je sjećanje kao otklanjanje zaborava. To je ponovno spajanje onog što je prekinuto, na što upućuje i glagol re-member (”ponovno sčlaniti”, ”vratiti u sjećanje”, ”opet se sjetiti”). Ali, taj postupak povezivanja i sčlanjivanja zahtijeva nadlaženje dvojnosti znanja i bivanja. A upravo to jeste postupak usklađivanja ljudske izvorne udešenosti prema jednosti s njezinim dosezanjem iz stanja mnoštvenosti. Duhovni postupak uključuje u se potpunu okrenutost ili ovisnost o Zbilji. Zato je pokornost kao njegov sastavni dio, zapravo, način dosezanja najviše slobode.

U novovjekom mišljenju o čovjeku biva porečena metafizička zasnovanost njegove mogućnosti, pa sloboda postaje središnji pojam ukupnog mišljenja. Pokornost biva stavljena u položaj oprečnosti slobodi, a ideologija uspostavljena na takvome pristupu promiče se kao temelj novog doba, označenog liberalizmom iz kojeg proistječu i tumačenja i uspostavljanja vladavinskih i gospodarskih sustava. Time je jaz između predanjske mudrosti i novovjekog mišljenja znatno proširen. Predanjskome mudracu svaki cvijet, svaka zvijezda i svaki glas metafizički dokazuje Beskonačno. Svi oni su samo znaci koji upućuju prema izvoru, u kojem sve jeste u svojoj nerazlučenoj punini. Tu su znanje i bivanje jedno, i to je svrha svakog bivstva. Samo neuzrokovani uzrok može biti sebi potpuni dokaz i svjedok. Zato ”ja” tek u ”Ja” doseže svoju savršenost. Svaki predanjski oblik ima svoje neiscrpne zakone i logiku. On je cjelovit i neovisan o bilo čemu drugome u odražavanju te potpunosti. Njegova prilagodljivost vremenu, prostoru i ljudima ne znači uvjetnost njegove obuhvatnosti. On je dužan jedino svome najvišem središtu, gdje postaje jedno sa svakim drugim oblikom koji pripada Svetome predanju.

U obzoru novovjekog racionalizma religija je, uglavnom, svedena na osjetilnost i ćudorednost. Njezin nauk, koji je, prije svega, zaokupljenost znanjem neiscrpljivog u pojmovima logike povučen je iz javnosti koja odana površnom shvaćanju slobode, zahtijeva tolerantnost što nije ništa drugo do poricanje naravi svakog duhovnog puta, sadržanog u njegovoj isključivosti i općenitosti. Zato je tolerantnost zahtjev za ravnodušnošću; ona postaje agresivnost pred svakom pokornošću naspram isključivosti i općenitosti. Potpuna sloboda jeste najuzvišeniji uzrok svakog istinitog predanja. Ali, ona se pokazuje u usmjerenosti straha, ljubavi i znanja, te razrješavanju njihovih oprečnih mogućnosti. Gorljivo prianjanje uz duhovni put i njegov postupak savremeno shvaćanje slobode ne prihvaća, budući da je time porečeno preovlađujuće poimanje slobode kao neusmjerenosti. Ravnodušnost prema predanjskom putu, pa čak i nječući odnos prema njemu smatra se novovjekom prigođenošću za slobodarstvo koje je neodvojivo od zajedničarstva. Nastrana egocentričnost je jedina drukčija mogućnost.
Bog iznosi primjer: ”Čovjek koji ima za gospodara nekoliko sudionika koji su u neslozi jedan s drugim, i čovjeka koji ovisi samo o jednome jastvu. Mogu li ta dvojica biti smatrana jednakim u pogledu njihovih uvjeta? Sva hvala jeste Božija, ali većina to ne shvaća.”

*Pojam din ovdje preveden kao ”religija” označava ”čudoredni zakon”. Njegovo osnovno značenje jeste ”pokornost” ili ”poslušnost”, naročito ”pokornost nekom zakonu” ili ”pokornost onome što je shvaćeno kao uspostavljeni sustav” - pa zato ”veza”, ”obaveza”, ”ponovno povezivanje onog što je prekinuto”, itd. - ili ”pokornost onome što je obdareno ćudorednom moći”, pa zato ”religija”, ”vjera” ili ”vjerski zakon” u najširem smislu.